Svatko od nas ima svoje, potpuno legitimne razloge zašto mu je godina bila ovakva ili onakva. Ja ću prošlu godinu pamtiti uistinu samo po dobrom jer toliko lijepih stvari se dogodilo.
Moram sve staviti i u kontekst dvije godine koje bi svi najradije zaboravili. Ako na to gledam kroz posao, ova godina je konačno bila potpuno normalna. Kao i sve one godine prije korone.
U sektoru sam kojeg je korona doslovno bacila na pod pa još malo dodatno zgazila, ali preživjeli smo. Bilo je teško i vrlo neizvjesno – ne ponovilo se.
U tom smislu prošla godina je bila uistinu fantastična. Radio sam ono što volim i što na koncu osigurava hranu za stol, plaćene rate kredite i račune za moju obitelj i mene.

Je li nas sve skupa iznenadilo što je krenulo odjednom? Naravno da je, ali svi smo se rado uhvatili u koštac s novim poslovnim izazovima.
Ne bi bilo u redu bilo što prigovarati jer bilo je dobro.
Kako uvijek radim na nekoliko strana, tako je i u tim drugim sferama sve bilo uistinu dobro. Bilo je nekih prepreka na poslovnim projektima za čiju sam realizaciju bio zadužen, ali i to smo riješili. Sve se posložilo kako treba i sve je u redu. Planove koje smo si zacrtali smo i ostvarili.
Ne znam jeste li od onih koji žive da bi radili ili rade da bi živjeli. Ja sam ova druga kategorija. Raditi se mora jer život košta i sretan sam što radim poslove koje volim i u kojima uživam.

Analizirajući malo tu prošlu godinu razlog za zadovoljstvo su i kolege. Kolege na poslu su ti na neki način proširena obitelj. S nekima provodiš više vremena nego sa obitelji.
Kad istovremeno radiš na nekoliko strana u kompletu idu i kolege. Mogu samo pokucati u drvo i zahvaliti im na prekrasnoj godini. Posao smo odradili i uglavnom smo ga odradili s lakoćom. Kad imaš pozitivne ljude oko sebe, sve se može. Smijeh, veselje i dobra energija. Stvorili smo si mnoštvo uspomena za koje sam siguran da ćemo ih se rado prisjećati u svim novim godinama koje dolaze. Veselimo se i godini koja je tek počela i svemu onome što ćemo zajedničkim snagama napraviti. Prošlu godinu obilježila mi je i knjiga. Već drugu godinu zaredom putujem s njom po promocijama diljem Hrvatske. Upoznao sam velik broj dragih ljudi i bilo nam je uistinu lijepo. 
I kako onda ne biti sretan zbog toga?

Postoji ona uzrečica kako je služba služba, a družba družba.
Družba i obitelj su ono što mi je mnogo bitnije od posla. Sve ok. Volim svoje kolege i kao što sam napisao, volim poslove koje radim, ali prvi, točnije „prve“ koje su na mojoj listi prioriteta su moje cure. Gospoja i kćeri.
Kuća i obitelj su moja oaza. To je moj balončić sreće, mira i spokoja.
Da se ne zavaravamo, funkcioniramo kao i svaka normalna druga obitelj. S dinamikom, problemima, nesuglasicama, ali to je neizostavni dio svakodnevice. Dogodi se ponekad.
Zato postoji tisuću puta više onih situacija koje se pamte i spremaju u mapu lijepih uspomena. Kako god okreneš, mnogo više se smijemo.
I kako onda ne biti sretan zbog toga?

Prošla godina u obiteljskoj sferi bila je dinamičnija no ikad i štošta se dogodilo. Najstarija kćer je upisala fakultet. Otišla od kuće na tri i pol mjeseca raditi na sezonu. Nije je bilo. Odrasla je.
Nešto s čim se i gospoja i ja još uvijek ne mirimo, ali djeca odrastaju. Postaju svoji ljudi.
Otkad se vratila i krenula s faksom, radi. Na nekoliko strana.
Ne zato što mora nego zato što to želi i to je njezin izbor. Kao roditelj nemam što drugo nego zbog toga biti ponosan i preponosan.
Srednja je pak pobijedila na državnom natjecanju, ostvarila mogućnost direktnog upisa na fakultet, dobila gradsku stipendiju zbog tog uspjeha. Njezin trud i zalaganje su nagrađeni.
I kako onda ne biti sretan zbog toga?

