Pošlo mi je za rukom i u posljednjih mjesec dana vijesti gledam uistinu rijetko. Vijesti su toliko obojane u sve nijanse sive i crne boje da se čovjek nakon što ih pogleda jednostavno osjeća loše.
Pratio sam do tada vijesti relativno redovito jer kao stanovnik ove zemlje želim znati što se u njoj događa, a događa se uistinu mnogo toga.
Uglavnom lošeg.

Sretan vam prvi dan srpnja. Ne znam kako vi, ali ja se u ljetni đir prebacim tek početkom sedmog mjeseca. Nema veze što je ljeto počelo koji dan prije. Proljeće kao da i nismo imali. Više je to izgledalo kao jesen, a manje kao proljeće. Kako god.
Srpanj je počeo, ljeto je stiglo. S ljetom i sezona.
Čovječe, ove godine ranije no ikad krenuli su izvještaji s obale.
I ove godine, kao i nekoliko ranijih godina, medijskim prostorom dominiraju šokantne cijene s našeg mora.
Fotografije računa vjesnik su sezone. Kao visibabe ili jaglaci u proljeće, tako visoki računi ukazuju da je ljeto počelo i kako se još jedna sezona zahuktava.

Budući da smo ušli u eurozonu ovo je prva sezona računa koji su iskazani u eurima, a bez obzira koja valuta se našla na tim računima…ima svega. Šok visokim cijenama neovisno o valuti – podjednak.
Kako god da okreneš, sve je skupo. Ležaljke, cijeđeni sok od naranče, kroasani, taksi, pizza trokuti, pivo, bureci, kokteli…
Imam osjećaj da je sve što se može kupiti tj. platiti pronašlo već svoje mjesto na društvenim mrežama ili medijima.
O sladoledu da ne govorim. Posljednjih dana se o sladoledu baš mnogo govori.
Ne znam kako protumačiti izjavu ministra financija koji je pred okupljenim novinarima na nekoj pressici ogolio svoju dušu.
Osim što mnogo radi ne sjeća se kad je zadnji put pojeo sladoled.

Ne znam kako protumačiti tu informaciju. Nije rekao da ne jede sladoled nego da se ne sjeća kad je zadnji put jeo sladoled.
Ako je kuglica sladoleda problem za jednog ministra kako neće biti za nas prosječne građane.
Može se ova izjava protumačiti i na način da nam je država uistinu u teškoj situaciji ako kuglica sladoleda predstavlja problem za ni više ni manje - ministra financija. Taj bi bar trebao znati s novcem.
Imao financ ministar novca za sladoled ili ne, šalili mi se na taj račun ili ne, možemo se složiti oko toga kako je kuglica sladoleda po tri ili četiri eura stvarno preskupa.
Gledam uvijek to iz neke svoje perspektive. Nas je u obitelji petero. Da odemo na sladoled i uzmemo po dvije kuglice za klince, a po jednu za nas odrasle (jer moramo biti šparni), to je skoro trideset eura. Nije to baš malo.

Realno, poskupjelo je sve. Hrana, higijenske potrepštine, gorivo, prijevoz, odjeća, obuća… sve je otišlo gore. Prešli smo na taj euro, pa inflacija…pa ovo…pa ono…
Uvijek nešto.
Zajedničko svima nama je da je sve poskupjelo. Zajedničko većini nas je činjenica da plaće uglavnom nisu pratile poskupljenja, inflaciju i sve ostale pa ovo…pa ono…
Skupo je kontinentu, a na moru još i skuplje.
Pratim sporadično tu cijelu priču oko cijena na moru. Mi domaći odavno smo se prestali čuditi cijenama na obali, ali ove godine situacija se očito promijenila je cijenama se čude i stranci. Nijemci, Francuzi, Amerikanci… pa čak i dobrostojeći Švicarci „kukaju“ kako je ove godine u Hrvatskoj skupo.
Prosječna plaća (bruto) u Njemačkoj je oko 4100 EUR, Švicarskoj oko 10000 EUR. Teško Hrvati sa svojih 1500 EUR mogu tome parirati.
Ako je njima na obali skupo…pa kako je tek nama?!

