Pucanje po šavovima
Svatko od nas je drugačiji i tome je jednostavno tako jer svijet bi bio apsolutno predosadan da smo svi isti. K'o u pjesmi Eiffelovaca gdje je sve plavo – pa hoćeš/nećeš, moraš popi*dit.

Svatko od nas bi morao imati neku svoju foru kako se ispuhati, isprazniti, ispucati. Ne prakticiraju svi to nešto, ali da bi trebali – trebali bi. Male bebe su nervozne jer su gladne, ne spava im se, pune su im pelene, izbijaju im zubi pa ih boli, imaju grčeve. Školarcima je puna kapa učenja, škole profesora, staraca koji ih tlače zbog istog tog učenja, iste te škole, istih tih profesora. Tinejdžeri su pak frustrirani zbog puberteta jer ih nitko ne razumije, škole, faksa pa ako tome još dodamo i neku nesretnu ljubav u smislu da gledaš nekog komada već nekoliko mjeseci, a natrag dobivaš istu onu količinu emocija koju ti pruža stup na Remizi s reklamama za kredite – pa buraz moraš bit' lud. Nezaposleni su ljuti jer nemaju posao pa razbijaju glavu kako platiti  račune, kako otići u dućan, skucati lovu za tehnički i registraciju. Zaposleni su ljuti jer imaju posao, ali po inerciji imaju šefa kretena, vječito nervoznu babu u računovodstvu, a kolegica koja je jedina bila normalna baš otišla na porodiljni. I to s trećim pa je neće bit' do 2025. Penzići su malo manje nervozni, barem ovi koje ja poznajem. Ne znači da nisu, ali nisu tako jako jer njih jedino što muči su mizerno male mirovine. U ovu kategoriju ne idu one saborske, povlaštene i ostale. Mislim na one uobičajene mirovine o kojima čitamo u novinama i gledamo na televiziji. Ja da sam na njihovom mjestu poludio bih, a sve u svjetlu činjenice da si radio trideset i kusur godina i dobiješ penziju koja ti je dovoljna za kupit kiflu i litru mlijeka. Po meni, penzići bi trebali biti više nervozni. Nisu nervozni dovoljno. Podvučemo li crtu, svatko ima neki razlog za nezadovoljstvo. Biti nervozan. Nije sada bit u onim drugim pozitivnim stvarima, sada je naglasak na onom što nas frustira i za to treba pronaći neko rješenje.

Glavom kroz zid ne ide
Kad ti se skupi svega i ne znaš kako bi se ispucao, e je*i ga, ja ti tu ne mogu pomoći, ali moraš pronaći nešto što će te relaksirati, opustiti, isprazniti. Tebi će u tom slučaju biti bolje.

Netko se bavi sportom, ide s frendovima dva puta tjedno na košaricu, netko na nogomet, netko trči svako jutro po nasipu u novim tenkama, eto već treća od šest rata je otplaćena. Netko pak radi na tonusu mišića u teretani jer je platio godišnju članarinu i pri tom dobio dva mjeseca gratis i misli kako je uhvatio boga za bradu - pa eto ide da ne propadne.

Netko pije. Poznajem pojedince kojima je sasvim uobičajena stvar da prije posla odu u kafić i trgnu nekoliko kratkih prije posla. Ima i onih koji u pola sedam ujutro maznu i pivo. Respect. Isti ti poslije podne opet odlaze u kafić i ostaju tamo do kasnih noćnih sati. Dolaze domu svomu pripiti „na radost“ svojih boljih polovica. O budalo, opet si se napio – govori mu ona dok ulazi u kuću usput ga skidajući i popravljajući mu kragnu na flekavoj košulji koja je još jutros bila čista i besprijekorno opeglana. Sjedi ovdje na fotelju – dodaje. Sad ću – kaže on - samo da naiđe.

Da se razumijemo, ne osuđujem, samo poznajem.

