Nisam ni tip od svađanja jer ne vidim smisao u tome. Nemam problem s time da nisam u pravu jer ne možemo svi uvijek biti u pravu. Ono što je još važnije, nemam problem priznati da sam u krivu i nekom drugom dati za pravo. Zašto ne. Sve se može riješiti razgovorom. Znali su mi reći i da sam prepristojan. A kaj da radim? Dogodi se ponekad da i ja imam osjećaj da mi je s druge strane zid, ali u takvim slučajevima nastojim se što prije izmaknuti. Ne da mi se gubiti vrijeme na takve individue. Ima onih koje me izbace iz balansa, o da – i to jako, ali to je već tema za neku drugu kolumnu.

Vratimo se mi materinoj vulvi. Otkud ona u naslovu?
Vjerujem da dio vas može pretpostaviti otkud ova psovka upućena meni. Dobro ste pomislili jer radi se o prometnoj psovci. Svi koji vozimo i svakodnevno smo u prometu izloženi smo različitim prometnim epizodama, a u svakoj epizodi postoje glavne i sporedne uloge.
Da čitava stvar bude čudnija, nisam bio ništa kriv. Zaista. Dapače, upravo suprotno.
Ovu sočnu psovku uputila mi je žena.
Ej, žena.
Ne mislim da je ženama psovanje nepoznato ili zabranjeno, ali nekako žene doživljavam kao uljudnije i profinjenije. Ne znači to da su muškarci nepristojni i prostače, ali imam već dovoljno godina da znam kako muškarci ipak psuju više od žena.

Ova „pi*ka mi materina“ epizoda dogodila se prošli tjedan. Mikrolokacija, Zagrebačka ulica u Zagrebu. Jedna od onih ulica u kojoj je vječito zastoj i nepregledna kolona automobila u oba smjera. Još ako se to poklopi s jutarnjom ili poslijepodnevnom prometnom špicom, razloga za nezadovoljstvo ima. Gubi se uistinu mnogo vremena, gomila se nervoza, ljudi se odlučuju za upitne i čudne prometne. Statistika je statistika i u toj količini automobila i vozača po inerciji se nađu oni. Nestrpljivi, nervozni i jako „pametni“.
Stojim u koloni i čekam da se nešto dogodi. Krene kolona nekih desetak metara pa stane. Pa čekaš i čekaš i čekaš. Onda opet lagano polagano kreneš, učini ti se da će sad končano sve krenuti na bolje, toplo ti je oko srca i iskreno se razveseliš rješenju prometnog čepa.

Surovost života pokaže svoju stranu nakon svega par sekundi jer opet staneš pa čekaš, čekaš, i čekaš. Pitaš se hoćeš li uopće stići do kraja dana doma.
Brineš malo i oko količine goriva u autu. Razmišljaš o tome gdje je prva benzinska i kako možda ne bi bilo loše natočiti goriva. Osim goriva na pameti pada i ideja kako ćeš možda po prvi puta prihvatiti čokoladice na akciji. Ili kekse. Glad je vrag, a do topline obiteljskog doma i konačnog završetka radnog dana ima još mnogo. Uz ovakav promet sigurno nećeš stići na večeru. Bolje je biti spreman na sve scenarije. Uz pun tank, grickalice i čokoladu i gužva u prometu lakše se podnosi. Smiruješ sam sebe, mantraš, meditiraš. Unatoč situaciji u kojoj si se našao, ok si.

Ako ništa drugo, tješiš se da si ok. Iz datog trenutka izvlačiš najbolje. Dok ti ga ne pokvari ona. Mlada dama, gospodična.
Nisam dobar u procjeni godina, ali bih rekao da je moja novostečena prijateljica negdje između 25 i 30 godina. Vozila je BMW. Neki terenac. Ne znam koji jer s autima nisam na ti. Kad vidim logo, prepoznam. Nisam od onih koji letimičnim pogledom na auto znam marku, model… Po pitanju automobila sam vrlo neuk. Nesam školovala.
Čitao sam često da su vlasnici  BMW-a često sudionici raznih vozačkih eskapada, ali ne želim zbog toga izvoditi neke krive zaključke. Isprike svim vlasnicima bavarskog proizvođača vozila koji se u prometu ponašaju onako kako treba. Normalno.