Neki bi mogli pomisliti kako nije nužno dok si na moru jesti po restoranima, ispijati koktele, unajmljivati pedaline ili lizati sladoled.
Obrok se može skuhati u apartmanu, sladoled se može kupiti u dućanu, a hladno pivo ne mora se nužno piti u bircu. Hladno pivo je hladno pivo. U kafiću ili na plaži.
Ovo na plaži je jeftinije, romantičnije i pomalo retro. Vraća u mladost. Uostalom, retro je uvijek u modi.
Ok, slažem se. Možeš na moru malo prištedjeti.
No, čemu onda sve to. Hrmbaš, radiš, vučeš cijelu godinu. Ubijaš se ponekad od posla. Čekaš taj godišnji k'o ozebli sunce – da se bar malo odmoriš, priuštiš si ono što si možda i ne priuštiš kroz godinu. Svima nam treba godišnji.
Dođeš na more, plažu…kad tamo hladan tuš.
Ustvari bez hladnog tuša. Hladan tuš košta pedeset centi.
 
Odlazak na ljetovanje svima nama koji imamo obitelj, a nemamo baku, tetka, strica, ujnu, šogoricu, nevistu, zaovu, bratića ili kuma s nekom nekretninom na obali je dosta skup sport.
O hotelima jedna hrvatska obitelj s prosječnim primanjima i djecom koja više ne ostvaruju popust je nedostižan san. Pisao sam o tome prije dvije godine.
Cijene su tada bile visoke, a ove godine hotelijeri su cijene podigli još i više.
Hotele smo mi davno izbacili iz plana za godišnji jer nas petero tjedan dana košta mnogo. Nisam išao duboko u analizu, ali stranica jednog hotelskog lanca nam nudi za sedam dana krajem srpnja najjeftiniju opciju 3500 EUR. Neka srednja cijena je 7900 EUR.
Nek' je prosjek 5500 EUR. Za naša primanja – mnogo previše.
Uostalom, meni nema smisla dati šest tisuća eura za tjedan dana boravka u hotelu. To je ozbiljan novac. Treba to zaradit'.
Ostani doma – pomislit će neki ako nemaš za more. Ok, cijenim svačije mišljenje.

I ove godine, kao i svih godina ranije odlučili smo se za privatni smještaj. Iznajmit ćemo neki apartman. Dvije opcije koje smo koristili do sada nažalost nisu moguće. Prekasno smo se sjetili i traženih datuma sve je popunjeno.
Stavio sam upit na nekoliko stranica i stiglo je dosta ponuda.
Malo je reći da sam ostao iznenađen. Za cijene još kako tako. Ljudi mogu cijeniti svoj apartman koliko god žele. To je njihovo pravo. Kao i moje kao kupca da nešto kupim ili ne.
Ponuda za 150-200 EUR za jedno noćenje u apartmanu (prosječno opremljenom) bilo je uistinu mnogo. Mislim da je to za studio apartman previše.
Bilo je i onih - povoljnijih.
Iznajmljivači su se javili, napisali nekoliko rečenica i većina ih rado poslala slike svojih apartmana.
Neke smo odbili isključivo na temelju fotografija.

Ne znam kako pojedinci imaju obraza poslati fotografije. U nekima je interijer ostao u osamdesetima, ali cijene nisu. Prilagođene su 2023. godini.
Ne kužim…
Bilo je raznih ponuda i na koncu smo se odlučili za jednu opciju koja nam se uklapa u planirani budžet.
Dogovorili se sve sa simpatičnom gospođom, uplatili akontaciju i idemo na neviđeno.
Ni prvi ni zadnji put. Nismo zahtjevni po pitanju apartmana. Bitno nam je da je čisto i funkcionalno. Ne mora biti najmoderniji i najnoviji namještaj, ali ne mora baš sve biti „iskombinirano i s poodmaklom godinom proizvodnje“.
Svaka roba ima svog kupca. Istina.
Bili smo u svakakvim apartmanima. Moderno uređenim, prosječno uređenim, skupljim, jeftinijim. Prilagodi se čovjek na sve opcije. Nije frka. Nismo grintavi i ne cendramo.

