Neka situacija u kojoj se mi roditelji tinejdžera nalazimo deset puta dnevno. Ništa nepoznato, čudno ili drugačije niti nešto što bi nam trebalo biti čudno ili nepoznato.
Mogu pretpostaviti da je otac možda nešto zabranio kćeri, a onda je krenulo dugotrajno dopisivanje putem poruka. Kad klinci nešto zapile, onda zapile. I mogu biti beskrajno uporni kad se radi o njihovom vlastitom interesu. Ponekad zaista nemaju mjere.
Svi mi koji imamo djecu, možemo se vrlo lako poistovjetiti s ovim roditeljem.
Na koncu je ocu vjerojatno prekipjelo pa je svojoj kćeri napisao „Ajde odje** s tim porukama, je l' ti jasno. Zapamtit ćeš ti te poruke, je l' ti jasno da ćeš zapamtiti, sad ćeš ići u kaznu, samo ćeš dobiti hranu.“.

Ono s čim se ne slažem je odabir riječi, ali ok – otac ima pravo razgovarati sa svojom djecom na način za koji misli da je ispravan. Po mom mišljenju, psovke nemaju mjesto u komunikaciji s djecom. Ne samo s djecom. Niti s bilo kim drugim. Psovanje nije moj stil i mislim da ne bi trebao biti ničiji, ali…
Opsujem i ja ponekad. Bilo bi licemjerno tvrditi da ne opsujem i to je nekako više usput. Ne psujem mnogo, a ovakvu poruku ne bih si dopustio. Nije u redu.
Ne osuđujem ja iznerviranog oca jer svi smo različiti. Različito razmišljamo, različito se ponašamo, različito komuniciramo. Nekome je ovakav način komunikacije ok i to je legitimno. Meni nije.

Što se dogodilo dalje?
Nakon što je otac poslao kćeri ovu poruku, ona je nazvala policiju jer je „postala uznemirena“.
Policija je privela oca, proveo je noć u pritvoru, mora platiti 5700 kuna kazne, dobio je zabranu uznemiravanja žrtve nasilja – u ovom slučaju malodobne kćeri na period od dvanaest mjeseci i udaljen je iz zajedničkog kućanstva.
Čovječe ?! Pa daj ti reci?!
Je li ovo moguće?
Zbog jedne jedine poruke.
Meni ovo zvuči potpuno nevjerojatno i ne mogu shvatiti da je jedan sms doveo do ovakvog raspleta.
Pritvora, novčane kazne, udaljavanja iz zajedničkog kućanstva.
Ne znam kako vama, ali meni je ovo potpuno neshvatljivo.

Kad razmislim o uzroku i posljedici sklon sam vjerovati da u pozadini ima mnogo više od jedne poruke jer kud bi došli kad bi svakog roditelja stavljali u pritvor jer se djeca tinejdžeri osjećaju uznemireno.
Ispada da su današnje generacije vječito uznemirene. Mediji su puni dječjih prava, smjernicama o ispravnom odgoju, razumijevanju njih u osjetljivim tinejdžerskim godinama, toleranciji, dijalogu…
Sve je to ok. U našoj kući poštuju se sva prava, ali imam osjećaj da su negdje putem nestale obveze.
Uvijek se samo govori i pravima. Prava ovo, prava ono. Postoje i neke obveze.
Dam-daš.
Red se mora znati. Obveze se moraju poštivati.
Nema se tu tko uzrujavati. Dajte molim vas.

Ja se uzrujam svaki put kad poslije ručka moja djeca ne pospreme tanjur za sobom. Uzrujam se i kad ostave tenisice nasred hodnika pa tijekom noći kad idem na WC se popiknem na te tenisice i glavom lupim u ormar.
Uzrujam se svaki put kad se srednja i najstarija kćer nepotrebno prepiru i raspravljaju.
Uzrujam se i kad im pokušam nešto objasniti, a čini mi se da govorim zidu.
Ima tih situacija kad se uzrujam, ali nisam još ni jednom zbog toga zvao policiju. Niti ću.
Da je život s tinejdžerima lagan – nije.
Da pokušavaju svakodnevno za milimetar pomaknuti granicu – pokušavaju.
Da ispituju naše strpljenje – ispituju.
Da se igraju s našim živcima – igraju.

