Imao sam sreću i bio djelomično pošteđen čitavog ovog konverzijskog cirkusa. Djelomično zato jer čovjek voli znati što se događa u domovini pa preleti malo portalima, čita, informira se…
Pa ljudi dragi, što se to događa. Je li ovo vama normalno?
Gledam malo vijesti, čitam komentare po društvenim mrežama, pomalo šokiran gledam u sve te bombastične naslove i ne mogu se načuditi.
Ispada je ulazak u euro zonu za Hrvatsku najveći mogući problem i ako ovo preživimo, garantirana nam je sretna i mirna budućnost. Bogata budućnost. Teći će med i mlijeko.
Ništa drugo nije bitnije i važnije od uvođenja eura. Naša mala i predivna zemlja nema niti jedan drugi problem osim konverzije.
Mi smo u stvari jedan sretan narod pomalo nesvjestan te „sreće“.

Ne znam koji je i kakav je vaš stav o novoj valuti. Jeste li zbog toga više ili manje sretni, ali kakvo god da vaše mišljenje bilo, gotovo je. Stigao nam je euro.
Znam sigurno jednu osobu koja je zbog toga sretna. Iz memorije sam izvukao bivšu predsjednicu. Sjećate li se njezine izjave kako ona ima dogovore da Hrvati rade za 8000 eura.
I to preko interneta.
Kakva utopija?
Većina zaposlenih odmah bi potpisala za tu opciju. 8000 EUR… To je po fiksnom tečaju konverzije 60276,00 kuna.
Ozbiljna lova. Bila ona u papirnatom obliku ili u kovanicama koje su ovih dana predmet raznih prijepora.

Ovih 60276 kuna nije laka lova. U kombinaciji 30 000 kovanica od kunu, 60  000  kovanica od pola kune i 27 600 kovanica od deset lipa – ova plaća koju je dogovarala bivša predsjednica ima težinu. I to ozbiljnu.
323 kilograma.
U eurima, ako iskombiniramo 4000 kovanica po euro i 8000 kovanica od pola eura, to bi težilo tek 92,4 kilograma.
Pa nek' onda bilo tko kaže nešto protiv kune.
Matematiku na stranu.
Daleko smo mi od takvih plaća i pitanje je hoće li u Hrvatskoj ikad biti takav standard koji će pratiti prosječnu plaću od osam tisuća eura.
Realno, većini nas takva plaća ne bi ni trebala za normalan i pristojan život pod uvjetom da ne sanjamo o nekom ekstra luksuznom načinu života.
To je već tema za neku drugu priču.

Vratimo se konverziji i „problemima“ koje je prouzročila.
Jedino o čemu se piše su kune i euri. U potpuno drugi plan pala je informacija kako jedna pjevačica poznatija po golišavim fotografijama nego pjesmama, a i razvod poznatog glumačkog para prošao je ispod radara.
U fokusu javnosti samo je novac. Onaj stari i ovaj novi.
Ne mogu shvatiti čemu toliko prosipane žući zbog prelaska na euro.
Svi se odjednom čude i svi od jednom imaju probleme. Ako se vratimo malo u prošlost, konverzija valuta je nešto s čime smo se već susreli. Starije generacije prošle su i nekoliko konverzija.
Dinari iz bivše države, hrvatske kune pa kune. Ne zaboravimo ni prelazak s njemačkih maraka u euro.
Iako nije bila naša valuta, svi smo njome baratali.

Isto kao i s talijanskim lirama, austrijskim šilinzima, slovenskim tolarima.
Imam osjećaj da se tenzije dižu na svakom mogućem koraku vezanom uz ovu temu i svi su jako nezadovoljni. I kupci i prodavači.
Navodno ljudi dolaze s vrećama kovanica pokušavajući nešto kupiti i ujedno se riješiti kune. Navodno su prodavači neljubazni i ne žele primiti toliko kovanica odjednom.
Navodno ne žele vraćati eure, a trebali bi već vraćaju kune.
Navodno dolazi do sukoba, a u nekoj trgovini su marljivi novinari našli i prodavače koji zbog silnih napetosti u novonastaloj situaciji strahuju za vlastiti život.  
Navodno kupci dolaze kupiti paketić žvaka koje žele platiti s novčanicom od tisuću kuna očekujući da će ostatak dobiti u eurima.
Pa ljudi moji, je li ovo moguće?