Jednom smo čak i došli u malo mjesto u okolici Splita, a apartman nas nije dočekao.
Klinci, tada još njih dvije – male, nervozne… ma cijeli show.
Na koncu je sve završilo ok. Uvijek nekako sve sjedne na svoje mjesto.
Kad čovjek vrati film unatrag i prisjeti se – zaista je bilo svega. Bit će dobro i ove godine.
Upoznali smo mnogo dragih ljudi. Neki su bili baš vrlo ugodni domaćini. Za neke smo bili samo gosti. I to je isto ok – da me se krivo ne razumije.
Godišnji smo ovako (last minute) riješili, a na Braču još nismo ljetovali.
Moram primijetiti da su i cijene privatnog smještaja dosta poskupjele. Vlasnici apartmana naći će opravdanje za poskupljenje. Oni koji apartman trebaju unajmiti - toliko poskupljenje ne mogu razumjeti.

Definitivno je ova godina najskuplja do sad. Hoće li i koliko se to odraziti na sezonu pokazat će vrijeme. Kao i to jesu li svi oni koji zarađuju od turističke sezone ove godine ipak pretjerali.
Pokušavam staviti sve u naše, hrvatske okvire. Prosječne hrvatske plaće i ovogodišnje cijene.
Mnogi će upravo zbog cijena ove godine ostati kod kuće. Ljetovanje je postalo luksuz.
Ono što me smeta su situacije koje se događaju na našoj obali. Pokušaji prevara. Prošli tjedan je navodno jedan taksist od Splita do Trogira naplatio vožnju američkom vojniku naplatio 900 EUR. Ej, 900 EUR…
Ako me sjećanje dobro služi, prošle godine su se na Hvaru brodari koji voze goste na izlete potukli oko gostiju.
Pojedinci su postali obijesni i pohlepni, a to je nešto za što nemam opravdanja.
Kako bilo da bilo, „a nigdar ni bilo da ni nekak bilo“ stigao je srpanj. Ljeto je tu.
Gdje god da otišli na godišnji. U planine, na more, kod bake na selo ili ostali u svom mjestu ili gradu – uživajte.
Priuštite si i koju kuglu sladoleda. Što košta da košta…

I došlo je to vrijeme. Odbrojavaju se dani do kraja još jedne nastavne godine. Iduće srijede školarci će konačno odahnuti i prepustiti se svim čarima ljeta.
Odahnut će i roditelji, a odahnut će i nastavnici. I oni će uskoro biti gotovi.
Svi podjednako će na zasluženi, dugo očekivani odmor.
Ne znam zašto, ali potajno sam se nadao kako će kraj ove nastavne godine proći mirno. Bez napisa u medijima oko poplave odlikaša, bodovnim pragovima, upisima, ocjenama…
Nezadovoljnih roditelja bilo je prije, ima ih sada, a po svemu sudeći bit će ih i u budućnosti.
Normalno je da svaki roditelj za svoje dijete želi najbolje, ali…

Ne mogu svi biti odlični učenici, ne moraju svi upisati gimnaziju i ne moraju svi završiti fakultet. Svi koje žele raditi, završit će srednju školu, pronaći će neku svoju nišu koja ih zanima, u tom „fahu“ će biti dobri i od svog rada će moći živjeti.
I ove godine čitam komentare poznatih i manje poznatih Hrvata i Hrvatica koji su nezadovoljni sustavom, profesorima, a na kraju i ocjenama jer njihovo dijete zbog lošijeg prosjeka neće moći upisati željenu školu.
Shvaćam da može biti frustrirajuće jer i jedna od mojih kćeri nije mogla upisati željenu srednju školu, ali tako je kako je. Odlična učenica, sve ok, ali nije mogla što je htjela.
Upisala je na kraju gimnaziju pa će željenu struku ganjati na fakultetu ako ga upiše.

