Domagoj Knežević

Domagoj Knežević

Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Danas je predzadnji dan tekuće nastavne godine. Već sutra će u školama po posljednji put zazvoniti školsko zvono, a učenici će konačno na zasluženi odmor. Knjige i torbe će s veseljem staviti u neki kut sobe i zaboraviti na njih.
Dugo toplo ljeto je pred njima u kompletu sa svim što donose školski praznici, a donose samo lijepe stvari.
Priznajem, malo sam ljubomoran.

Prije par tjedana na Miss7 party-u konačno sam upoznao neke ljude koji su mi do sada bili skriveni iza imena i prezimena, mail adrese te ponekog telefonskog razgovora.
Radimo, surađujemo, ali nismo imali prilike upoznati se i to sve zahvaljujući koroni koja je susrete i kontakte uživo svela na minimum.
Moram priznati kako nisam sretan kad ne znam kako izgleda osoba „s druge strane“.
Ok, postoje iznimke kad zbog opravdanih razloga neke ljude ne možeš upoznati uživo.
Ti u Hrvatskoj, osoba s druge strane u Americi, Tajlandu ili Kanadi.

Sve se promijenilo preko noći i posljednjih tjedana životni tempo je od brzine starog i umornog puža otišao do warp brzine u maniri Enterprisa iz Zvjezdanih staza.
Nakon duže pauze, odjednom se počelo događati sve. S V E.
Apsolutno sve i to sve se prelilo na sve moguće sfere. Privatnu, poslovnu. Na bilo koji dio dana -  ujutro, podne, poslijepodne,  navečer…

Danas je Dan državnosti.
Treći godinu zaredom opet na današnji  datum.
Slavili smo ga davnih dana tridesetog dana svakog svibnja pa su to ukinuli da bi nedavno opet vratili.
Povjesničari će se složiti oko toga što se ustvari slavi na današnji dan.
Političari očito oko toga neće pronaći suglasje. Što i zašto slavimo koji dan.

Ne znam sjećate li se i koliko su vam svježa sjećanja na one prve mobitele. Ne mislim tu na one mobitele koji su bili dimenzija manjeg kofera ili cigle i kojima su se važni pravili ozbiljni i poslovni ljudi već oni mobiteli koji su bili dostupni široj populaciji. Meni, vama, nama.
Svatko se sjeća svog prvom mobitela. Ja čak i njih nekoliko.
Bio je tu famozni Siemens C35i. To mi je bio prvi mobitel - k tome još i službeni.
Sa svojih tek napunjenih devetnaest godina bio sam si jako važan. Osjećao sam se jako cool kad sam u kafiću na stol mogao staviti i mobitel.
Sada, s odmakom od dvadeset i dvije godine takvo ponašanje mi je onak' – baš jadno jer nitko ne voli ljude koji se prave važni, ali ok. Što je bilo, bilo je.
Bio sam samo klinac, sa službenim mobitelom.

Bila je zanimljiva situacija prije nekih desetak dana. Klasično mirno jutro u kući. Ukućani su se polako budili jedan za drugim, zijevali krmeljavih očiju i bilo je to jedno sasvim obično jutro.
Ne sjećam se o čemu sam točno pričao sa svojom najstarijom kćeri, ali bio je neki neobavezni razgovor. Nismo donosili nikakve važne odluke, raspravljali ni o čemu bitnom…baš onako lagano čavrljali. Pričali smo o izlascima, ekipi iz srednje škole, aktualnostima iz tinejdžerskog života. Meni je iskreno, bilo vrlo zanimljivo slušati kako funkcioniraju i na što „briju“ današnji tinejdžeri. Ne zato što bi me taj razgovor vratio u mladost iako sam se pomirio s tim da su teen godine daleko iza mene već iz čiste znatiželje.

Druge nedjelje u svibnju diljem svijeta slavi se Majčin dan. Djeca izrađuju male poklone koje taj dan daruju svojim majkama. Čestitka, cvijet, crtež… sve da se mami izmami osmijeh upravo na taj, Majčin dan.
Sjećam se kako su kod nas doma, dok su starije kćeri još bile u višim razredima osnovne škole iznenadile mamu. Ranom zorom uvukle bi se u kuhinju i u maniri specijalaca u potpunoj tišini napravile doručak. Kava, sok, palačinke, namazi… stol bi bio prepun hrane i čekao gospoju da se probudi, a ako bi kojim slučajem one bile gotove prije nego što bi se mama probudila, tišinu je zamijenilo „slučajno“ lupanje posuđem pa su se ukućani koji su još spavali bili prisiljeni probuditi. Između ostalog i njihova mama koja bi ulaskom u kuhinju bila ugodno iznenađena i ne bi skidala osmijeh s lica, a djeca su pucala od ponosa.

e znam kako vama, ali meni vrijeme naprosto leti. Kao da smo još jučer bili u adventskim vikendima, mirisalo je kuhano vino, a misli su bile usmjerene odabiru mjesta gdje ćemo dočekati novu godinu.
Brzo je prošao siječanj, Valentinovo, ožujak, a prošao je već i Uskrs. Eto nas u svibnju.
I praznik rada je iza nas. Vjerojatno ste prekasno postali svjesni da prvi dan svibnja pada u nedjelju stoga nije bilo ništa od neradnog dana ili spajanja u obliku produženog vikenda.
Sorry, ali nije do mene. Do kalendara je.
Proljeće se već fino zakotrljalo. Na radost i sreću svih onih koji muku muče s alergijama. Jedan sam od tih. I ostatak ukućana također.

Proljetne praznike smo odlučili provesti na putovanju. Gospoja i ja smo već bili u Istanbulu prije nekoliko godina. Počastili smo se za godišnjicu braka i otišli bez djece. Grad nas je potpuno oduševio i tada smo već odlučili kako moramo doći ponovno i da taj idući posjet bude obiteljski.
Trebali smo otputovati još prije dvije godine, ali putovanje je odgodila korona.
Sad kad su mjere popustile, odlučili smo se za termin proljetnih praznika jer dok traje nastava to nije moguće. Gospoja radi u školi i nije tako jednostavno dobiti godišnji za vrijeme nastave. Uz sve to, srednja kćer je išla na natjecanje pa smo morali biti oprezni s datumima. Teško je ponekad uskladiti apsolutno sve, ali gdje ima volje, ima i načina.

Uskrsni je ponedjeljak. Sretan vam Uskrs s danom zakašnjenja.
Nadam se da još uvijek uživate u blagdanskom ozračju, bogatom blagdanskom stolu, okruženi obitelji i dragim ljudima.
Mi smo ove godine odlučili iskoristiti trenutak proljetnih praznika i kolektivno otići na put pa na neki način preskačemo blagdansku atmosferu.
Među nama, francuska salata mi već nedostaje, ali…
Složili smo se i gospoja i ja da je ovo možda posljednji put da negdje putujemo u kompletu budući da su dvije od tri kćeri već gotovo odrasle i putovanja s nama starcima im više nisu napeta. Jednostavno je trebalo iskoristiti priliku.
Za ljeto već ionako znamo da po prvi put na ljetovanje idemo samo s najmlađom kćeri. Najstarija je dogovorila posao u Rovinju i nema je preko cijelog ljeta, a ova srednja će na more s prijateljicama.
Mi roditelji smo preko noći postali past tense.
Normalan je to slijed događaja i prihvaćamo to bez ikakvih problema. Neka djece…mi smo ionako još mladi.

Stranica 1 od 23
© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.