Bez obzira što smo kalendarski i dalje u jeseni, temperature su drastično pale i gotovo su zimske, a ne jesenske. Pogotovo ove večernje, noćne i jutarnje.
U kontinentalnom dijelu postalo je hladno, a da su temperature pale uvjerili smo se u kući prije nekoliko dana. Bez obzira što smo tek grijanje stavili u pogon kuća se još nije zagrijala.
Navečer je bilo hladno. Onak' fajn friško. Taman toliko da ti za pokrivanje nije više dovoljna deka nego bi dobro došao i poplun.
Sve bi bilo pod kontrolom i ne bi bilo panike da smo se sjetili gdje smo ih proljetos pospremili.
Nije bio onaj od dana kad ti sve ide k'o podmazano jer - mi se nismo sjetili.
Jedino čega sam se sjetio je bio trenutak kad smo ih s guštom negdje zbuksali jer stiglo je ljeto, bili smo sretni zbog toga i ništa drugo tada nije bilo važno. Ljeto…
Nostalgija za ljetom još uvijek ne grije, a popluna još uvijek nema. Tugica.

U subotu je bio međunarodni dan šefova. Jeste li uputili čestitke i pozdrave svom šefu ili šefici. Pružili ruku podrške, odnijeli čokoladu ili ciglicu kave, potapšali njega ili nju po šefovskim problemima opterećenim plećima.
Možda jeste, a možda i niste.
Možda niste ni znali da i šefovi imaju svoj dan.
Da, šesnaestog dana listopada obilježava se međunarodni dan šefova.
Istog dana obilježava se i Svjetski dan hrane, ali ovaj put o šefovima.

Prošlo je već tjedan dana otkad smo na nekoliko sati bili offline.
Bez Facebook-a, Instagram-a i WhatsApp-a. Što se dogodilo? Jeste se oporavili?
Ako se uopće od nečeg takvog treba oporavljati?
Primijetio sam kako je nekima činjenica da društvenih mreža nema baš teško pala.
Teško su se mirili s tim. Bili su iznenađeni, dezorijentirani…
Neki i očajni kad se nakon svakog ponovnog refresh-a ništa nije događalo.

Petog dana listopada obilježava se Svjetski dan učitelja. To je sutra.
Sjećate li se svojih učitelja, nastavnika, profesora. Jesu li uspomene na dane provedene u klupama osnovne i srednje škole ili fakulteta još svježe ili su izblijedile uslijed života s kojim se svatko od nas morao suočiti po završetku škole.
Onda krenu neke druge stvari koje nas preokupiraju. Sretni smo jer smo na jednu životnu fazu stavili točku i nastavljamo dalje. Kao odrasli ljudi. Svoji ljudi.
Prepuni elana, pozitivne energije, samopouzdanja, entuzijazma…spremni na sve ono što nas tek čeka.
Još nesvjesni da ćemo se u nekom trenutku sjetiti bezbrižnih dana provedenih u školi i kako će nam se ponekad u mislima pojaviti rečenica „kako nam je najljepše u školi“.

Ljudi moji, je li to moguće?
Ni u najluđim scenarijima nisam očekivao da ću u nekoj prilici citirati sam sebe, ali eto i to se dogodilo.
U prošlotjednoj kolumni napisao sam: „I kad pomisliš da je hrvatsko pravosuđe doseglo svoj vrhunac upitnih i diskutabilnih odluka, isto to pravosuđe tvoju utopističku misao pretvori u balon od sapunice koji u jednom trenu samo nestane. Kao da ga nikad nije ni bilo. … Visoki sud potrudio se ljestvicu pravosudnih apsurda podići još više.“
Pretpostavljao sam da smo jedno vrijeme mirni, ali pretpostavka je majka svih…

Dođe mi ponekad da pošaljem sve u neko mjesto, spakiram kofere, obitelj i odselim. Negdje gdje je država država, pravo pravo, a pravda pravda.
Negdje gdje se zna kako su postavljene stvari i kako funkcionira sustav. Gdje se zna tko pije, a tko plaća. U neku zemlju u kojoj se neću pitati „koja je ovo država“ i koja me svojim potezima neće natjerati do ruba. Do ruba psihičkog pucanja ili do ruba suza.
Razmišljam kako bi izgledao život u nekoj drugoj državi u kojoj je svaki segment države posložen onako kako treba. Točan, ispravan, pravedan i moralan.

