Druge nedjelje u svibnju diljem svijeta slavi se Majčin dan. Djeca izrađuju male poklone koje taj dan daruju svojim majkama. Čestitka, cvijet, crtež… sve da se mami izmami osmijeh upravo na taj, Majčin dan.
Sjećam se kako su kod nas doma, dok su starije kćeri još bile u višim razredima osnovne škole iznenadile mamu. Ranom zorom uvukle bi se u kuhinju i u maniri specijalaca u potpunoj tišini napravile doručak. Kava, sok, palačinke, namazi… stol bi bio prepun hrane i čekao gospoju da se probudi, a ako bi kojim slučajem one bile gotove prije nego što bi se mama probudila, tišinu je zamijenilo „slučajno“ lupanje posuđem pa su se ukućani koji su još spavali bili prisiljeni probuditi. Između ostalog i njihova mama koja bi ulaskom u kuhinju bila ugodno iznenađena i ne bi skidala osmijeh s lica, a djeca su pucala od ponosa.

e znam kako vama, ali meni vrijeme naprosto leti. Kao da smo još jučer bili u adventskim vikendima, mirisalo je kuhano vino, a misli su bile usmjerene odabiru mjesta gdje ćemo dočekati novu godinu.
Brzo je prošao siječanj, Valentinovo, ožujak, a prošao je već i Uskrs. Eto nas u svibnju.
I praznik rada je iza nas. Vjerojatno ste prekasno postali svjesni da prvi dan svibnja pada u nedjelju stoga nije bilo ništa od neradnog dana ili spajanja u obliku produženog vikenda.
Sorry, ali nije do mene. Do kalendara je.
Proljeće se već fino zakotrljalo. Na radost i sreću svih onih koji muku muče s alergijama. Jedan sam od tih. I ostatak ukućana također.

Proljetne praznike smo odlučili provesti na putovanju. Gospoja i ja smo već bili u Istanbulu prije nekoliko godina. Počastili smo se za godišnjicu braka i otišli bez djece. Grad nas je potpuno oduševio i tada smo već odlučili kako moramo doći ponovno i da taj idući posjet bude obiteljski.
Trebali smo otputovati još prije dvije godine, ali putovanje je odgodila korona.
Sad kad su mjere popustile, odlučili smo se za termin proljetnih praznika jer dok traje nastava to nije moguće. Gospoja radi u školi i nije tako jednostavno dobiti godišnji za vrijeme nastave. Uz sve to, srednja kćer je išla na natjecanje pa smo morali biti oprezni s datumima. Teško je ponekad uskladiti apsolutno sve, ali gdje ima volje, ima i načina.

Uskrsni je ponedjeljak. Sretan vam Uskrs s danom zakašnjenja.
Nadam se da još uvijek uživate u blagdanskom ozračju, bogatom blagdanskom stolu, okruženi obitelji i dragim ljudima.
Mi smo ove godine odlučili iskoristiti trenutak proljetnih praznika i kolektivno otići na put pa na neki način preskačemo blagdansku atmosferu.
Među nama, francuska salata mi već nedostaje, ali…
Složili smo se i gospoja i ja da je ovo možda posljednji put da negdje putujemo u kompletu budući da su dvije od tri kćeri već gotovo odrasle i putovanja s nama starcima im više nisu napeta. Jednostavno je trebalo iskoristiti priliku.
Za ljeto već ionako znamo da po prvi put na ljetovanje idemo samo s najmlađom kćeri. Najstarija je dogovorila posao u Rovinju i nema je preko cijelog ljeta, a ova srednja će na more s prijateljicama.
Mi roditelji smo preko noći postali past tense.
Normalan je to slijed događaja i prihvaćamo to bez ikakvih problema. Neka djece…mi smo ionako još mladi.

Maske su pale…konačno.
Ne znam kako je ova vijest utjecala na vas, ali mene je baš jako razveselila. Više od dvije godine živimo pod maskama i uz toplije i sunčanije dane vjerujem kako smo ovu odluku svi dočekali s veseljem.
Bio sam na par koncerata i predstava nedavno – publika s maskama na licu… Nije sreća. Uopće nije bitno jeste li pobornik maski ili ste od onih koji su maske izbjegavali i ranije.
Došao je trenutak kad one višu nisu potrebne. Zanemarimo onih par mjesta gdje će i dalje morati nositi.
Svugdje drugdje neće biti potrebne.
Kažu mi neki moji kako će oni maske i dalje nositi u zatvorenim prostorima. Meni je to ok. Sve se svodi na individualni osjećaj. Odgovornosti i manje ili veće bojazni od bolesti.
Sve je legitimno. Kao i činjenica da u dućanima, kafićima, restoranima, kazalištu…maske više nisu potrebne.

