Kroz ovih dvadeset i kusur godina radeći s ljudima upoznao sam različite tipove ljudi. Kad radiš u bilo kojem vidu uslužnog sektora, susrećeš se s ljudima. Toliko različitima da ponekad ne možeš vjerovati koliko smo mi ljudi uistinu različiti i kako nas upravo te različitosti čine jedinstvenima.
Svi imamo različite interese, osobnosti, karakter, hobije, mišljenja o određenim stvarima, stavove…
Ne zaboravimo ni na onu, koliko ljudi – toliko ćudi. Zaista je tako jer različito reagiramo na različite situacije. Neki na ovaj, a neki na onaj način.
U uslužnom sektoru te ljudske ćudi najviše izlaze na vidjelo. Ponekad u najboljem mogućem svjetlu, a ponekad u onom najgorem.

Ne znam što se događa u posljednje vrijeme, ali imam osjećaj da su ljudi sve gori i gori. Zlonamjerniji, zločestiji, bahatiji i bezobrazniji.
Kad radiš posao u uslužnom sektoru i imaš s druge strane one koji plaćaju tvoje znanje, usluge ili bilo što drugo jasno je da se moraš prilagoditi klijentu, mušteriji ili gostu. To je tako. „Klijent je uvijek u pravu.“ – nešto je što smo čuli nebrojeno puta. I kad nije – je. U pravu je.
Svi koji radimo s ljudima znamo da to nije baš tako, ali…
Ukoliko već i dođe do neke situacije, svojim iskustvom, pregovaračkim vještinama, znanjima uspiješ promijeniti njegovo mišljenje bez da se itko osjeća loše.
Takve situacije se događaju. Rijetko, ali događaju se. Neizostavni su dio rada s ljudima.

Na svojim poslovima koji su vezani uz turizam dnevno obavim nekoliko desetaka telefonskih razgovora, pošaljem ogromni broj mailova i upoznam svaki mjesec minimalno pedesetak novih ljudi.
Znam kako stvari stoje, volim svoj posao i uvijek nastojim da je klijent zadovoljan. U svakom poslu pa i mojem događaju se neke nepredviđene okolnosti. Kad ne ovisiš samo o sebi nego i o drugima – ode sve u krivom smjeru i ne događa se sve onako kako si želio i planirao. Događa se. I sve je ok kad s druge strane imaš osobu koja je razumna i može prihvatiti nastalu situaciju i promjenu. Na neke stvari nemaš utjecaj i jednostavno ih treba prihvatiti. Nema tu puno mudrovanja.
Nije ok kad s druge strane imaš osobu koja se pretvori u najgoru verziju sebe.

Nisu ove „najgore verzije sebe“ vezane isključivo za posao. Ljude koji čudno reagiraju srećemo i u svakodnevnom životu.
Kolega je nedavno parkirao službeni auto na jednom parkingu u Novom Zagrebu. Parking nije označen kao privatni parking niti je igdje vidljiva oznaka da je parkiranje zabranjeno, a kad je želio otići do auta i krenuti dalje, do auta nije mogao.
Vlasnik (tko drugi) zatvorio je ogradu i s jedne i s druge strane tog svog prostora i kolega nije mogao do auta. Skroz čudna situacija.
Kasnije poslije podne zvoni mi mobitel i po tonu prve rečenice shvatio sam da me zove vlasnik tog prostora koji je kolegi poslužio kao parking.

Krenuo je monolog…
Ljudi moji, što je meni čovjek sve sasuo preko telefona. Koliko ružnih riječi, prijetnji, galame, vike…psovki…
Pokušao sam ga prekinuti, ali nije prestajao…preostalo mi je samo čekati da u nekom trenutku završi.
Pitao sam ga kad je završio je li gotov i mogu li ja konačno nešto reći. Čovjeku sam se ispričao na najpristojniji mogući način zbog toga što je kolega nesmotreno ostavio automobil na njegovom posjedu. Osim isprike ponudio i financijsku kompenzaciju ukoliko je zbog našeg auta imao nekih problema ili financijskih gubitaka jer na tom prostoru je i neki dućan.
I opet se ispričao.
On je započeo s još jednim krugom monologa, a ja sam strpljivo slušao i čekao. Što sam drugo mogao napraviti – krivi smo.

