Sretan vam prvi dan srpnja. Ne znam kako vi, ali ja se u ljetni đir prebacim tek početkom sedmog mjeseca. Nema veze što je ljeto počelo koji dan prije. Proljeće kao da i nismo imali. Više je to izgledalo kao jesen, a manje kao proljeće. Kako god.
Srpanj je počeo, ljeto je stiglo. S ljetom i sezona.
Čovječe, ove godine ranije no ikad krenuli su izvještaji s obale.
I ove godine, kao i nekoliko ranijih godina, medijskim prostorom dominiraju šokantne cijene s našeg mora.
Fotografije računa vjesnik su sezone. Kao visibabe ili jaglaci u proljeće, tako visoki računi ukazuju da je ljeto počelo i kako se još jedna sezona zahuktava.

I došlo je to vrijeme. Odbrojavaju se dani do kraja još jedne nastavne godine. Iduće srijede školarci će konačno odahnuti i prepustiti se svim čarima ljeta.
Odahnut će i roditelji, a odahnut će i nastavnici. I oni će uskoro biti gotovi.
Svi podjednako će na zasluženi, dugo očekivani odmor.
Ne znam zašto, ali potajno sam se nadao kako će kraj ove nastavne godine proći mirno. Bez napisa u medijima oko poplave odlikaša, bodovnim pragovima, upisima, ocjenama…
Nezadovoljnih roditelja bilo je prije, ima ih sada, a po svemu sudeći bit će ih i u budućnosti.
Normalno je da svaki roditelj za svoje dijete želi najbolje, ali…

Prošlo ljeto na nekoj stranici sam vidio da samoborsko Pučko otvoreno učilište, a u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje organizira edukacije odraslih. Kako se dio financira iz europskih novaca, edukacija može biti i besplatna putem vouchera.
Spomenute vouchere mogu podjednako koristiti i zaposleni i nezaposleni. Sve u cilju cjeloživotnog obrazovanja, stjecanja novih znanja, veće konkurentnosti na tržištu rada…itd.
Edukacija se odnosila na Internet marketing i brendiranje i zazvučalo mi je baš zanimljivo.
Od onih sam kojih smatraju kako ne treba po završetku formalnog školovanja prestati sa stjecanjem novih znanja.
Neke nove vještine uvijek dobro dođu i čovjek nikad ne može biti preeduciran jer nikad ne znaš kad će ti neka nova znanja zatrebati u životu.

Rad s ljudima je nešto što mi je u opisu radnog mjesta. Od prvog posla, još davne devedeset i neke pa do danas. Ima nekih poslova koji nisu uključivali izravni rad s ljudima – sjetim se svojih godina provedenih na radiju. Nisi u kontaktu s ljudima, ali znaš da te s druge strane, na radiju netko sluša. Ne radiš možda s ljudima, ali radiš za ljude.
Većina mojih poslova koje sam radio, a i koje dan danas radim uključuju ljude. Svakodnevnu interakciju i komunikaciju s njima. Takav je posao. Sam sam ga birao, veseli me i ne bih ništa mijenjao. Takav sam tip, posao je dinamičan i guštam u tome. Ne mogu se zamisliti da radim bilo što drugo.

Prvi je dan mjeseca svibnja i međunarodni je praznik rada. Davne 1886. godine u Chicagu dogodio se veliki prosvjed u kojem je sudjelovalo više od 40 000 radnika koji su iskazali svoje nezadovoljstvo radnim uvjetima. Bili su željni promjena, a zahtijevali su 8-8-8 koncept koji bi se sastojao od osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja.
Intervenirala je policija - u sukobima je ubijeno šest, a ranjeno oko 50 radnika.
Nakon prosvjeda u Chicagu diljem svijeta svakog prvog svibnja okupljaju se radnici nastojeći se izboriti za još bolja radnička prava.
Koncept osmosatnog radnog dana funkcionira i danas za većinu zaposlenih. Za to su se počeli boriti radnici prije 137 godina.