I od boljih postoje bolji. Nastojmo biti objektivni i shvatiti da unatoč našem nezadovoljstvu, djetetovu nezadovoljstvu – ništa se drastično neće promijeniti. Nemaš dovoljno bodova za upis u željenu srednju školu. Nećeš ju upisati.
Loše si napisao državnu maturu i nemaš dovoljno bodova za željeni faks. Nećeš ga upisati.
Nema tu mnogo filozofije.
Život ponekad zna biti okrutan. Pa i prema našoj djeci, ali polazim od toga da ih život ionako neće maziti pa nek' se uče da ne ide u životu sve uvijek onako kako bi htjeli.
Kraj je nastavne godine i ganjaju se prosjeci. Ako smijem primijetiti po pričama svojih prijatelja iz prosvjete – prosjeke ganjaju više roditelji nego djeca.

Dobrom dijelu djece je svejedno. Totalno su flegmatični po pitanju ocjena, prosjeka, sve im je ravno. Ne živciraju se.
Za razliku od roditelja koji se živciraju jako. Šalju učiteljima mailove, uhode ih ispred škole, love po školskim hodnicima.
Negoduju zbog ocjena, pregovaraju, imaju nerealne zahtjeve i prohtjeve. Inzistiraju. Ponekad prijete, a iz godine u godinu sve češće prelaze granicu pristojnog ponašanja.
Ne mogu to razumjeti. Kako? Zašto? Čemu?
Ne zato što gospoja radi u prosvjeti i imam zaista velik broj bliskih ljudi u prosvjeti nego mi to jednostavno nije jasno.
Dijete ima ocjenu koju ima i ta ocjena je odraz njegovog znanja i zalaganja kroz godinu. Koliko je radio, toliko je dobio.

Ne može prosjek od 3,6 iz nekog predmeta na kraju nastave godine biti zaključno odličan. Nema manje i više bitnih predmeta. Koliko su različiti predmeti, toliko su različita i naša djeca. Imaju više ili manje afiniteta prema određenim predmetima.
Netko je više sportski tip, netko je kreativac, netko treći baš jako voli matematiku. Ona mu je zavodljiva i izazovna.
Respektiram svaku takvu osobu jer meni je matematika i dalje enigma. Cijenim i poštujem strast.
Ja je za matematiku nikad nisam imao. Koliko god da se trudio pronaći neki zajednički nazivnik s matematikom to mi nije polazilo za rukom. Bili smo si obrnuto proporcionalni. Suprotni. Ona plus ja minus. Nismo se nikad pronašli u istoj jednadžbi.

Više su me zanimale neke druge stvari. I to je ok. Svakog od nas nešto drugo zanima. Primijetio sam ove godine da najmlađa kćer i ja imamo nešto zajedničko.
Podjednaku (ne)zainteresiranost za matematiku.
Ona je drugi razred osnovne škole i matematika je nešto što joj uopće nije napeto.
Summa summarum – iz matematike će na kraju drugog razreda imati zaključenu trojku.
Jesmo li gospoja i sretni zbog toga – nismo.
Je li dijete sretno zbog toga – nije.
Dobila je jednu jedinicu prije par mjeseci, ali ju je ispravila.
Još jednu dobila je prošli tjedan. Nesretna tablica množenja i redoslijed računskih operacija.
Vježbali smo intenzivno, napravili kartice za ponavljanje… baš smo se jako angažirali jer jedinicu mora ispraviti.

I ona je shvatila da se mora potruditi pa nije negodovala. Bilo joj je baš žao zbog jedinice, ali što je tu je. Povratka nema.
Došlo je ono naše kad smo joj nebrojeno puta govorili da se matematika mora vježbati. Koncentrirano i redovito. Pogotovo zato jer joj „šteka“.
Njoj se vrlo često nije dalo, interes za vježbanje = nula. Klasična roditeljska priča. Rasprave, uvjeravanje, suze.
Isprike onima čiji su klinci fantastično predani i dobri u svim predmetima. Naši nisu takvi.
Ovu najmlađu često je trebalo podsjećati da se treba primiti posla, takav predani (ne)rad i trud došao je naplatu.
Bez obzira koliko će dobiti iz ispravka, zaključna ocjena biti će 1x3, ili 18:6.
Može i (15:5) + (9x0).

