Za većinu vas danas je neradni dan. Družit ćete se s prijateljima, muški će se okupiti oko roštilja - petljati s vratinom, ćevapima, carskim i piletinom. Skoro pa zaboraviti na šampinjone i tikvice jer to se uvijek peče na kraju. Kad je žar već slab i samo stvara stres, ali mora na stolu biti povrća. Zbog balansa.
Žene će se baviti salatama i malo/malo propitkivati za koliko će biti gotovo meso i povrće. „Da znaju zbog krumpira.“
U idealnim i više rjeđim nego češćim situacijama vremena će se poklopiti pa će biti sve ok. U nekim drugim situacijama krumpir će biti mlak (možda i hladan) ili će se staviti na stol kad su gosti već dovoljno siti pa će malo priloga uzeti tek iz pristojnosti.
Klasičan prvomajski folklor, ali kad se okupi obitelj i prijatelji – sve je dobro. U tek ide i mlaki krumpir.
Na barem jedan dan, u dobrom društvu zaboravit ćemo na posao i sve ono što donosi. I odnosi.
Nema dileme kako se raditi mora jer u svijetu u kojem živimo potreban nam je novac. Ako nismo članovi neke plemenitaške ili kraljevske loze, sinovi tajkuna ili milijunaša – raditi moramo. Većina nas svaki dan odlazi na posao, odradi svojih osam i/ili više sati i vraća se kući. Netko u klasičnom radnom vremenu od 8-16 ili 9-17. Neki drugi rade u smjenama - jutarnjim, poslijepodnevnim, noćnim.
Jer treba nam novac.
Za hranu, režije, higijenske potrepštine, ratu stambenog kredita, pokoji sat instrukcija iz engleskog ili matematike. Treba natankati auto, platiti tehnički i registraciju, ratu maturalca, novi usisavač ili kuhinjski bojler.
O odjeći i obući da ne govorim. Djeca rastu…u visinu, širinu…rastu im stopala.
Praznik je rada. Koliko ste zadovoljni svojim poslom?
Uvjetima na poslu, plaćom koju dobijete svaki mjesec, kolegama, odnosu nadređenog prema vama.
Tisuću i jedan je faktor koji utječe na naše zadovoljstvo poslom koji radimo. Nemoguća je misija da sve bude savršeno u svakom segmentu. Da je tako bilo bi pomalo čudno. Poslodavac i radnik teško će se naći na istoj valnoj duljini i uvijek će postojati određene razlike. Poslodavac će misliti kako radnika plaća previše, a radnik će biti uvjeren kako je plaća koja mu se isplaćuje nedovoljna za njegov rad i doprinos koji daje poslodavcu i firmi.
Nije sve crno/bijelo, situacija je kompleksna i ima svakakvih slučajeva.
Imam neke prijatelje i poznanike koji su nezadovoljni na poslu. Ne onako usput „nezadovoljni“ već zaista nezadovoljni. Na poslu koji rade ne odgovara im baš ništa. Pričam s poznanikom iz Slavonije nedavno. Radi u jednoj manjoj tvornici i po njegovim pričama ništa u toj firmi ne valja, ali baš ništa. Ni sa čim nije zadovoljan.
Kad sam ga pitao zašto ne promijeni posao kad mu već sve smeta – „a ne da mi se“ bio je njegov odgovor.
U slobodno vrijeme popravlja automobile prijateljima, susjedima…
„Pa daj otkaz i otvori svoj servis, radi za sebe, dobro ti ide.“ pokušao sam ga potaknuti.
„A di ću sad u ovim godinama otvarat obrt…ne kužim se ja u te poreze, prireze, doprinose…komplicirano mi je sve to.“ flegmatično objašnjava i nastavlja kukati o poslu.
Stari moj, tebi je na poslu super rekao sam mu jednom pa se malo i naljutio. Ne mogu razumjeti taj stav – beskrajno si nezadovoljan (barem po pričama) na poslu, dobar si mehaničar i ne želiš ništa promijeniti da ti bude bolje.
Imaš mogućnost napraviti nešto kako bi bio zadovoljniji, sretniji, ispunjeniji, bolje plaćen za svoj rad – pa daj iskoristi priliku i napravi nešto.
Kad već možeš.
Postoje neki koji tu priliku i mogućnost nažalost nemaju i „zarobljeni“ su u tom začaranom krugu poslovnog nezadovoljstva.
Nedovoljno plaćeni, loši radni uvjeti, šefovi i šefice koji imaju problema s egom pa svoje frustracije liječe na radnicima, bez pauze, mogućnosti planiranja godišnjeg odmora…
U Hrvatskoj ima doista svega.
Nemaju izbora, raditi se mora.
Imao sam prilike na vlastitoj koži upoznati šefove i šefove. One koji maltretiraju i drže nepotrebna i glupa predavanja zbog svega (liječe svoj ego), one kojima nije bio problem kupiti novi auto i apartman na moru, a istovremeno smanjiti plaće za 40% svima.
Je*ala vas sistematizacija.
Sorry na izrazu, ali kad se sjetim, postanem nervozan. Zahvalio sam se i otišao odmah nakon te promjene.
Znam što znači kad ti kasni plaća dva mjeseca, a podstanar si. Očekuje se od tebe da dođeš na posao, a firma nije dala ni akontaciju pa ne možeš kupiti pokaz.
Odradio sam neke poslove za koje nikad nisam dobio novac ili honorar. Bilo je svega.
Kako me nepravda boli najviše od svega nisam mnogo razmišljao i išao sam dalje. Radio uistinu sve i svašta, tražio bolje.
Ponekad treba i riskirati jer tko ne riskira – ne profitira.
Ne isplati se svaki rizik uvijek. Bilo je tu i loših procjena. Ne ide uvijek sve glatko jer život nije bajka ni romantična komedija.
Nekako je sve ipak sjelo na mjesto i posložilo se.
Ne želim generalizirati i tvrditi da su svi šefovi loši. Naprotiv. Ima i puno dobrih primjera.
Trenutno sam na nekoliko strana i dobro je. Imam vrlo dobre nadređene, u jednom segmentu sam i sam sebi šef, a uz to i prekrasne kolege koji su uvijek tu. Spremni pomoći, uletjeti, zamijeniti.
Imate dobre kolege je neprocjenjivo.
Koristim priliku - HVALA vam. Svima vama s kojima na bilo koji način poslovno surađujem. Zajedno smo već godinama, napravili smo mnogo i siguran sam da ćemo u razdoblju koje dolazi isto tako – napraviti mnogo.
Ići na posao bez grča u želucu i u većem dijelu biti zadovoljan i te kako utječe na kvalitetu života. Ovo „u većem dijelu“ se odnosi na to kako uvijek može bolje, ali može i gore.
Nastojim biti objektivan i realan.
Prošlo je dosta dok se nije sve posložilo onako kako mislim da bi trebalo biti, ali u nekim slučajevima treba biti strpljiv, ali i spreman na rizik.
Nisam u onoj kategoriji koji žive da bi radili. Radim da bih živio. Relativno pristojno u odnosu na trenutak i vrijeme u kojem živimo.
Sretan nam svima Praznik rada.