Da smo nacija koja voli sport i redovito daje podršku svim našim sportašima nije ništa novo. To je tako već desetljećima. Hrvatska je još davnih dana dokazala kako nije samo mala zemlja za veliki odmor već i mala zemlja za velike sportske uspjehe.
Sport je duboko ukorijenjen u hrvatski gen i naši sportaši fantastični su ambasadori Hrvatske u svijetu i ako se osvrnemo u hrvatsku sportsku prošlost, zaista se imamo čime ponositi.
Posljednja dva tjedna bila su u sportskom smislu – gotovo pa fantastična.
Uživali smo u natjecanjima hrvatskih olimpijaca koji su još jednom potvrdili status Hrvatske kao zemlje velikih i uspješnih sportaša, a medalje su se samo nizale.

Blago nama kad nam je pozadina Nives Celzijus najveća briga. Gledam, čitam i ne vjerujem. Ne mogu se dovoljno načuditi kako se oko jedne stražnjice podigla tolika buka.
Vjerujem da niste propustili ovu priču.  
Teško da je ikome promakla i tu ne mislim zbog dimenzije pozadine (jer i takvih komentara je bilo) već na silinu portala koji su ovu vijest prenijeli.
Nije da portali nemaju o čemu drugom pisati jer svakako ima bitnijih tema od stupnja zategnutosti nečije stražnjice, ali portali poslužuju ono što posjetitelji vole, žele, traže.
Na stranu što svatko od nas ponaosob ima i neke svoje vlastite interese. DIY video klipovi, klimatske promjene, globalizacija, štrikanje, uzgoj egzotičnog voća u neegzotičnim  zemljama jer bilo bi super imati plantažu banana u Gorskom kotaru. Ili nekoliko hektara ličija u okolici Pleternice.

Najstarija kćer napunila je nedavno osamnaest godina. Postala je punoljetna i time službeno preuzela odgovornost za sve svoje postupke.
Daleko je to od realnosti jer još uvijek ide u srednju školu, a vrlo vjerojatno će i na fakultet za godinu dana. Pod našim je krovom i za nju još odgovaramo mi bez obzira na godine.
Još uvijek se ne mogu načuditi kako je vrijeme prošlo tako brzo jer sjećanja iz rađaonice i lavina emocija koja je uslijedila zajedno s njezinim rođenjem još uvijek su svježi. Kao da je bilo jučer, a nije.
Prošlo je osamnaest godina. U trenutku, preko noći.
Ne mogu to ignorirati jer kumovi, prijatelji i obitelj došli su kako bi svi zajedno proslavili njezin rođendan. Okupili smo se, bilo je klope, cuge, kolača… I dvije torte.
Bilo nam je baš lijepo. Rođendanski, kako i priliči.

„Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.“ svima je poznata rečenica iz legendarnih Smogovaca.
Mislim da nema osobe koje nije čula za Smogovce i koja nije pogledala barem jednu epizodu.
Starije generacije, u koju ubrajam i sebe ako se uspoređujem u odnosu na svoje klince redovito su pratile sva uzbuđenja i zgode koje nam je donosila vesela ekipa zagrebačkog Naselka.
Sve epizode Smogovaca pogledale su i moje kćeri. Dao mi je netko jednom na nekom USB-u i znam da smo uživali svi. One premijerno i svidjelo im se, a gospoja i ja smo gledajući - s nostalgijom se sjetili nekih davnih i prošlih dana.

Načelno nisam tip od kukanja i cendranja. Ne volim se čak ni žaliti ako to nije nužno potrebno. Uvijek sam za onu drugu varijantu. Onu kad je potrebno nešto ili nekog pohvaliti. Nemam problem teti na šalteru zahvaliti na susretljivosti ili trgovcu na ljubaznosti i trudu. Cijenim taj neki svaki mali angažman koji ljudi naprave da bi se ti osjećao bolje i ugodnije. I sam radim s ljudima, u uslužnom sektoru i svjestan sam koliko je upravo takav pristup bitan.
To je nešto što bi trebalo biti pravilo, a sve je češće iznimka. Nažalost.

Tjedan dana prošlo je od utakmice i strasti se još uvijek nisu smirile.
Svaki novi dan donosi neke nove trenutke. Krivi grbovi, nove snimke (iz drugog kuta) Gvardiola kako pije vodu te brojne teorije zašto je Rebić par minuta prije kraja prvog poluvremena morao preobuti kopačke.
Bez obzira na sve nove snimke i brojna objašnjenja činjenica je kako je za našu reprezentaciju ovogodišnje europsko prvenstvo gotovo. Točka.
Moglo je možda biti „from Russia with love“ u slučaju da se neka od utakmica igrala u St. Petersburgu, a ovako se sve završava s „pozdravom iz Rovinja“.
Ne zaboravimo u cijeloj priči ni na škotsku reprezentaciju. Nije ni njima lako. Oni se nakon ispadanja čak nisu mogli ni „vratiti doma“ jer su na domaćem terenu i igrali.

Koliko god se trudili iskoristiti svaki dan na najbolji mogući način, postoje situacije kad ti se dan okrene u sasvim drugom smjeru.
I sve što ti nije u planu krene već od samog jutra. Neću reći da krene loše jer nije prevelika drama, ali jednostavno ne ide onako kako si si zacrtao.
Čitava koncepcija sruši se kao kula od karata. Rasprsne se kao mjehurić od sapunice.

Kad je moju mamu zanimalo kakva je situacija u školi po pitanju mojih ocjena, spremila se, otišla u školu u vrijeme informacija te se našla oči u oči s razrednikom.
On je tada pred nju stavio veliki, teški, tvrdo ukoričeni tamno plavi dnevnik koji je u sebi skrivao i onaj drugi dio. Imenik.  
Tanji, zelenkastoplavi (ako me sjećanje dobro služi), a u koji su se upisivale ocjene.

Posljednja dva tjedna sam baš sretan i gotovo da ne prođe dan da se ne dogodi nešto lijepo. Ne znači to da su se do nedavno događale samo loše stvari. Naravno da nisu, ali sve je nekako živnulo.

Još jednom postali smo svjedoci nasilničkog ponašanja i Hrvatska opet svjedoči ružnom slučaju.
Slučaju u kojem je žena pretrpjela nasilje. Seksualno.
Ovaj put nasilje je pretrpjela maloljetna djevojka iz Splita.
Ova vijest možda nije doprla do većine javnosti jer se dogodila u tjednu prije drugog kruga lokalnih izbora i izgubila se u moru vijesti oko sučeljavanja, debata, otkrivenog prljavog veša pojedinih kandidata. Taj tjedan politika je bila važnija i bitnija.
Žao mi je što je slučaj iz Splita nije glasnije odjeknuo u javnosti.

Ponedjeljak…konačno.
Novi tjedan…konačno.
Predizborni i izborni folklor gotovi. Konačno.
Bez obzira koju političku opciju preferirate više ili manje, možemo se složiti oko toga da će nam sada svima biti lakše jer „preživjeli“ smo izbore.
Oči većine javnosti bile su usmjerene prema većim hrvatskim gradovima gdje je kampanja do posljednjeg dana bila u najmanju ruku dinamična, ali to ne znači da smo i mi u manjim sredinama bili pošteđeni (pred)izbornih igrokaza. Niti najmanje. Nažalost ne, ali ok.
Konačno je i to gotovo.

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.