Svjestan sam kako temelji iz prvog razreda nisu dobri… korona generacija, online nastava, ona sama ne znam koliko puta u izolaciji. Mi smo krpali koliko smo mogli, ali škola je škola. Nema govora kako joj ja nakon cijelog dana na poslu, poslijepodne nisam mogao prenijeti znanje na način kako bi joj to bilo preneseno u školi. Trudili smo se tu „kuhinjsku nastavu“ učiniti koliko toliko zanimljivom, ali određene rupe postoje.
I to se pokazalo sad u drugom razredu.
Ona je bez obzira što ima tek osam godina i te kako svjesna nedostataka.
S jedne strane drago mi je što je na vlastitoj koži naučila kako se oko matematike mora više angažirati i što smo mi roditelji na koncu u pravu. Naše priče oko toga kako mora više vježbati ipak su bile ispravne.

Ok. Tu smo gdje jesmo. Zajednički smo napravili plan i dogovor što ćemo i kako ćemo preko ljeta jer zaostaci u znanju se moraju nadoknaditi. Rupe popuniti.
Tablicu množenja moraš znat' k'o tablicu množenja. Stvar je jasna.
Sve to kako bi joj u trećem razredu bilo lakše. Kuži to i ona. Jasnije joj je to od zbrajanja i oduzimanja do sto, ali i to će poloviti. Druge opcije nema.
Da smo možda mogli malo više pritiskati kroz godinu – vjerojatno i jesmo. Da je učiteljica možda mogla jasnije dato do znanja da se mora s matematikom mnogo ozbiljnije i više raditi – vjerojatno je, ali ok.

Za (ne)znanje moje kćeri ne želim kriviti učiteljicu. Ne može ona učiti umjesto nje.
Uostalom, ima u razredu djece koja s matematikom nemaju problema. Sve im je jasno i imaju vrlo dobre i odlične ocjene. Nije problem u učiteljici.
Problem je u djetetu. I nama što nismo pravovremeno reagirali i pokušali usmjeriti sve na pravi put dok se još moglo.
U zadnjem tjednu nastave, ne može se ništa. Gotovo.
Prošla baka s kolačima.
Za razliku od nekih drugih roditelja, nije mi palo na pamet pokušati intervenirati oko ocjene.
Na temelju čega? S kojim argumentima?
Gledam na ovu trojku kao jednu dobru stvar. Ona je ustvari i ona druga škola. Ona koja uči da koliko učiš, toliko znaš. Koliko znaš – takva će biti ocjena. Nema izvlačenja i lakih rješenja.
Uči predanosti, redovitosti, zalaganju, odgovornosti i upravo zato je meni ova trojka ustvari odlična.
Slijedi dugo toplo ljeto. Svima koji ste ga s nestrpljenjem dočekali – odmorite se i uživajte.
 

Prošlo ljeto na nekoj stranici sam vidio da samoborsko Pučko otvoreno učilište, a u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje organizira edukacije odraslih. Kako se dio financira iz europskih novaca, edukacija može biti i besplatna putem vouchera.
Spomenute vouchere mogu podjednako koristiti i zaposleni i nezaposleni. Sve u cilju cjeloživotnog obrazovanja, stjecanja novih znanja, veće konkurentnosti na tržištu rada…itd.
Edukacija se odnosila na Internet marketing i brendiranje i zazvučalo mi je baš zanimljivo.
Od onih sam kojih smatraju kako ne treba po završetku formalnog školovanja prestati sa stjecanjem novih znanja.
Neke nove vještine uvijek dobro dođu i čovjek nikad ne može biti preeduciran jer nikad ne znaš kad će ti neka nova znanja zatrebati u životu.

Rad s ljudima je nešto što mi je u opisu radnog mjesta. Od prvog posla, još davne devedeset i neke pa do danas. Ima nekih poslova koji nisu uključivali izravni rad s ljudima – sjetim se svojih godina provedenih na radiju. Nisi u kontaktu s ljudima, ali znaš da te s druge strane, na radiju netko sluša. Ne radiš možda s ljudima, ali radiš za ljude.
Većina mojih poslova koje sam radio, a i koje dan danas radim uključuju ljude. Svakodnevnu interakciju i komunikaciju s njima. Takav je posao. Sam sam ga birao, veseli me i ne bih ništa mijenjao. Takav sam tip, posao je dinamičan i guštam u tome. Ne mogu se zamisliti da radim bilo što drugo.

