Ne znam zašto, ali nije mE Gibonni potpuno kupio. Jednostavno nije skroz „dobacio“ do mene. Unatoč tome iznimno poštujem njegov rad. Dugo je na glazbenoj sceni i kako god da okreneš – ostavio je neizbrisiv trag.
Ono zbog čega mu skidam kapu su pjesme. Jedan od rijetkih koji piše uistinu prekrasne stihove. Gušt ih je pročitati, malo se nad njima zamisliš… nema tu rasprave – lijepi su.
Hrpa mojih prijatelja i poznanika bila je na jednom od ova dva koncerta i sudeći po fotografijama, story-jima, reels-ima – bilo im je super. I baš sam sretan zbog toga. Ljudima je na koncertu bilo lijepo. Guštali su u dobroj glazbi i izvođaču kojeg vole. Upravo to je ono što nam glazba mora dati – emociju, doživljaj, dobar osjećaj. Sva priča oko glazbe tu mora početi i završiti.

Grašo je prošle godine isto dvaput napunio zagrebačku Arenu. Mislim da su koncerti bili u ožujku – znači prije nekih godinu dana. Publika koja je došla u Arenu došla je s razlogom. Zabaviti se, uživati u glazbi.
Grašin glazbeni opus poznajem, ali kao i s Gibonnijem, nisam preveliki fan. Nemam niti jedan njihov CD, niti jedan mp3 folder na USB-u koji slušam u autu. I Grašo i Gibonni su mi simpa. Gledajući neke njihove intervjue – skroz su ok. Ljudi koji baš guštaju u svom poslu, empatični, humanitarci, pozitivni. Baš su ok.
Nedavno je otkazan Grašin koncert u Čačku. Trebao je održati koncert 18.03. Prema dostupnim informacijama koncert je otkazan zbog nemogućnosti ispunjavanja tehničkih uvjeta itd. Drugi pak tvrde kako je do otkazivanja ovog koncerta jer su kod nas otkazani koncerti nekih srpskih izvođača.

Ne znam jeste li upoznati sa situacijom, ali nedavno je pulski gradonačelnik odlučio otkazati koncert koji se trebao održati krajem mjeseca u Puli. Gradonačelnik je u svom priopćenju između ostalog naveo kako taj „glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada“.
Na tom koncertu trebali su nastupiti Duško Kuliš, Dragan Kojić, Ana Bekuta i Zorana Mićanović. Od svih nijh, jedino sam čuo za Duška Kuliša, ali koliko god da se trudim, ne mogu se sjetiti niti jedne njegove pjesme. Znam da je Duško Kuliš pripadnik starije generacije pjevača i isto dugo prisutan na glazbenoj sceni, ali nije to glazbeni žanr koji slušam.
Za ostale nisam nikad čuo i o njima ne znam apsolutno ništa.

To što ja o njima ne znam ništa, ne mijenja činjenicu da svi redom imaju svoju publiku koja ih voli, rado sluša i željeli su doći na njihov koncert u Puli.
Ovaj potez pulskog gradonačelnika mi je potpuno nejasan i mišljenja sam kako je potpuno pogrešan. U kojem trenutku, kako i zašto smo došli do toga da se zabranjuju koncerti.
Zato što se radi o izvođačima iz Srbije? Zato što se radi o narodnjačkoj glazbi, cajkama…?
Glazba ne poznaje granice. Ili barem ne bi trebala poznavati.
Gradonačelnik očito ima mehanizme koji mu omogućuju zabraniti koncert. Priču oko glazbenog izričaja koji ne pripada određenom podneblju, duhu i mentalitetu grada ne prihvaćam kao argument.

Tko odlučuje što pripada određenom podneblju? Kakve su to bedastoće? Po tom principu gomila koncerata bi trebala biti otkazana. Ne znam zašto, ali kao prva asocijacija pada mi na pamet koncert „Sevdah u Lisinskom“. Sevdah ne pripada zagrebačkom podneblju. Daleko je sevdah od glazbenog opusa Drage Diklića, Ivice Šerfezija, Ive Robića, Zvonimira Krkljuša ili Tonija Leskovara.
Po tom mikrogeografskom kriteriju „Sevdah u Lisinskom“ treba pod hitno otkazati.
Šalim se naravno.
Sevdah u Lisinskom koncert je za koji se uvijek traži karta više i u kojem ljubitelji sevdaha uživaju. Iako sevdah nije moj đir, slušao sam Hanku Paldum uživo nekoliko puta – Sevdah u Lisinskom koncert je koji se treba održavati i koji će nastaviti svoju dugogodišnju tradiciju.

