Ne znam što se točno dogodilo sa mnom u proteklih tjedan dana, bit će da mi je uslijed vrućina pao tlak pa sam iz nekog razloga opet počeo gledati vijesti. Gledanje vijesti dobro je za niski tlak.
Neplanski i slučajno, ali jesam. Znatiželja u meni bila je jača kao i činjenica da je ugodnije boraviti u zatvorenom i klimatiziranom prostoru umjesto košnje trave ili farbanja balkonskih letvica.

Koliko god se trudio ostati miran nakon svakih odgledanih vijesti – nula. Not gonna happen. To je naprosto nemoguća misija.
Pratim posljednjih dana što se događa i muka mi je. Doista.
Pogledaš vijesti.
One koje se bave stanjem u Hrvatskoj. Politika, ekonomija, gospodarstvo… i preplavi te sva silina različitih emocija.
Srdžba, ljutnja, bijes, tuga, razočaranje, sablazan, strah, inat, prkos, bojazan, nemir, ŠTN komplet (šok, tuga, nevjerica)…
Vijesti uistinu u svakog od nas izvuku ono najgore.
Ovo što se događa u posljednje vrijeme nešto je što zajedničkim snagama ne bi osmislili tucet grčkih tragičara, Monty Python-ovci, William Shakespeare, Luciano Secchi i Roberto Raviola.
Ne možeš se uloviti ni za onu „pretužno da bi bilo istinito“.

I pretužno je.
I preistinito je.
Predsjednik države i predsjednik vlade i dalje se infantilno putem medija šamaraju i pokazuju mišiće. Saga je to na čiji smo početak već odavno zaboravili, a kraj se ne nazire.
Možda prvi idući parlamentarni ili predsjednički izbori nešto promjene.
Sumnjam da će to tada biti ikakvih pomaka na ovu temu.
Kao djeca, uvrijeđene tinejdžerke ili dječaci na sredini svog pubertetskog puta.
Jedan s vrlo osebujnim karakterom, drugi s deficitom istog.
Samodopadnost u neraskidivoj simbiozi s egom nešto je što ćemo morati još jedno vrijeme gledati. Nažalost.
Kakve smo mi Hrvati sreće, pojavit će se dvojac koji će biti lošiji od ovog, a ovi su uistinu visoko digli ljestvicu. To im se mora priznati.

Jučer je bio posljednji dan zasjedanja Hrvatskog Sabora.
Dobro plaćeni saborski zastupnici otišli su na ustavom propisanu ljetnu stanku u velikom stilu.
Kakav „grand finale“. Nema tog redatelja koji bi osmislio grandiozniji završetak.
U trenutku kad zemlju potresa još jedna u nizu afera, vladajuća garnitura ne vidi ništa sporno da se ode na godišnji. Poštivanje ustava prije svega.
U ovom trenu, u sredini srpnja 2023. ne postoji ništa bitnije od hvatanja boje i promatranja morske pučine.
Svojim teškim i predanim radom, iscrpljeni da iscrpljeniji ne mogu bit', poslu predani svim svojim tijelom – skupit će zadnje atome snage kako bi svoja umorna i radom ispijena tijela prebacili na ljetne adrese u potrazi za unutarnjom ravnotežom. Sve to ne bi li od jeseni bili spremni nastaviti tamo gdje su stali jer „show must go on“.

Predstava mora ići dalje, taj cirkus, taj križanac vodvilja, satire, farse i groteske, ta tragedija - nastavit će se i dalje jer s institucijom u kojoj se sve to odvija nema veze. Pukla je i posljednja nit koja je povezivala instituciju i ono što se u njoj događa.
Saborske rasprave izgubile su smisao, a odavno i elementarnu pristojnost. Vrlo često scene iz Sabora više podsjećaju na zadnjih pola sata prije fajrunta lokalne ruralne birtije za čijim se šankom okupilo društvo lokalaca koji na od alkohola nesigurnim i klimavim nogama žele popiti još jedno piće, a sve manje na ozbiljne i argumentirane rasprave primjerenog diskursa kakav bi priličio učenim saborskim zastupnicima. Onima koji odlučuju o sudbini ovog društva i ove zemlje.