Prvi je dan mjeseca svibnja i međunarodni je praznik rada. Davne 1886. godine u Chicagu dogodio se veliki prosvjed u kojem je sudjelovalo više od 40 000 radnika koji su iskazali svoje nezadovoljstvo radnim uvjetima. Bili su željni promjena, a zahtijevali su 8-8-8 koncept koji bi se sastojao od osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja.
Intervenirala je policija - u sukobima je ubijeno šest, a ranjeno oko 50 radnika.
Nakon prosvjeda u Chicagu diljem svijeta svakog prvog svibnja okupljaju se radnici nastojeći se izboriti za još bolja radnička prava.
Koncept osmosatnog radnog dana funkcionira i danas za većinu zaposlenih. Za to su se počeli boriti radnici prije 137 godina.

Dogodi li vam se ponekad da vam dan ode u potpuno krivom smjeru i sve što može poći u krivo. Ne samo da ode u krivo nego se taj krivi dan potvrdi još nekoliko puta u toku istog tog dana.
Nisam od onih koji su uvjereni kako sve uvijek mora biti idealno. Nije da ne volim kad se sve odvija na najbolji mogući način, ali nažalost to nije uvijek tako. Život ponekad ima drugačije planove.
Na neke stvari možeš utjecati. Ponekad je taj utjecaj veći, a ponekad manji. Ovisi od situacije do situacije. Od slučaja do slučaja.
Za sebe smatram da sam organizirani tip koji više/manje voli imati plan za svaki dan. Obveza kroz dan je mnogo, a dobra priprema pola je obavljenog posla.
Uvijek bilo i bit će pa se nastojim dobre organiziranosti držati i dalje.

Sigurno ste čuli za slučaj zagrebačke srednje škole i snimku profesora kemije koji je izvodeći jedan od pokusa – malo je reći - pretjerao. Ne znam je li ga ponijela kemija, ali u kemijskom zanosu prilikom pokusa iz staklene posude – ne znam je li bila epruvete, Petrijeva zdjelica ili Erlenmeyerova tikvica jer kemiju sam imao samo u osnovnoj školi – izlazilo je pjena…nešto…, a profesor je cijelom performansu dodao i zvučne efekte.
Referirajući se na slučaj Monice Lewinsky i Billa Clintona i njihove svjetski poznate afere iz ovalnog ureda.
Profesor je pod dojmom kemijske reakcije govorio: „Shake it, baby… I’m shaking, sir… Oh, oh… C’mon baby… I’m Bill Clinton… Oh, Monica, Monica…“ dok je „pjena/nešto“ štrcala po stolu i podu razreda.

Jučer je bio Dan očeva. Pa dragi očevi, sretan vam Dan očeva.
U nekim zemljama se slavi u lipnju, u nekim u studenom, a u nekim zemljama treće nedjelje u ožujku. Dan očeva veže se i uz Dan svetog Josipa.
U koje god doba godine da se slavi, neka se slavi jer nema dvojbe oko toga kako očevi zaslužuju imati svoj dan.
U srpnju će biti dvadeset godina kako sam otac. Čovječe – dvadeset godina. Ne znam zašto, ali to mi zvuči baš mnogo. Već dva puna desetljeća sam otac. Ponekad sporije, a ponekad brže, vrijeme ide. Ne može se usporiti niti zaustaviti, a iako se uopće ne osjećam staro po djeci vidimo koliko godine idu. Lete.

Gibonni je prošli tjedan održao dva fantastična koncerta u zagrebačkoj Areni. Dva puta je napunio Arenu. Oba koncerta su bila poseban doživljaj za sve one koji su se prošle srijede ili petka našli u Areni.
Je li uistinu bilo tako ne mogu potvrditi osobno jer nisam bio niti na jednom niti na drugom koncertu. Nisam tako veliki fan da bih otišao na njegov koncert. Mislim da sam ga jednom slušao prije o ho ho godina. Ne sjećam se točno gdje, ali bilo je nešto vezano uz moj tadašnji radijski posao. Pamtim da mi je bilo ok. I to je u principu to. Iako nisam njegov zagriženi fan, poznajem njegove pjesme, zapjevušim ponekad pjesmu kad čujem na radiju.