I sve to je potpuno normalno u svakom odnosu roditelj-djeca. Kad ta djeca uđu u pubertet, postanu tinejdžeri, taj odnos je dinamičniji i zamršeniji x 1000, ali to je jednostavno tako. Odrastanje, odgoj, roditeljstvo nije lako.
Nitko nikada ni nije rekao da će biti lako, ali to je naš izbor.
Koliko god da izazovno bilo, djeca su naše najveće blago. Nema idealne djece i nema idealnih roditelja.
Napravit će propuste oni, a napravit ćemo ih i mi.
Ono što svaki roditelj zna, uvijek radimo za njihovo dobro i u datom trenutku mislimo da je naša odluka bila najbolja moguća.
Hoćemo li ponekad preispitivati neku odluku i misliti jesmo li mogli drugačije. Sigurno da hoćemo, ali vrijeme se još uvijek ne može vratiti.

S posljedicama naših odluka moramo se znati nositi.
Koliko god da razmišljam o ovom slučaju – kćer, sms, otac – i dalje ne mogu razumjeti kako dođe do takve situacije.
Svi mi koji imamo djecu znamo što znači biti roditelj. Planemo ponekad, povisimo ton.
Ja sam neki dan povisio ton. Ušao u raspravu s jednom od starijih kćeri. One su već gotovo pa odrasle. Računaš s tim da razmišljaju i rezoniraju drugačije. U tom računanju se ponekad preračunaš.
Trudim se biti maksimalno smiren, ali ponekad te djeca izbace iz takta. Vikneš. Ljudi smo, s emocijama i temperamentom. Nismo roboti.
Uzrujali smo se i ona i ja.
Niti sam ja zvao policiju, niti je ona zvala policiju.

Vrlo brzo smo nastavili dalje. Bili čak i na kavi pola sata nakon toga i to je jednostavno tako.
Siguran sam da će takvih situacija biti još i na to sam spreman.
Oni su, iako odrasli - i dalje djeca. Pokušavaju okrenuti vodu na svoj mlin kad god je to moguće, ali to im ne polazi uvijek za rukom. Na meni i gospoji je da usmjerimo sve na pravi put.
Ne mogu naša djeca raditi baš sve ono što hoće. Neke stvari se toleriraju, a neke ne.
Znaju da ne mogu raditi sve što požele. Znaju da se ne mogu ponašati bilo kako. Red se mora znati. Kome pravo, kome krivo.
Mišljenja sam kako smo gospoja i ja u odgoju liberalni mada će naša djeca tvrditi potpuno suprotno.

Trudimo se maksimalno oko naše djece jer to je naša roditeljska dužnost. Naša djeca znaju što se smije, a što ne smije. Kakvo je ponašanje prihvatljivo, a kakvo nije.
Nisu svaki put sretne zbog nekih naših odluka, ali kamo bi došli kad bi baš u svemu popuštali.
Naljute se ponekad. Uzrujaju se.
Policiju za sada nisu zvale.
Čovječe…
Ne znam kako bih reagirao da me vlastito dijete prijavi policiji zbog neke moje rečenice, poruke… Zaista ne znam. Samo zato što joj se nešto zabranilo.
Nema dvojbe kako je odnos roditelj-dijete u toj dobi vrlo kompleksan.
Ima situacija u kojoj dolazi do sukoba mišljenja. Ima rasprava, ima ljutnje. Uzrujamo se ponekad, ali bez obzira na sve mi smo i dalje tu zbog njih. Svaki dan od 0-24. Toga su svjesna i naša djeca, a toga moraju biti svjesna i sva ostala djeca. Roditelji su uvijek tu.