Ispunio sam prijavnicu, dostavio sve dokumente i čekao odgovor. Pozitivno rješenje je stiglo vrlo brzo i od prošle jeseni našao sam se opet u školskim klupama.
U međuvremenu je edukacija i završila. Nakon šest mjeseci predavanja, krajem ožujka bili su ispiti i to je bilo to. Svečana dodjela uvjerenje, druženje sa super ljudima koje sam upoznao na edukaciji. Sve pet.
Ne pišem o edukaciji zato jer se želim pohvaliti, ali naučili smo svašta. Između ostalog i kako napraviti internetsku stranicu. To mi je do tada bio potpuno nepoznat pojam.
Na početku edukacije rečeno nam je kako ćemo morati smisliti neki projekt kojeg ćemo u sklopu edukacije razvijati. Izrada web stranice, profila na društvenim mrežama, loga, komunikacijskih poruka i inih drugih stvari, a koje idu u sklopu edukacije.

Ja sam za projekt odabrao salon za nokte. Nemojte me pitati zašto. U nekom razgovoru sa svojim ženama kod kuće javila se neka ideja da bi se neka od njih možda bavila noktima (jer to je jako popularno – svi idu na nokte, dugo se čeka na termin, nedostaje salona…).
Ok, meni sasvim dovoljno da se zakačim na ideju jer već je opasno curilo vrijeme za prijavu  projekta.
Preko mjesec dana bavio sam se noktima, vizualima, svladao razlike između trajnog laka, umjetnih noktiju, frencha, shvatio koje UV lampe su najbolje za sušenje laka. Proučavao higijenske standarde, minimalno tehničke uvjete… ma sav sam se dao u taj projekt jer kad se radi – radi se. Osmislio već teaser kampanju, prigodne (ogrebi se) akcije…čudo jedno što mi je sve palo na pamet.

Smislio naziv salona, napravio logo, odabrao boje…
Kad smo kod boja – sve je bilo vrlo rozo, ljubičasto, tirkizno… Ne da sam izašao iz neke svoje zone komfora nego sam od nje pobjegao glavom bez obzira.
Kad sam se već počeo plašiti kako ću ostati bez inspiracije i počeo sumnjati hoću li ja uspjeti isfurati cijeli projekt do kraja – moje žene su odustale od čitave ideje.
Imaju previše obveza, nemaju vremena, neće stići odraditi edukacije. Izvisio sam.
I što sad? Sve ispočetka.
Ne znam u kojem trenu mi se točno upalila lampica, ali mislim da je bilo netom nakon razgovora s gospojom. Pričali smo o tome kako moramo zvati one ljude koji čiste namještaj po kućama. Treba očistiti kutnu garnituru, fotelju i tabure. Ovo što smo mi nešto isprobavali nije polučilo previše uspjeha.

U tom trenu rodila se ideja za novi projekt i nastala je Mrlja.
Kažem ja gospoji – to je to. Moj projekt bit će Mrlja. Napravit ću sve što treba za jedan servis za čišćenje namještaja, tepiha, automobila, madraca…
Ona je mislila da se šalim, ali ja sam bio potpuno ozbiljan.
Ne samo da sam htio zadovoljiti potrebe edukacije, moja ideja je bila zaista pokrenuti posao.
Korak po korak, tjedan po tjedan i sve se posložilo.
Zahvaljujući edukaciji pokrenuo sam posao.
Sam samcat napravio sam web – slobodno bacite oko kako to izgleda, a onda su uslijedili i profili na društvenim mrežama jer ništa bez fejsa i instagrama. Molim vas zapratite Mrlju.

Otišao sam na ured za gospodarstvo, registrirao djelatnost jer sve mora biti po PS-u, kupio strojeve, sredstva i sve što je potrebno.  
Pitao mog dugogodišnjeg frenda želi li mi pomoći u poslu jer uz gomilu obveza ne bih sve stigao sam i dobro je kad imaš nekog na koga se možeš  osloniti i to je bilo to. Krenuli smo.
Mrlja Samobor započela je s radom i odrađuju se poslovi.
Ako ćete trebati neke od usluga dubinskog/kemijskog čišćenja dvosjeda, trosjeda, fotelja, automobila - javite se.
Ovo nije PR članak, ali kad već imam priliku…iskoristit ću je nakratko.
Ovaj tekst pišem zato jer mi se nakon Mrlje dogodila jedna vrlo čudna situacija.   

