Da vrijeme ide potvrđuju i druge dvije kćeri. Srednja će ove godine postati punoljetna, a i ova najmlađa će uskoro devet. Kud prije?
Nema ni potrebe kretati u potragu za odgovorom. Vrijeme ide, mi smo tu, djeca su tu.
Ne znam zašto, ali ponekad mi ne vjeruju da imam već odraslu djecu. Bio sam sa srednjom u pratnji na jednom specijalističkom pregledu nedavno pa se doktorica čudila da sam joj ja otac. Nekoliko rečenica je bilo potrebno da bi je uvjerili (i kćer i ja) da sam ja otac, a ona kćer.
„Stariji brat bih prije rekla.“, tvrdila je ona.
Što sam drugo mogao nego pristojno zahvaliti i nadodati kako imam i stariju kćer. Doktorica se smijala i nisam potpuno siguran je li mi povjerovala.

Nije doktorica prva koja se čudi mojoj velikoj djeci. Dobar dio ljudi ostane iznenađen kad čuju koliko djece imam i koliko imaju godina. Koliko se oni čude, čudim se i ja njihovu čuđenju.
Jednom me netko pitao je li mi žao što sam tako rano imao djecu.
Moram priznati da sam ostao zatečen ovim pitanjem i zatražio sam dodatno objašnjenje jer nisam mogao shvatiti što bi mi točno trebalo biti „žao“ i na što se odnosi „rano“.
Njegova razmišljanja išla su u smjeru kako smo gospoja i ja rano postali roditelji pa nismo mogli izlaziti, tulumarati, putovati…nismo se mogli iživiti.
„Ne beri brigu, sve ok stari moj…“ – odgovorio sam, ne želeći ulaziti u bilo kakvu raspravu.

Ne bi imalo smisla, a počeo sam preispitivati onu kako „nema glupih pitanja“.
Svatko ima svoje interese, prioritete…
Nekome je to karijera, nekome putovanja, nekome izlasci. Ne pada mi na pamet preispitivati nečije odluke.
Gospoja i ja smo nakon dvije godine veze odlučili da nemamo što više čekati. Uslijedilo je vjenčanje, stambeni kredit, djeca. Jedna kćer, druga kćer, treća kćer.
Niti u jednom trenu nisam niti pomislio o tome jesam li prerano postao roditelj. Bilo je onako kako je trebalo biti, onako kako smo htjeli i sve se odigralo na najbolji mogući način.
Postoje stvari u životu oko kojih preispituješ jesi li trebao ili mogao drugačije. I dok neke stvari analiziraš i o njima promišljaš, moja djeca i odluka da postanem otac su nešto što nikada nisam i neću dovoditi u pitanje.

Život je jednostavno život. Beskrajno nepredvidiv i nisam niti razmišljao niti planirao da ću s 23 godine postati otac, ali stvari su se tako posložile. I s odmakom od dvadeset godina mogu zaključiti da su se posložile na najbolji mogući način.
Uloga oca u potpunosti me promijenila. I to na bolje. Ne mislim da sam prije nego što sam postao otac bio problematičan ili loš pa da me očinstvo zato promijenilo. Teško je to možda i objasniti, ali jednostavno me promijenilo.
Ono što znam je to da ta promjena traje i dalje. S rođenjem druge i treće kćeri osjećaj se dodatno intenzivirao, a kako odrastaju i mijenjaju se one, mijenjam se i ja.

O prioritetima da ne govorim. Za mnoge stvari za koje sam mislio da su važne, nakon rođenja djece padaju u skroz drugi plan. Kad postaneš roditelj, lista prioriteta se potpuno promijeni to je potpuno ispravno. Djeca postanu tvoj centar svijeta, smisao, ono nešto i većinu toga što radiš, radiš upravo zbog njih. Nisi više solo igrač. Imaš obitelj, a samim time i ogromnu odgovornost. Podjednako prema njima i prema sebi.
Neki tu odgovornost nemaju.
Znam da postoje neki ljudi koji ne žele biti roditelji. Imam prijateljice koje ne žele biti majke. Jednostavno se u tome ne vide.
Imam prijatelje koji ne žele imati djecu. Ne mogu se zamisliti u ulozi oca. „Tebi svaka čast, ali nije to za mene.“ kažu.

Pokušavaju se i opravdavati jer okolina i društvo „očekuju“ da se jednom skrasiš, osnuješ obitelj. Ma halo…
Nema potrebe za opravdavanjem jer ja ne „očekujem“ ništa. Brak, roditeljstvo…djeca, odgoj… osobne su stvari i ne pada mi na pamet o nečijem izboru (kakav god on bio) raspravljati niti na temelju toga donositi određena mišljenja.
Ima i onih koji iako imaju djecu ne zaslužuju biti roditelji. Svjedočimo tome nažalost s vremena na vrijeme. Pojave se slučajevi fizičkog i psihičkog zlostavljanja, zanemarivanja… Slučajevi zbog kojih nam se stegne duša i ostanemo bez riječi.
U jednom tekstu prije par godina sam napisao kako svatko može biti otac, ali ne može svatko biti tata. Još uvijek stojim kod toga jer ne može svatko biti tata.

Biti tata je nešto u čemu beskrajno uživam. Isto toliko koliko mi vlastita djeca ponekad beskrajno idu živce.
Znaju i djeca imati svoje „žute minute“. O da… i te kako.
S godinama se te minute često i produže, a kad uđu u pubertet i prorade hormoni svi hodamo po tankom rubu. Djeca pogotovo.
Iako jako dobro znaju gdje je granica - nastoje je prijeći vrlo često, ali unatoč tome što smo ušli u schengen, granice u našoj kući i dalje postoje. Kao i redovita kontrola graničnog područja. Gospoja i ja redovito se izmjenjujemo na tom „stražarskom“ poslu.
Roditelji koji imaju tinejdžera u kući znaju o čemu pričam.

Ponekad se znaju opasno igrati s našim strpljenje i živcima, ali to im je u opisu posla. U našem roditeljskom je da u svemu tome postavimo granice, pravila igre i balans koji će u većini slučajeva zadovoljiti vas, a manje njih. I to je ok.
Iako nam ponekad opako idu na živce, mi smo tu.
Dvadeset godina roditeljskog staža je iza mene. Tri kćeri, dva puberteta i jedan predpubertet.
U našoj kući nije idealno u smislu odnosa djeca-roditelj. Moja djeca nisu savršena.
Kad čujem neke roditelje i izjave „moji to nikad ne bi napravili“ samo pomislim „yeah right“.
Kod nas je kao i u svakoj drugoj kući u kojoj žive tinejdžeri.
Raspravljamo, uzrujamo se, posvadimo ponekad. Povisim ton.
Da je drugačije vrlo vjerojatno bih se zapitao je li s nama sve u redu. I dok s jedne strane imamo situacije koje nas uzrujaju i dovode roditeljsko strpljenje do gornjih granica imamo i one druge.
Zajednički provedene trenutke u kojima u posljednje vrijeme uživam. Dvije starije su skoro pa odrasle i mi roditelji nismo više u njihovom fokusu. Neke druge stvari su im mnogo bitnije.
Guštam u trim trenutcima, kao spužva upijam svaki detalj jer lijepo je.
Bez obzira na sve naše uspone i padove, bolje i lošije dane – ja sam uvijek tu za njih. Oko toga nema rasprave.
Beskrajno ih volim. Promijenile su me, rastemo zajedno. Mijenjamo se zajedno.
Sretan sam što ih imam. Ja sam tata.