Netko odlazi u kladionicu. Redovito, svakog dana pa i po nekoliko puta. U svom društvu istomišljenika dotični je alfa i omega kombinatorike. Vrhunski poznavatelj svih športskih srazova. Od guranja kamena na nekom zabačenom australskom otoku pa preko amaterske curling lige sjeverne Irske do Premier lige i HNL-a. Ima taj svoji mali svakodnevni ritual za koji neki niti ne znaju jer to je njegova tajna. Već unaprijed popunjeni listić prepun nula, jedinica i iksića predaje blagajnici u nadi da će do kraja dana biti bogatiji za nekoliko tisuća kuna. Takav rasplet događaja nije se još dogodio i takav kraj dana još nije bio. Nije svjestan da je popušio puno više love nego što je dobio natrag.

Ne osuđujem, samo poznajem.

Svatko bi trebao imati taj neki svoj ispušni ventil, nešto što će ga rasteretiti od nagomilanog stresa i dati mu snage za novi dan i nove izazove jer glavom kroz zid ne ide.

Pa dobro koji ti je ku*ac?
Upravo to me pitao frend kad sam mu rekao da sam ja našao svoj ispušni ventil i da ću početi pisati. Lako njemu – on je od onih koji trče i ne kuži da ja nisam još našao svoje nešto, a da mi je nešto prijeko potrebno. Nije pisanje nešto što mi je prekjučer palo na pamet usput dok sam išao baciti smeće pa ajde sad ću ja to nešto. O ne. Upravo  suprotno. Bilo je nekoliko pokušaja pisanja, otvaranja blogova, što za potrebe faksa, što za neke druge potrebe.

Bilo je. I pisao sam dosta. Neki meni dragi ljudi govorili su da je to bilo jako dobro i da trebam nastaviti, ali nisam jer sam onda pisao prigodno pa nije to nešto otišlo u tom nekom redovitijem smjeru. To njihovo odobravanje ostalo je čučati negdje u pozadini i stvarati mi neki unutarnji nemir jer dok sam pisao osjećao sam se dobro. Fakat dobro. Idealna terapija. Ritmični zvuk tipkovnice uz pokoji gutljaj kave. Sam sa svojim mislima. I to je to. To je ono moje nešto.

Take a break – remiks
U zadnjih šest mjeseci znao  sam se probuditi u neko gluho doba noći i razmišljati o temama, o svemu onom o čemu sam želio pisati jer je u tom trenutku bilo vrlo aktualno, a nisam jer se nisam pokrenuo. No, odlučio sam se pokrenuti i krenuti. Imam li neku temu? Nemam. Jer piše mi se baš o svemu. Od nekoliko PMS ciklusa mojih ukućanki. Da, tri od četiri moje ženske s kojima dijelim svakodnevni prostor su u ciklusu  - yeah, pa do hipotekarnih kredita, odlazaka u banku, pijanstva, braka, nepravde… itd. Reciklirati ću i neke stare tekstove, a možda napravim i neki ozbiljni intervju. Volio bih intervjuirati i Bareta i Balaševića i Lee Childa i Kosoricu i…hrpu njih- možda bude i toga. Svojevrsni mash up raznih tema. Kao trebalo bi kad se odučiš za pisanje bloga imati neku temu – lifestyle, fashion, automobili, gadgeti, neka gastronomija i specijalizirati se za nešto, ali to nisam onda ja pa neću. Ako ti se neće sviđati – ok. No hard feelings. Uvijek imaš opciju strelicu od miša usmjeriti u gornji desni kut ekrana i riješiti se muke. Jesi pogledao/la u desni kut? Jesi. Ima tamo onaj X. Ok. Kužimo se. Ne trebamo se hejtati. Samo zatvori i idi dalje. Volimo se.

Kažu oni koji se razumiju u problematiku da je bitna redovitost pa da treba uzeti neki interval kada će se nešto objaviti. Ja sam odabrao srijedu. S – r – i – j – e – d – a. Srijeda je ok dan. Srijeda je sredina tjedna kada su već zaposleni frustrirani i ludi i misle – je*ote, tek je srijeda. Pa tko će dočekati vikend. Ista stvar i s nezaposlenima, penzićima, tinejdžerima. Jedino je bebama svejedno, ali svi ostali vole vikend. Pa onda usrijed radnog tjedna, dakle u srijedu imaš 15 minuta za sebe. Uzmi kavu, zapali pljugu, otvori pivo i take a break. Lagano, pitko, bez predugih i pretencioznih rečenica i misli. Mogu ja i to, ali neću. Take a break. Do vikenda još ima.