Ljudi su svakakvi  i vjerujem da je bilo isto toliko svakakvih situacija. I da će ih biti još ovih šest dana dok ne završi razdoblje u kojem možemo plaćati starom i novom valutom, ali da je baš svaka situacija na granici nekog ekscesa i da se baš svaka vijest vezana uz ovu problematiku mora prezentirati na bombastičan način – mislim da ne mora.
Stvar je u biti vrlo jednostavna. S prvim danom nove godine prelazimo na euro. Točka.
To je nešto što znamo već jako dugo i nikome to ne bi trebala biti novost.
Bilo je sasvim dovoljno vremena za pripremu.
Očito nekima nije.
Pod neke mislim na sve uključene u ovu priču jer na svim stranama ima kikseva i propusta.

Ljudi, mi, građani, kupci – na vrijeme smo znali da dolazi euro.
Nije mi jasno zašto jednostavno nisu svi položili svoje kune u banku (koliko god da ih imali – sto ili sto tisuća), pričekali 01.01. i riješen problem.
Ne bi bilo loše da su i kupili 40, 50 ili 100 eura da imaju i gotovinu za prve dane nove godine i izbjegnu čitav ovaj cirkus.
Uostalom, postoje i kartice. Već godinama, desetljećima.
Ostaviš si dvadeset eura u novčaniku, a sve ostalo plaćaš karticama i nemaš briga.
Nema tu velike filozofije.
Činjenica da ćemo se trebati malo priviknuti na cijene u eurima (stariji pogotovo) stoji, ali što se mora – mora se. Izbora nemamo.

Trgovce, banke i sve one koji na bilo koji način barataju našim novcem isto je konverzija dočekala nespremne.
Pa kak'?
Nije odluka o euru donesena na staru godinu već se o tome zna jako dugo. Dovoljno dugo da svi prilagode svoje sustave. U današnje vrijeme bar to ne bi trebao biti prevelik problem. Ionako se sve rješava putem računala. Da – zahtjeva ta promjena dodatni angažman IT stručnjaka i svih onih koji se u to kuže, ali što se mora, mora se.
Ljudi su komentirali kako im aplikacija mobilnog bankarstva nije radila 01.01. uz komentare kako je to nedopustivo.
Ok, moglo je biti na vrijeme, ali ajmo ne bit' zločesti i strašno nervozni jer nam 01.01. (u nedjelju) kad se većina nas ionako oporavljala od dočeka - nije radila aplikacija. Neki su baš prosipali ljutnju i mržnju.
Ne'š ti problema?!

Trajni nalozi su posebna priča. Kolegi su skinuli za HRT pristojbu 80,00 EUR-a, umjesto 80 kuna. Neki drugi su puno veće iznose plaćali za plin, struju… sve što je bilo u kunama prebacilo se u eure. Na tečaj se zaboravilo.
Da se moglo bez toga, moglo se.
Riješit će se, vratit će se. Bit će sve dobro.
Po svemu sudeći, unatoč svim pravovremenim najavama, većina se ipak nije dobro pripremila za ovu promjenu. I kupci i trgovci.
U vrijeme kad se više/manje sve rješava uz nekoliko klikova – poražavajuće.
Ljudi i dalje misle da će svoje kuna najlakše riješiti u dućanu. Zaboravljaju da dućan nije mjenjačnica.
Za promjenu novca postoje financijske institucije kojima je to glavni posao. Većina njih će još čitavu ovu godinu mijenjati novac bez naknade.

Netko je pitao kako će sad kumice na placu.
Lijepo. Kao i do sad. Neće koristiti više kune nego euro. Ukoliko žele prodavati svoje proizvode morat će se prilagoditi situaciji. Ili neće prodavati. Ne kužim čemu drama.
Nema potrebe za uzrujavanjem i živciranje. Nema potrebe ni za razbijanjem glave oko toga koliko što košta u odnosu na kunu. Uspoređivati koliko je što koštalo prije, a koliko sada.
Lako ćemo se mi priviknuti na euro. I brzo. Uopće oko toga ne brinem.
Neće to biti problem.
Bitnije je da mi te eure imamo. U džepu ili na računu, a potrošiti ih neće biti nikakav problem.
Izdržat ćemo još ovo medijsko bombardiranje oko konverzije, a onda kako bude – bit će.
Još samo šest dana…