Gospodična je bila u finom automobilu, sređena, fino isfrizirana, našminkana kao s naslovnice. Napudrana, konturirana, guste umjetne trepavice, a primijetio sam i ekstremno dugačke nokte. I to one u špic. Čvrsto je držala volan i nokte nije bilo nemoguće ne zamijetiti. Uz to na dva nokta je imala i male naušnice. Ne znam postoji li ime za te naušnice koje se stavljaju na nokte. Nisam to do tada nikad vidio. Mogle bi se zvati nanoktice mada mi to malo vuče na zanoktice. Hm… Ako postoji neki službeni naziv za naušnicu koja se stavlja na nokat, molim da mi javite. Hvala. Razumijem želju za uređenjem noktiju, ali ovo mi  je ipak malo previše. No, o ukusima se ne raspravlja. O pristojnom  ponašanju bi se moglo.

Ona nije bila pristojna. Stajao sam u koloni, a s desne strane je bio manji parking nekog dućana na kojem su bila dva automobila koja su se željela uključiti u promet odnosno kolonu koja stoji. Gospodin iz auta je uspio sa mnom uspostaviti „eye contact“, dao mi znak da se želi uključiti, a ja sam mu potvrdno kimnuo glavom.
Kad je kolona krenula, pustio sam čovjeka i krenuo, ali onda je došla ona…
Sa svojim terencem se htjela ugurati između čovjeka i mene. Malo je nedostajalo da se sudarimo jer fakat nisam očekivao da će tako nasrnut.
Gospođa je počela bjesomučno trubiti, a kad sam je pogledao imao sam što vidjeti. Da budem precizniji, pročitati s usana.
Glasno i jasno je izgovorila: „Pi*ka ti materina da ti pi*ka materina.“

Nisam je čuo, ali bilo je kristalno jasno što je izgovorila. Držala se čvrsto za volan i još nešto vikala…nisam je čuo, niti uspio shvatiti što je sve rekla, ali ako je na prvu bila kombinacija matere i pi*ke, pretpostavio sam da mi nije pohvalila auto (Megan star 14 godina btw.), a niti mi je upućivala komplimente jer sam joj se možda fizički svidio.
Ona je bila luda, isfrustrirana, vikala je, trubila je, pokušavala se na silu ugurati, a joj to nisam želio dopustiti. Znam, nimalo đentlmenski od mene, ali baš nisam htio.
Ne možeš mi psovati i onda očekivati da ću te propustiti. U svijetu odraslih i pristojnih ljudi to tako ne ide. Jednostavno ne. Nije ok.
Možeš ti imati i super skupi terenac, frizuru, nanoktice i sve ostalo što ide u kompletu, ali ne možeš se na silu pokušati ugurati.

Ja sam od onih vozača koji uvijek propuste. Pješaka, automobil. U ovakvim kolonama gledam da pustim barem jedan auto. Ma i dva ako treba, nije bed, ali nema ništa na silu.
I sam kad sam u situaciji da se moram uključiti, molećivo gledam u ove koji bi me trebali propustiti. Uvijek, ali uvijek pokušavam uspostaviti kontakt s vozačem, mahnem, nasmijem se, uključim sva četiri nakratko u znak zahvale ako me netko propusti. Po meni je to ok i normalno. Ne mogu shvatiti ljude koji ili totalno ignoriraju nas koji se žele uključiti. Točno znam da me vozač perifernim vidom i kuži da se želim uključiti, ali ne da. Neće glavu okrenuti ni milimetar. Samo da se ne bi slučajno sreli pogledom. Kužiš da te kuži, ali te stavlja potpuno na ignore. Ok, mogu, ali daj opusti se, i propusti nas sa strane.

Nisu mi jasni ni ovi, koji se na  silu pokušavaju uključiti bez da te pogledaju. To žele učiniti agresivno i na silu. Kao ova gospođa.
I onda umjesto da se ja iznerviram jer me skoro udarila, još me pošteno i nimalo damski ispsuje. Vjerojatno će kolegama na poslu ili prijateljicama ispričati na kakvog je morona naletjela u prometu i kako mi je rekla sve ono što me ide. Možda sam joj i pokvario dan.
Uopće mi nije žao. Nimalo.
Dižu mi tlak takvi ljudi i vozači.
Kao i oni koji ne daju žmigavac  - pa dobro čovječe kaj je s glavom? Vozim se iza tebe i ne mogu znati da želiš skrenuti. Za to postoji žmigavac i ne predstavlja ne znam kako veliki fizički napor uključiti žmigavac. Lijevo ili desno…to je to…ne'š ti filozofije.
O prometu bi se mogle ispisati stranice i stranice. Svi imamo neke epizode.
Kako god da okreneš, ajmo svi biti malo uviđavniji i vozački pristojniji. Bit će nam lakše.
Bez stresa, bez nepotrebnih pi*ki i matera.