Dogodi li vam se ponekad da vam dan ode u potpuno krivom smjeru i sve što može poći u krivo. Ne samo da ode u krivo nego se taj krivi dan potvrdi još nekoliko puta u toku istog tog dana.
Nisam od onih koji su uvjereni kako sve uvijek mora biti idealno. Nije da ne volim kad se sve odvija na najbolji mogući način, ali nažalost to nije uvijek tako. Život ponekad ima drugačije planove.
Na neke stvari možeš utjecati. Ponekad je taj utjecaj veći, a ponekad manji. Ovisi od situacije do situacije. Od slučaja do slučaja.
Za sebe smatram da sam organizirani tip koji više/manje voli imati plan za svaki dan. Obveza kroz dan je mnogo, a dobra priprema pola je obavljenog posla.
Uvijek bilo i bit će pa se nastojim dobre organiziranosti držati i dalje.

Sigurno ste čuli za slučaj zagrebačke srednje škole i snimku profesora kemije koji je izvodeći jedan od pokusa – malo je reći - pretjerao. Ne znam je li ga ponijela kemija, ali u kemijskom zanosu prilikom pokusa iz staklene posude – ne znam je li bila epruvete, Petrijeva zdjelica ili Erlenmeyerova tikvica jer kemiju sam imao samo u osnovnoj školi – izlazilo je pjena…nešto…, a profesor je cijelom performansu dodao i zvučne efekte.
Referirajući se na slučaj Monice Lewinsky i Billa Clintona i njihove svjetski poznate afere iz ovalnog ureda.
Profesor je pod dojmom kemijske reakcije govorio: „Shake it, baby… I’m shaking, sir… Oh, oh… C’mon baby… I’m Bill Clinton… Oh, Monica, Monica…“ dok je „pjena/nešto“ štrcala po stolu i podu razreda.

Jučer je bio Dan očeva. Pa dragi očevi, sretan vam Dan očeva.
U nekim zemljama se slavi u lipnju, u nekim u studenom, a u nekim zemljama treće nedjelje u ožujku. Dan očeva veže se i uz Dan svetog Josipa.
U koje god doba godine da se slavi, neka se slavi jer nema dvojbe oko toga kako očevi zaslužuju imati svoj dan.
U srpnju će biti dvadeset godina kako sam otac. Čovječe – dvadeset godina. Ne znam zašto, ali to mi zvuči baš mnogo. Već dva puna desetljeća sam otac. Ponekad sporije, a ponekad brže, vrijeme ide. Ne može se usporiti niti zaustaviti, a iako se uopće ne osjećam staro po djeci vidimo koliko godine idu. Lete.

Gibonni je prošli tjedan održao dva fantastična koncerta u zagrebačkoj Areni. Dva puta je napunio Arenu. Oba koncerta su bila poseban doživljaj za sve one koji su se prošle srijede ili petka našli u Areni.
Je li uistinu bilo tako ne mogu potvrditi osobno jer nisam bio niti na jednom niti na drugom koncertu. Nisam tako veliki fan da bih otišao na njegov koncert. Mislim da sam ga jednom slušao prije o ho ho godina. Ne sjećam se točno gdje, ali bilo je nešto vezano uz moj tadašnji radijski posao. Pamtim da mi je bilo ok. I to je u principu to. Iako nisam njegov zagriženi fan, poznajem njegove pjesme, zapjevušim ponekad pjesmu kad čujem na radiju.

Sjećate li se svoje prve učiteljice ili učitelja? Pamtite li njezino/njegovo ime?
Siguran sam da ste se svi prisjetili svog prvog učitelja ili učiteljice.
Kakve emocije je kod vas izazvalo ovo prisjećanje? Ovaj mali povratak u prošlost. Koliko god da nam je škola (u nešto kasnijoj dobi) ponekad znala biti i teret, prisjećanje na prvi razred i učiteljicu po inerciji kod svakog od nas izazove pozitivne emocije i izmami nam osmijeh na lice.
Ja se s veseljem prisjetim svoje prve učiteljice. Učiteljice Dragice koja je s nama bila u prvom razredu, a potom otišla u zasluženu mirovnu kao i učiteljice Ružice koja ju je zamijenila i ostala s nama do kraja četvrtog razreda.