Život i sudbina su za mene imali neke sasvim druge planove. Kad smo se gospoja i ja upoznali bio sam u fazi života koja nije bila nimalo laka. Taman došao iz vojske, podstanar, radio na poslu na kojem je plaća iz mjeseca bila sve manja i manja, a kasnila sve više.
Nenamješten stan, nervozna stanodavka… frižider više prazan nego pun.
Ok. Takvo je bilo vrijeme, a i kako kažu – što te ne ubije, ojača te.
Tada sam mislio kako je ta rečenica potpuna ironija jer uopće se nisam osjećao jakim.
Upravo suprotno, bio sam slab, a situacija nije nudila brza i učinkovita rješenja.
Ne želim biti patetičan i cendrati, ali bilo je kako je bilo. Danas, s velikim odmakom na to gledam kao na neki znak. I zahvalan sam na tome.
Život, svemir, više sile, sudbina, Bog, tko ili što god… – pobrinuli su se da sve na kraju sjedne sve na svoje mjesto.

Mogao sam iznajmiti stan u bilo kojem drugom samoborskom kvartu, u bilo kojoj drugoj ulici. Možda i u nekom drugom gradu.
Mogao sam, ali nisam.
Završio sam kao podstanar u ulici koja je postala moja trajna adresa.
Da sam završio bilo gdje drugdje, čitav moj život možda bi izgledao potpuno drugačije i otišao u nekom skroz drugom smjeru.
Teško je znati kako bi sve izgledalo i što bi donijela budućnost samo da sam otišao tri  ulice dalje. Tko zna?
Ne moram znati i ne želim znati jer je ispalo je upravo onako kako treba. Na najbolji, najdivniji, najljepši i najsudbonosniji mogući način.
Zgodna i mlada susjeda iz kuće preko puta postala je dvije godine kasnije žena mog života.

Nisam ja znao da će to završiti upravo tako. Škicao sam ja nju. Povremeno pogledao kroz prozor dok se sunčala u svom dvorištu. Disclaimer: iako ovo zvuči voajerski – nije bilo.
Izađeš na balkon i ne možeš ne vidjeti kako se zgodni mladi komad sunča u dvorištu.
Pa neću valjda zažmirit.
Dobrosusjedski odnosi su nešto što treba pažljivo i brižno njegovati. Svaka čast obitelji i rodbini, ali u slučaj neke hitne i izvanredne situacije, susjedi su prvi koji će uskočiti i pripomoći.
Bio sam novi u ulici. Normalno je da pozdraviš ljude koje viđaš svaki dan. Upoznao sam prvo njezina brata, a zatim i nju.
Zaljubio sam se u tu prekrasnu djevojku velikih očiju, širokog osmijeha i neke čarobne energije koja me u potpunosti obuzela.

Dvije godine smo bili u vezi, a onda odlučili da je to - to. Znao sam tada da je ona ta. Prava.
Isto to znam i sada.
Sve ostalo je povijest. Nakon dvadeset godina ili dva desetljeća – mi zaista imamo svoju povijest.
Za budućnost se uopće ne bojim i s najvećim nestrpljenjem joj se veselim.
I gospoja i ja smo bili mladi kad smo se vjenčali. Ja sam tada imao dvadeset i dvije, a ona dvadeset i četiri.
Govorili su neki tada da ne žurimo, divili se našoj hrabrosti, ali ako pojednostavimo stvari – što se to konkretno trebalo čekati?
Ona je bila pri kraju studiranja, ja sam radio. Što treba čekati? Da sve bude idealno?
Pa nikad neće biti idealno jer u današnje vrijeme gotovo je nemoguće postići potpuni balans u svim sferama.
Riješeno stambeno pitanje, dobro plaćeni posao, automobil…putovanja… - pa tek onda brak?
Ok, poštujem svačiji izbor i sustav vrijednosti, ali moj (naš) je bio drugačiji.

Bili smo mladi, ludo zaljubljeni i nije postojala prepreka koju mi nismo mogli prijeći. Nije bilo problema koji nije bilo moguće riješiti.
Mladi, zaljubljeni i hrabri.
Zajednički život, brak – najbolja stvar koju smo na početku dvadesetih napravili.
Kad si mlad, sve je lakše, a neupitno je kako je u dvoje - i ljepše.
Divota tada, divota i sada.
S gospojom sam ako uzmem u obzir i dvije godine veze prije braka, više od pola svog života.
Imati takvu osobu uz sebe neprocjenjivo je bogatstvo, sreća i privilegija.
Vraćajući malo film unatrag u ovih dvadeset godina dogodilo se toliko toga.
Klinci prije svega -  jedna kćer, zatim druga, pa treća.
Oni upotpunjuju nas, a mi upotpunjujemo njih. Nisu još toga svjesni i uglavnom im idemo „na živce“, ali shvatit će. Sve u svoje vrijeme.

Djeca svakoj obitelji daju jednu novi dimenziju i posebnu dinamiku. Neke parove stavljaju i na kušnju. Nas su djeca dodatno povezala i obogatila.
Posljednjih dana mnogo razmišljam o naših dvadeset godina braka. Nevjerojatno je koliko je to uspomena, situacija u kojima smo se našli, trenutaka.
Nije sve bilo uvijek bajno. Imali smo i mi situacija jer u dvadeset godina nemoguće ih je ne imati.
Krpao se ponekad kraj s krajem, krediti, organizacija…bilo je svega. Znalo je biti izazovno.
Ono na što sam ponosan u ovih dvadeset godina je činjenica kako se zaista nismo svađali. Nisam tip koji se voli svaditi, inatiti, šutjeti.
Dvoje odraslih ljudi moraju biti u stanju dogovoriti se oko svega. Iznijeti argumente, izvući zaključke pa i zaključiti kako se oko nečeg slažu - da se ne slažu.
Znam neke parove koji nakon svađe – šute.
Scenarij koji mi je potpuno nevjerojatan jer ako nešto volim, volim komunicirati, razgovarati.