Najmlađa je i dalje najmlađa. Krenula u drugi razred, zabavna, otkačena i na svoju ruku. Ništa se mnogo tu nije promijenilo. I dalje ne voli matematiku, ali „nikad dosta Božića“.
Ona je takva – drugačija i svaki naš dan u kući ona dodatno oboji i učini ga posebnim. Zajedno se smijemo.
Godinu ću pamtiti i po nekoliko lijepih obiteljskih putovanja. Godišnjem odmoru na koji smo prvi put išli samo s jednim djetetom.
Jedna je radila, a drugoj više nije zanimljivo sa starcima ići na more.
Bilo je tu i prekrasnih izleta, koncerata. Nekoliko vjenčanja, novorođene djece. Jedna trudnoća za koje smo saznali upravo na posljednji dan stare godine.
I kako onda ne biti sretan zbog toga?
Da ne bi bilo zabune: gospoja i ja ne čekamo četvrto dijete.

Mnogo toga se lijepog dogodilo u prošloj godini, ali život kao život – često se pobrine da povremeno shvatimo i njegovu surovost. S nekim ljudima se u novoj godini neću družiti, neću vidjeti, nećemo se zajedno smijati jer ih više nema. Nažalost.
Koliko god nam svima teško padne gubitak drage osobe, tješim se nekako da dokle god se rado prisjetimo svih lijepih uspomena koje s tom osobom imamo, one su i dalje na jedan način s nama. To je nešto za što se često i rado uhvatim jer tako je lakše. Barem meni.

U prošloj godini je ipak bilo mnogo više ovih lijepih nego tužnih stvari i na tome sam iskreno zahvalan. Gospoja i ja proslavili smo dvadesetu godišnjicu braka. Nešto što je i njoj i meni neobično. Kako i kada je prošlo dvadeset godina? I dalje se dobro slažemo, volimo i veselimo se svemu onome što nam donosi nova godina.
Počastili smo se i putovanjem. Pobjegli smo na četiri dana. Sami, bez djece.
Volimo našu djecu bezgranično i oko toga nema dvojbe, ali ovo putovanje na kojem smo bili sami nam je baš odgovaralo.
I kako onda ne biti sretan zbog toga?

Sumirajući prošlu godinu, nastojim izvući ono najljepše i najbolje. Tu su svakako i moji dragi prijatelji. Ljudi koji su uz mene/nas već dugi niz godina. Svih ispijenih kava, rođendana, proslava, zajedničkih putovanja koji su bili u pojedinim trenucima i prava avantura.
Rado se prisjetim vremena koje smo proveli svi zajedno u fantastično dobrom raspoloženju. Ponekad smo se smijali do suza. Koliko smo lijepih zajedničkih uspomena stvorili.
Čudo.
S nestrpljenjem čekam sve ono što nas čeka u novoj godini.
I kako onda ne biti sretan zbog toga?
Ne smijem zaboraviti na zdravlje jer zdravlje je najbitnije. Kad je čovjek zdrav, može sve i nema prepreka.
Ako zanemarimo neke kronične stvari koje su se riješile, bili smo zdravi i to je nešto po čemu ću također pamtiti prošlu godinu.

Što donosi nova?
Teško je znati jer tek je počela, ali ako bude kao što je bila i prošla, osobno - nemam razloga za nezadovoljstvo.
Za to kakva će biti i mi smo sami djelomično zaslužni. To ne znači da ne smijemo imati očekivanja, ne znači da ne smijemo planirati, zacrtati si neke ciljeve.
Upravo suprotno. Moramo.
U ljudskoj je prirodi težiti boljem pa zašto ne težiti da nova godina bude bolja od prošle.
U svemu tome ne smijemo zaboraviti biti objektivni i racionalni.
Ne smijemo zaboraviti skromni.
Samo nek' smo svi zdravi. Za sve ostalo ćemo već nekako.
Nadam se da vam je stara godina bila dobra, a neka vam nova bude još i bolja.