Narod ne želi gledati predstave iz Sabora.
Za predstave znamo gdje otići. U kino ili kazalište.
Od Sabora i cijele saborske trupe očekujemo neke druge stvari. Za narod važnije i bitnije.
Zadnja afera s plinom još je jedan biser u niski afera koje gledamo proteklo desetljeće.
Ni ova ne zaostaje za bilo kojom drugom. Da postoji nagrada za afere, ova, deset milijuna eura vrijedna – uvjerljivo bi pobijedila.
Deset milijuna eura.
Koliko je to obnovljenih kuća za ljude s potresom pogođenih područja.
Koliko je to novoizgrađenih ili proširenih postojećih vrtića jer ne zaboravimo kako je u Zagrebu ostalo više od tri tisuće neupisane djece.
Koliko je to obnovljenih škola, bolnica…
Koliko je to moglo biti mnogo i svrsishodnije potrošenog novca.
Nažalost nije…

Na maratonskoj sjednici saborskog Odbora za gospodarstvo ministar Filipović izjavio je kako „tko radi taj i griješi“.
Tko radi, taj i griješi?!
Seriously?
Da, tko radi taj i griješi, ali tko pogriješi ni više ni manje za deset milijuna eura taj snosi posljedice i preuzima odgovornost. Odnosno, trebao bi.
Tako to uobičajeno funkcionira u realnom svijetu.
U privatnom sektoru mnogi su na vlastitoj koži osjetili što znači pogriješiti. Tko snosi posljedice.
Za sada nitko nije kriv. Nitko ne preuzima odgovornost, međusobno prebacuju lopticu i peru ruke.
Ah da – većina ovih koji sjede u debelo tapeciranim foteljama ne znaju što realni sektor.
Ne zaboravimo ni na onu staru - što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
Isječci s odbora bili su teški za gledanje i slušanje. Neki zaborave da su saborski zastupnici, a ne stand up komičari pa se omakne i pokoja psovka.
Tužno i žalosno.

Isti taj, danas saborski zastupnik, nekad privatni poduzetnik ostao je dužan prije nego što mu je firma otišla u stečaj, preko 250 000 kuna. Nekome.
Dobavljačima, radnicima, državi…
Netko se zbog njihovog loše upravljanja vjerojatno našao u ozbiljnim problemima.
Je*i ga. Tko radi, taj i griješi.
Tako kaže naš ministar za gospodarstvo i održivi razvoj.
Ministre, krenite rješavati situaciju i probleme kojih očito ima - nevezano za ljetnu stanku. Nemojte opet čekati zeleno na semaforu.
Ne zaboravite da bi vi, kao i ostali u Saboru trebali raditi za interese građana.   
Ima u cijeloj ovoj situaciji i mali element komedije.
Jučer je Hrvatsku posjetio slovenski premijer Robert Golob sa svojom delegacijom.
Slovenski ministar gospodarstva Bojan Kumer našao se jučer s našim ministrom Filipovićem kako bi potpisali sporazum o solidarnosti koji se posebno odnosi na opskrbu plinom.
U jeku plinske afere.
Ma maestralno.

Uz sve to, tu je još i štrajk pravosudnih službenika. Zaista imaju male plaće i odlučili su se izboriti za svoja bolja prava. Državna firma, sindikat… mogu.
Vlada je odlučila kako im od ponedjeljka neće isplaćivati plaću za dane provedene u štrajku.
Da, i saborski zastupnici plaćaju kaznu ako ne dođu na sjednicu.
Njihova plaća to će mnogo lakše podnijeti nego plaća vozača na sudu ili plaća zapisničarke.
Do pronalaženja rješenja koji će zadovoljiti obje strane nije došlo pa će Vlada udariti ispod pojasa. Za dane štrajka neće im isplatiti ionako malu plaću.
Tužno, ali istinito.
Još je tužnija bila scena prosvjedne šetnje, uglavnom pripadnica državnih službenika koje su došle u blizinu Nacionalne i sveučilišne knjižnice gdje je trajala sjednica Vlade, a zgradu NSK okružili su pripadnici specijalne policije u punoj spremi.
Ne krivim ja policajce jer i oni samo rade svoj posao.

U nizu vijesti koje izazivaju emocije, svakako je i ona o općinskom načelniku koji je s dvojicom pajdaša napao ženu.
Fizički. I prošao samo s prekršajnom prijavom
Čelni čovjek općine…digao ruku na ženu.
Nažalost, ni ovo nije prvi slučaj da je neki političar digao ruku na ženu.
Za svakog muškarca poražavajuće i sramotno. Zašto?
Gade mi se pojedinci, gade mi se pojedini političari i njihovi postupci. Demagogija, prodavanje magle, bezobraština, dociranje, bahatost, umišljenost.
Lopovluk i dvostruki kriteriji.
Pitam se ponekad koja je ovo država i što smo mi kao narod zgriješili da nas ovakvi vode jer se ne slažem s tvrdnjom kako narod ima vlast kakvu zaslužuje.
Pa ovakvu vlast nitko ne zaslužuje.
Nadam se da se niti jedan političar neće osjećati uvrijeđenim zbog ovih riječi.
Sorry, mogu i ja pogriješiti. I ja radim. I te kako.
Jedno vrijeme neću gledati vijesti.