Opcije da u zajedničkom kućanstvu šutimo i ne komuniciramo nezamisliva mi je.
Znali smo se ponekad porječkati. Uglavnom oko trivijalnih stvari. Dogodi se, ali smo to uvijek brzo riješili jer ne volim kad stvari ostanu visjeti u zraku. Volim kad se sve riješi, a nije mi problem priznati da sam pogriješio ili prihvatiti tuđe mišljenje.
Okrećući pogled unazad sretan sam zbog toga što smo sve što smo postigli, stvorili – stvorili sami. Nismo djeca bogatih roditelja i sve smo morali sami.
Neću reći na teži način jer nije bio. Bio je jedini moguć i za nas potpuno ispravan.
Kad smo tek krenuli živjeti zajedno, nismo imali ni bračni krevet. Svak' je imao svoj, ali smo ih približili -  da si budemo još bliže.
Naša prva blagovaona bila je vrtna garnitura i sastojala se od plastičnog stola i četiri plastična stolca. Kupljena na nekoj akciji u shopping centru jer za skuplju nismo imali, ali taj stol i stolci bili su naši. Nama tada najljepši i ono što je najvažnije – stvarali su naš dom. Našu budućnost.
Čovjek ako je sretan – je sretan. Za kakvim god stolom da sjedi.

Nismo imali ni pregradne zidove i umjesto zidova imali smo ormare.
Mnogo toga nismo imali, ali imali smo jedno drugo.
Prošlo je dvadeset godina.
Nemamo više plastični stol, imamo pregradne zidove. Mnogo toga imamo, ali ono što je najvrijednije – i dalje imamo jedno drugo.
Dvadeset godina poslije – ne žalim ni za čim, ne bih mijenjao ništa. Siguran sam kako smo nešto mogli drugačije, ali postupili smo i napravili onako kako smo mislili da je najispravnije u tom trenutku.
Pitaju me ponekad koji je recept za uspješan brak.
Nema univerzalnog odgovora na to pitanje jer svaka osoba je jedinstvena.
S karakterom, osobnošću i sa svim svojim vrlinama i mana.
Svi  imamo neke mane. Imam ih ja. Ima ih i moja gospoja. Nemoguće je da ih nemamo jer nismo svi savršeni.

Brak je za mene prije svega poštovanje druge osobe, uvažavanje različitosti, slušanje, razumijevanje, empatija, podrška, prijateljstvo, razum, kompromis, podmetanje leđa, zagrljaj, poljubac, dodir, smijeh, strast, ljubav…
Bez ljubavi nema ništa.
Ima li ljubavi nakon dvadeset godina braka?
I te kako ima. Ljubav nakon dvadeset provedenih zajedničkih godina potpuno se razlikuje od one početne zaljubljenosti. Evoluira i svakim danom se multiplicira. Do beskonačnosti.
Ljubav nakon dvadeset godina braka je magična, neobjašnjiva, uzvišena.
Slojevita poput glavice kupusa, a svaki sloj otkriva jednu novu dimenziju ljubavi.  
Ljubav je za mene ponekad i tišina. Prisustvo.

Nedavno sam imao baš dinamično razdoblje. Gužva u uredu, s puta na put pa opet na put.
Kad sam došao jednu noć doma u neko gluho doba i konačno legao u krevet, gospoja je spavala, a ja sam je primio za ruku. Upravo tom trenutku sam se veselio.
Doći doma, leći u krevet i primiti gospoju za ruku.
Nasmiješila se, poljubila me, čvršće stisnula i nastavila spavati. U kući je bio mrak i apsolutna tišina. Ona je bila blizu mene, držali smo se ruke i osluškivao sam njeno ritmično disanje.
Ja sam bio opušten, bezbrižan, ispunjen i sretan.
Za mene je i to ljubav.
Ljubav se može pokazati na toliko različitih načina. Bitno je prepoznati ih, cijeniti ih i uzvratiti istom mjerom jer ljubav ima tu moć da se dijeljenjem množi.

Izvlačeći te neke stvari proteklih dana iz bračne arhive, sam sa sobom u svojim mislima mogu samo zaključiti kako je zaista mnogo iza nas.
Kad ti sve te uspomene izmame osmijeh na lice znaš da je dobro. I da će biti dobro.
Na tom svom bračnom putu ne mogu se zamisliti niti s jednom drugom osobom nego upravo  s ovom koja je uz mene sve ove godine - moja gospoja. I ne mogu zamisliti niti jednu drugu osobu s kojom ću taj put nastaviti.
U dobru i zlu, zdravlju i bolesti, ponekoj suzi i smijehu.
I nakon dvadeset godina još uvijek se mnogo smijemo. Ispunjeni smo i sretni.
Koliko se trudi ona, trudim se i ja.
Znam da će i gospoja čitati ovaj tekst.
Teško je sumirati u jednom tekstu sve ono što mi je na umu, a ovih dana mnogo je toga što mi se mota po glavi. Knjiga ne bi bila dovoljna za opisati sve.
Mogu samo zaključiti - gospojo, hvala ti na prvih dvadeset godina.
Volim te i veselim se svemu što nas čeka u narednih dvadeset.
Pa još dvadeset. Pa još dvadeset…