Ok, jasno mi je da snijeg u Dalmaciji nije česta pojava, ali i ljudi iz priobalnog područja znaju što je snijeg. Nije im snijeg nepoznat pojam.
Čuli su za njega, vidjeli su ga. Neki redovito odlaze i svake godine na skijanje.
Uživaju u zimskim radostima. Na snijegu.
Izašla mi je maločas obavijest na mobitelu s jednog portala kako se moram pripremiti jer snijeg će padati danima.
Nisam otvarao i išao čitati jer se nisam želio nepotrebno uzrujati.
Uostalom, za što bih se to točno trebao pripremiti jer vani pada snijeg?
Mi iz kontinentalnog dijela znamo što donosi zima. I eventualni snijeg.

Imam toplu jaknu (dvije čak), zimske gume smo na automobil stavili u za to zakonski propisanom roku. U garaži imam četiri lopate za čišćenje snijega, a i nekoliko pari zimske obuće.
Možda vam četiri lopate za čišćenje snijega zvuče malo razmetljivo, ali vjerujte mi kako nije riječ o hvalisanju već o čistoj praktičnosti.
Živim u kući i od garaže do ulice ima nekih dvadesetak metara. Onih godina kad je zima bila zima, sa zimskim temperaturama i zimskim centimetrima snijega – lopata za čišćenje snijega bila je osnovna zimska oprema.
Kad je znalo zapadati snijega, a znalo ga je biti i po pola metra (ako ne vjerujete meni, vjerujte fotografijama), čišćenje tolike količine snijega samo da bi došao do ulice, bio je ozbiljan fizički posao.

Metar na fotografiji pokazuje 42 centimetra. Za sve one koji će pomisliti kako su muškarci opterećeni centimetrima, ovdje je mjerena visina.
Iz priloženog se vidi kako je ozbiljnog snijega znalo biti.
Ne želim uvrijediti Gorane ili Ličane jer tamo redovito svake zime pada ozbiljan snijeg, ali i mi u kontinentalno dijelu znali smo što je snijeg.
Snijeg se čistio dva puta. Prvo se snijeg čistio navečer i ta aktivnost znala bi trajati nekoliko sati jer ako bi pao onaj teški, mokri snijeg - taj je redovito padao cijelu nedjelju jer je priroda znala da moraš u ponedjeljak ujutro na posao – to je jednostavno trajalo i trajalo.
Meni je to čišćenje snijega bilo sasvim ok.
Naporno za poludit', ali gušt. Vani si, na svježem zraku i fizički aktivan.
Navečer si legao u krevet u nadi da će prestati padati pa da ujutro možeš otići na posao.

Tvoje nade otopile su se kao pahulja snijega na toplom prozoru kad si u neko gluho doba noći otišao do wc-a i znatiželjno pogledao kroz prozor. Kao u horor filmu brzo si vratio zavjesu natrag pa onda još jednom polako i s mnogo opreza odmaknuo zavjesu na kuhinjskom prozoru misleći kako ti se učinilo.
Nije. Ne da je padao snijeg nego su padale „krpe“. Tako smo to zvali kad je snijeg padao. Baš padao.
Što ti je preostalo nego samo pomaknuti alarm za sat vremena ranije jer si znao da slijedi još jedno čišćenje snijega. To je bilo ono drugo čišćenje jer dvaput je dvaput.
Probudio si se ujutro, ljut što nisi popio neku tabletu navečer jer te sve boli. Čak i oni mišići za koje nisi znao da postoje, a kamoli da mogu tako boljeti.

Fizičkim naporom protiv muskulfibera bila je ranojutarnja mantra i opet se čistio snijeg. Jedne zime u jutarnjim aktivnostima svi su željeli pomoći. I djeca i gospoja.
Lijepo od njih, ali uzalud jer jednu lopatu koristi jedna osoba.
To je bila prijelomna točka i trenutak kad sam odlučio kupiti „lopate za sve“.
Svatko je imao svoju lopatu, a zimske večeri i bijela zimska jutra pretvorila su se obiteljski team building.
Ok, možda Nokia „connecting people“ (ako se sjećate reklame), ali ja odgovorno tvrdim da lopata zbližava obitelj.
Lopatajući po tom našem dvorištu radili smo na interpersonalnoj komunikaciji, koordinaciji, komplementarnosti, povjerenju, predanosti, smanjenju stresa, povjerenju, povećavanju kreativnosti, analizirali područja za eventualna poboljšanja, motivaciji… Ma sve smo.
O zdravstvenim benefitima da ne govorim.
Sve to zbog tri lopate. Vrijedile su svake potrošene kune na vikend akciji u poznatom trgovačkom lancu.
Pa daj ti reci?!

Bez obzira što sam ponekad zbog snijega bio mokar do gaća, pio brufene da mogu ujutro ustati iz kreveta. Nema veze što ponekad nisam mogao otići na posao i što je povratak s posla znao trajati po dva sata – volim snijeg.
Taj put na posao i s posla ponekad je bio prava avantura. Ponekad zbog vozača koji nisu na vrijeme promijenili gume ( do 15.11. potrebno je to napraviti da ponovimo gradivo) pa su se našli u problemima i lakšim prometnim nezgodama, a ponekad je to bilo zbog zimske službe koja nije odradila posao kako treba.
Ne znam imate li vi taj osjećaj, ali meni se čini da je zimska služba svake zime iznenađena. Snijegom.
Hellouu????

Mogu razumjeti da bi ih iznenadilo da s neba padaju kinder jaja. Ona u sebi kriju iznenađenje, igračku i čokoladu.
Bilo bi mi jasno da su iznenađeni jer s neba padaju euri, kokoši ili kao u crtiću – ćufte, ali da se čude snijegu – to ne mogu razumjeti.
Uostalom, postoji nešto što se zove vremenska prognoza i meteorolozi na temelju podataka mogu vrlo precizno napraviti izračune gdje, u kojem trenutku i u kojoj količini će pasti snijeg.
Ne kužim taj trenutak iznenađenja. Pripremi se.
Isto vrijedi i za one koji se čude, a krenuli su na put bez zimske opreme.
Stari moj, ako moraš krenuti na ozbiljan put, a pritom proći kroz područja koja su zimi poznata po snijegu – provjeri uvjete na cesti. Ili se pripremi ili ne idi dok se situacija u prometu ne poboljša.

Većinu nas snijeg baš veseli. Mene da.
Uvijek me vrati u mladost i bezbrižne dane kad smo za vrijeme zimskih praznika po cijele dane bili vani. Na snijegu. Buce, skafander i van. Na snijeg.
Od jutra do mraka. Samo s pauzom za ručak. Čekajući pored radijatora da se osuši skafander pa da možeš opet van.
Bila su to neka sasvim druga vremena i odrastali smo na potpuno drugačiji način nego što odrastaju današnje generacije. Bez interneta, mobitela, stotine televizijskih kanala…
Mnogo toga se promijenilo jer sve se mijenja.
I klima se promijenila.
Nema više zima s puno snijega i niskih temperatura. Nekad je zima s temperaturama od minus deset ili minus petnaest bila sasvim normalna.
Nekad su zime s pola metra snijega bila uobičajena stvar.
Danas je to „breaking news“.
Pa daj ti reci?!
Ljudi, vani pada snijeg.