Sreo sam nedavno jednu osobu i u nekom neobaveznom razgovoru uz neku kratku kavu na koju smo sjeli, nakon što sam joj ispričao o novom poslu, ta osoba me pogledala u čudu i pitala – „Čekaj…(dramaturška pauza)…ti…(dramaturška pauza)…čistiš?“
Pitanje je bilo postavljeno onako…podrugljivo…s visoka…s dozom gađenja…
Vjerojatno sam toj osobi jako pao u očima nakon što je to čula. Siguran sam da je osoba bila i razočarana u meni. Trudila se to sakriti, ali bezuspješno.
Ne kužim u čemu je problem? U čišćenju?
Osoba koja je sjedila preko puta mene ima obitelj, prosječnih primanja…klasika…kao i većina nas.
Znam da kod kuće nema bedinericu, kuharicu, čistačicu, peglačicu, vrtlara i kućnu pomoćnicu.

Ne razumijem čemu toliko čuđenja?
Više me iznenadio taj trenutak zgražavanja i gađenja oko posla kojim se bavim.
Čišćenje očito nije dovoljno dobar posao.
Je*i ga…ako ne vodiš barem jedan odjel, nisi srednji ili top menadžer, direktor, vlasnik poduzeća i to ne j.d.o.o. već d.o.o., nemaš službeni mobitel i automobil, nekog tko te zove šefe, fakultetsku diplomu, MBA… – po poimanjima te osobe - ne vrijediš valjda dovoljno.
Nisi dostojan sjedenja u njezinom društvu.
Čovječe…kako sam popi*dio.
Iznutra, ne prema van jer sam se bojao da bi mogao reći svašta.
Uf…
Imam ja papira…njih nekoliko. Između ostalog i Uvjerenje o osposobljavanju iz Internet marketinga i brendiranja.
WTF?!

Ne moram objašnjavati koliko sam bio razočaran nakon te rečenice.  O toj osobi sam imao  dobro mišljenje. Smatrao sam je normalnom, prizemnom, ali eto… Samo jedna rečenica dovoljna je da o nekome potpuno promijenite mišljenje.
Dok sam joj objašnjavao kako i ja čistim i nemam problem zavrnuti rukave i zaprljati ruke – ta osoba… koja je postala osobica… osobičica… samo me još više gledala u čudu.
Gdje je problem?
Stvaraš mišljenje o nekome ovisno o tome što radi i čime se sve bavi u životu.
Postoje ljudi koji zbog svog zanimanja nisu dovoljno dobro društvo za tebe…
Ma idi…
Uzrujam se samo i kad se sjetim te situacije. Kak' možeš bit tak isključiv? Je li uistinu nečije zanimanje bitno?

Nadam se da više neću morati s tom osobom na kavu. Neću je izbjegavati, ali da sam o njoj promijenio mišljenje – i te kako jesam.
Raditi razlike i imati određeno mišljenje o nekome zbog zanimanja kojim se bavi. Kako je to meni jadno… i poražavajuće.
Nemam problem raditi niti jedan posao, a budući da radim od svoje osamnaeste godine, radio sam uistinu svašta. Prao bazene, čistio hotelske sobe, emajlirao lonce, konobario u kafiću i kineskom restoranu, prodavao plastično suđe, cvjetne aranžmane na placu, bio maskota trgovačkog centa, farbao stanove, pakirao proizvode…
Uistinu je širok dijapazon stvari kojima sam se bavio u životu.
Od svih stvari kojima se trenutno bavim, sad i čistim. So what?!

Svakom poslu koji sam radio pristupao sam maksimalno predano jer mi taj posao u određenom trenutku donosio kruh na stol, plaćao režije, ratu kredita…
Nema boljih i lošijih poslova.
Ima bolje plaćenih i lošije plaćenih poslova, ali svaki posao koji se pošteno radi – jednako je vrijedan.
Svaka daljnja rasprava na tu temu – suvišna je.
Potpuno je nebitno je li netko pekar, automehaničar, čistač ulica, službenik u banci, radnik  na benzinskoj pumpi, liječnik ili zidar.
Još je lošija opcija suditi nekoga na temelju njegova zanimanja.
Bitnije je (meni  barem) kakva je ta osoba. Normalnih uvjerenja, stavova, načina razmišljanja…netko s kim ti je ugodno sjesti na kavu, popričati…uskočiti ili zatražiti pomoć ako treba…
Osoba iz priče za mene sada ima mali minus. Ima mrlju.
Koju ja ne mislim čistiti. O ne.