Prošli tjedan pisao sam o početku nastavne godine i svemu što ona sa sobom donosi.
No, školstvo, prosvjeta, obrazovanje i nakon prvog tjedna nastave i dalje nas prate u stopu. Po svemu sudeći, neće nas tako lako napustiti, ali to je i jedino ispravno jer obrazovanje naše djece ulog je u njihovu budućnost.
Tjedan iza nas obilježila je i priča kako sin poznate televizijske voditeljice nije uspio upisati željenu srednju školu bez obzira na odlične ocjene i prosjek od 4.8.
Priča je to o kojoj su se raspisali brojni portali i za koju su zahvaljujući poznatom licu s malih ekrana, čuli mnogi.
Ne bi mnogo promijenilo u čitavoj stvari da se radilo o prodavačici iz supermarketa, cvjećarki, komunalnom redaru, vozaču autobusa ili radnici iz tvornice.

Ponedjeljak je.
I to ne bilo kakav ponedjeljak već onaj ponedjeljak.
Svi oni koji u kući imaju barem jednog školarca jako dobro znaju što znači ponedjeljak koji sa sobom u kompletu donosi i prvi dan nastave.
Komotno bih mogao napisati, sretna nova godina. Uz onaj dodatak „svima koji slave“.
Kod nas u kući nova godina ne počinje prvim danom siječnja već prvim danom nastave.
Taj rujanski novogodišnji trenutak nije rezerviran samo za četiri zida kuće nego je i na poslu tako. Već godinama.

Kol'ko imaš prijatelja na fejsu? – pitao me neki dan jedan prijatelj kad smo se sreli u prolazu i par minuta neobavezno porazgovarali. Onako usput.
Nemam pojma, toliko sigurno ne – odgovorio sam.
Ja imam devetsto šezdeset pet, još malo pa tisuću-  s ponosom je odgovorio i pritom me pogledao s malo sažaljenja. Istovremeno je pucao od ponosa jer on je bolji. Ima više.

Smjestili smo se u naše malo selo u okolici Zadra. Ležim na plaži i osjećam se baš dobro. Povremeno kroz sunčane naočale pogledam u plavo nebo. Baš plavo - nebeski plavo, a za potpuni dojam pobrinula se priroda koja je po plavetnilu savršeno rasporedila pahuljaste kumuluse.
Gledam u živi wallpaper. Opušten sam…guštam.
Gospoja se na ležaljci sa strane udubila u neku knjigu. Najmlađa ne izlazi iz mora ni nakon moje pete zamolbe, a srednja je sa slušalicama u ušima u nekom svom tinejdžerskom filmu.
Prava obiteljska idila.

Nakon posljednja dva tjedna odlučio sam kako se nikad neću rastajati.
Niti seliti. Jedno često podrazumijeva drugo, ali…
Sve je pod kontrolom u bračnim vodama. Da ne bi bilo zabune, ali dani koji su iza nas sami po sebi donijeli su neke zaključke. Sve u svrhu očuvanja zdravog razuma.
Ne znam kako to drugačije opisati, ali ja živim s hrčcima. Ljudima hrčcima koji spremaju i čuvaju svaku, pa i najmanju sitnicu.
U našem kućanstvu najveći problem sa spremanjem i čuvanjem stvari ima punica.
Živi kat ispod nas i opsesivno skuplja. Kao olakotnu okolnost u prilog joj ide i činjenica što je to i sama priznala neki dan. Bio je to onaj „moja tajna“ trenutak. Kao na onim grupnim sastancima podrške. Dobar dan, ja sam Nada i ja sam čovjek hrčak.

Stranica 1 od 18
© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.