Četvrti je dan četvrtog mjeseca i zakoračili smo u treći proljetni tjedan. Zanemarimo li vremenske prilike koje su proteklih dana bile više zimske nego proljetne i dalje stoji kako nakon svake kiše dolazi sunce. S nestrpljenjem ga iščekujemo.
Ne znam kako bih definirao prošli tjedan ako ga stavim u korelaciju s naslovima i svim onim što je mučilo prosječnog građanina Lijepe naše.
Dvojim oko toga jesmo li mala zemlja puna gnjevnih ljudi ili smo i dalje mala, ali sretna zemlja u kojoj oni pravi, ozbiljni, svakodnevni problemi ne postoje.
Jedna je stvar koja je mnoge ostavila iznenađene. Neke u šoku i nevjerici sudeći po komentarima na portalima, društvenim mrežama i svim drugim mjestima gdje je moguće istresti sve iz sebe.

Ne znam kako vi, ali ja do nekih stvari baš jako držim. To može biti kućni odgoj, bonton, kulturno ponašanje…
U nekim stvarima sam vrlo konzervativan, tradicionalan. Staromodan?! Može, ok.
Na to sam ponosan i to je nešto za što sam siguran da se neće promijeniti do kraja života.
Netko će možda reći kako neke stvari nemaju veze s tradicijom i (ne)konzervativnošću.
Ok, možda su u pravu.
U svakom slučaju - red je red, a red se mora znati.

Nedavno sam bio u većem društvu u jednoj vinariji. Neko neformalno druženje navečer koje je bilo baš fajn. Nekoliko vrsta vina, naresci, sirevi, masline…deserti u čašicama kojima je teško odoljeti.
Kako to obično biva u društvu koje se zasjedne bez da ikoga opterećuju kazaljke na satu, teme razgovora bile su razne. Gotovo da nema teme o kojoj se nije te večeri govorilo. Barem na kratko, a sve popraćeno smijehom i dobrom energijom.
U jednom trenu je jedan od okupljenih oko velikog stola rekao kako se osjeća loše.
Ne fizički loše već psihički. Nešto u smislu „mi tu sjedimo, družimo se, jedemo i pijemo, a u Ukrajini se ratuje“.

Znao sam da je vikend iza mene bio predobar i da će pomalo hedonizma u vidu službenog puta u Zadar doći na naplatu.
Volim kad se ponekad stvari dogode na način da se spoji ugodno s korisnim. Kombinacija posla i trenutaka kad uspiješ uštipnuti malo vremena za sebe.
Dobra hrana, fina vina…
Guštaš u svakom trenutku i na neki način se jednostavno isključiš.
Potrudiš se napraviti sve potrebne predradnje ne bi li te taj laidback osjećaj vikenda pratio i u novom tjednu.
Posložio si stvari upravo na onaj način da te slike plavog neba, još plavijeg mora i najzelenijih pinija drže barem do kraja tjedna. Ako ne do kraja tjedna, onda barem do sredine.
Želiš biti u svojevrsnom zen modu barem privremeno…
Svjestan si da će te teret obveza i svakodnevice stići u nekom trenu, ali stavljaš to na postpone koliko god je to moguće.

Ne znam kud prije, ali prošlo je već dvadeset godina otkad sam započeo raditi u firmi u kojoj radim i dan danas. Hoću li i narednih dvadeset godina raditi na istom mjestu, u istom poduzeću, s istim ljudima – ne znam. Sve je moguće i ništa nije moguće.
Da mi je netko prije dvadeset godina rekao da ću na istom radnom mjestu biti toliko dugo – ne bih mu vjerovao. Nisam razmišljao toliko dugoročno, a ni danas ne razmišljam na duge staze. Imam neke želje kako bih volio da sve izgleda u godinama koje dolaze. Mogu se samo nadati kako će ići u tom željenom smjeru, ali nažalost nisu svi konci u mojim rukama.
Kako bude, bit će.
Za desetu godišnjicu dobio sam od firme, između ostalog i plaketu. Na njoj je pisalo „za prvih deset godina“.
Nisam uopće razmišljao hoće li doći i tih drugih deset godina, ali došlo je.
Kako tako brzo – ne znam jer i dalje se tome čudim.
Godine su jednostavno proletjele.

Prošli četvrtak bio je jedan od onih dana koje bih najradije zaboravio. Jutro pogotovo. Trebao je biti jedan sasvim običan, normalan dan. S ne previše obveza, bez jutarnjeg alarma koji te budi i podsjeća da moraš krenuti sa svim obvezama. Trebalo je sve biti baš - laganini.
Prvi pogled na mobitel i bezbroj obavijesti o situaciji u Ukrajini ostavili su me bez teksta.
S knedlom u grlu i gorčinom u želucu.
Jesu li sve vijesti o sukobu koji je započeo zaista stvarne? Događa li se zaista sve ovo?
Teško mi je podnijeti činjenicu da je 2022. godine u Europi započeo oružani sukob.
Pratimo vijesti s više ili manje interesa, ali znamo što se događa.
Svjedoci smo već dugi niz godina raznih oružanih sukoba diljem svijeta. Pogotovo na „Bliskom istoku“. Otkad znam za sebe tamo vlada napetost i sukobi su vrlo česti.

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.