Vrlo vjerojatno neću nikad kupiti kartu i otići poslušati sevdah u Lisinski, ali ima onih koji žele i hoće. I dokle god ima zainteresirane publike, ima i smisla.
Bez obzira na podneblje, u Zagrebu je često nastupala i Esma Redžepova. Kraljica romske glazbe kako su je nazivali. Koncerti su bili dupkom puni.
U listopadu prošle godine u Zagrebu je nastupala Carminho, jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih pjevačica fada. Ne mogu naći niti jednu poveznicu između fada i Hrvatske. Zašto se taj koncert nije zabranio? Ni on nije u duhu našeg podneblja.
S ovakvim primjerima mogao bih u nedogled, ali nema smisla. Kao što nema smisla ni zabranjivati koncerte srpskih izvođača u Hrvatskoj, a pod isprikom nepripadnosti podneblju.
Kažu kako svaka roba ima svog kupca. Isto tako i svaki glazbenik ima svoju publiku.

Saša Matić u istom je mjesecu (listopadu prošle godine) kad je nastupala Portugalka Carminho, rasprodao dva koncerta u zagrebačkoj Areni.
Aco Pejović je prije mjesec dana u istoj toj Areni nastupao pred 20 000 ljudi.
Za Acu Pejovića sam prvi put čuo nakon što sam pročitao naslov kako je održao koncert i napravio spektakl pred prepunom Arenom.
Na tisuće ljude otišlo je na koncert, pjevali su, dobro su se proveli. I to je to, a meni je to super. Kad ljudi guštaju u glazbi koju vole.
Nisam upoznat s glazbom ni Saše Matića, Ace Pejovića, a niti Ace Lukasa koji će u Zagrebu nastupiti 13.05. Lukasovo lice gleda me s jumbo plakata svaki dan dok se vozim na posao.
Bez obzira što ja ne znam njihove pjesme i neću otići na koncert – skroz mi je ok da nastupaju u Zagrebu i da imaju svoju publiku.

Deseci tisuća ljudi koji dolaze na tvoj koncert daju glazbeniku određeni kredibilitet i to treba respektirati.
Koncerti su uvijek dobar izbor i treba ih posjećivati što je češće moguće. Nagledao sam se i naslušao mnogo koncerata. Što zbog osobnog izbora, što zbog posla. Ne nekima sam uživao jako, na nekima manje. Na nekima sam bio u pratnji pa sam čekao da što prije završe. Sjećam se Jelene Rozge u Ciboni prije X godina. Bilo mi je baš dosadno, ali sam bio u pratnji i pristojno sam čekao da koncert dođe kraju. Koncert je svima onima koji su došli zato što vole Rozgu – bio fantastičan. Cibona je bila krcata, dobar razglas, dobra rasvjeta, ludilo atmosfera gosti… sve je bilo na nivou i onako kako treba biti. Ljudi su uživali i koncert je bio uspješan. Nema se što niti dodati ni oduzeti.

Znali su stari Latini „De gustibus non est disputandum“ tj. o ukusima se ne raspravlja. Ta izreka kako za sve ukuse, vrijedi i za onaj koji se odnosi na glazbu.
Bez obzira voljeli li vi turbofolk, cajke, punk, stari rock, domaće, strano, narodnu, disco, techno, K-pop, hip-hop, blues, jazz ili klasiku – dokle god vama ta glazba odgovara – to je to.
Ne razumijem zašto uopće dizati tenzije.
Imam poznanika koji obožava klape i to sam saznao tek nedavno. Ne znam zašto i kako smo došli do toga, ali bio je jako uzbuđen oko nekog klapskog koncerta. Bio sam iznenađen kad sam to saznao jer nisam mislio da je tip od klapa, ali je. Baš ih jako voli.
Moj kum, inženjer, jako voli heavy metal. I to neke bendove za koje nisam nikad čuo. Neke koji nisu mainstream – i dalje sam u čudu, ali ako njemu to paše – skroz sam ok s tim.

Nisu mi jasni ljudi koji su u stanju osuđivati druge zbog glazbenog ukusa. Ma baš me briga tko što sluša. Svatko od nas ima neke svoje glazbene favorite. Nekome je to Gibonni, nekome drugome Petar Grašo.
Netko se pronašao u stihovima Saše Matića ili Ace Pejovića, a netko s nestrpljenjem čeka koncert Behemotha u lipnju i nije mu problem potegnuti do Engleske.
Zaista nema smisla trošiti energiju ili živce oko toga „tko što sluša“. Jasno mi je da nekome tko sluša Iron Maiden ili Franka Sinatru nije potpuno jasno kako netko drugi voli turbofolk, ali vrijedi i obrnuto.
Još je manje smisla u zabrani koncerata bez obzira na to iz kojeg podneblja dolaze i u kojem bi podneblju trebali održati koncert, aliako ima dovoljno zainteresirane publike – neka ljudi uživaju.
Svatko sluša ono što mu paše i ono što ga dira na jedan poseban način. U tome i je radost i sva čarolija glazbe.
Uostalom – tko pjeva, zlo ne misli.