Čovjek je u pravu. Beskrajno nepristojan, ali u pravu. Objasnio sam mu da jedino što možemo napraviti je ljudski se ispričati, nadoknaditi ako moramo nešto nadoknaditi i kako ga molimo da otvori ogradu da možemo uzeti auto.
Kakav show?! Kakav lik?!
Ovo je bila situacija u kojoj smo mi pogriješili i bili 100% krivi. Jasno k'o bijeli dan, ali nije se radilo o situaciji koja će izazvati katastrofu svjetskih razmjera. Tip je bio prost i bezobrazan, a ja sam ga dugo morao uvjeravati da nam je žao, ali da sada ništa ne možemo promijeniti. Tu smo gdje jesmo. Ispričavamo se, žao nam je…oprostite nam. Događa se.

Ima i onih drugih situacija. Kad čovjek nije u pravu, a pretvori se najgoru verzije sebe.
Ne znam što se događa s ljudima u posljednje vrijeme. Je li razdoblje korone, pritisak svakodnevice, neka teška životna situacija uzrok takvom ponašanju. Ne mogu si objasniti zašto ljudi tako lako izgube kompas (da ne napišem – popizde) i postanu bezobrazni i neugodni.
Da ne bilo zabune, „pometem ja uvijek prvo pred svojim vratima“ jer mogu razumjeti i djelomičnu ljutnju ako je krivica moja.
Ima nekih situacija kad osoba s druge strane nije u pravu, ali… nastane situacija.
Nedavno sam imao jednu takvu koja je eskalirala.

Moram malo promijeniti kontekst pa zamislite sljedeću situaciju. Vi ste krojač i vaš klijent, muškarac - je od vas naručio odijelo. Svi detalji se znaju i sve ste dogovorili. Izabrao je model, boju, tkaninu…
Definirao je datum do kad to odijelo mora biti gotovo, a on će preuzeti odijelo dan prije nego što mu treba jer ranije ne stigne.
Dan prije (ne tjedan ili mjesec) shvati da to odijelo ipak nije ono što bi on želio i želi drugo odijelo.
Pretvara se u spomenutu „najgoru verziju sebe“ – inzistira, vrijeđa, urla na telefon.
Viče na vas, „zahtijeva da se situacija riješi do sutra i ne zanima ga kako ćete vi to riješiti jer njega to nije briga, to je naša briga, spominje neprofesionalnost, novinare, preispituje gdje je vaša pamet bila…“.
Psovke (još uvijek ne upućene meni) u ovom kratkom citatu namjerno izostavljam.

Uopće vas ne čuje dok mu pokušavate objasniti da je dobio točno ono što je naručio i što je dogovoreno. Ništa više niti ništa manje. Sve prema dogovoru.
Sto ljudi – sto ćudi.
Ne prestaje, ne gasi se, ne čuje vas. Do njega jednostavno ne možete doprijeti…
Pokušavate ga uvjeriti da je dobio ono što je tražio, da ćemo pokušati napraviti sve što možemo (klijent je klijent, u pravu i kad nije) kako bi razriješili situaciju na način koji će zadovoljiti obje strane, ali da su nam opcije (dan ranije) i te kako sužene.
„Njega ne zanima, on želi, inzistira, zahtjeva, očekuje da će stvar do sutra biti riješena…“.

Kad je rekao da mogu biti sretan što mu nisam u blizini jer nije siguran što bi mi napravio – razgovoru je došao kraj. Rekao sam mu da to nije način na koji možemo dalje razgovarati i da ću poklopiti slušalicu. Što sam i učinio.
Stari moj – pa ne možeš tako.
Ne mogu. Ne želim.
Posao me naučio da imam čelične živce, beskrajno strpljenje i gomilu razumijevanja, ali i ja imam neke granice.
U trenutku kad netko postane bezobrazan, nepristojan, krene vrijeđati, a nisam ništa kriv – gotovo je. Ne uzvraćam nikad istom mjerom.
Čak i pristojno najavim da ću poklopiti slušalicu.
Ovaj je u nekom trenu i došao do nas, tražio me, ali me nije bilo. Došao se ispričati jer je shvatio da je pretjerao. Opako je pretjerao.
Riješili smo mi na kraju situaciju i našli „novo odijelo“,  ali ne možeš tako. Odmah đonom. Nije u redu.

Nedavno sam isto jednom tipu poklopio slušalicu. Imao je neko dugovanje, a htio je novu uslugu. Rekao sam mu da ne može dok se ne riješi stari dug koji se razvlači već više od pola godine.
Toliku količinu bahatosti, umišljenosti, napuhanosti nisam već dugo čuo. Na spomen „znaš li ti tko sam ja“ uspio sam ostati miran. Na tu izjavu koju sam do sad čuo samo nekoliko puta počne mi titrati oko. Dobijem osip.
Ne zanima me tko si ti. Možeš biti bilo tko. Predsjednik svemira. Bog i batina.
Prešao je granicu u onom trenutku kad je on utvrdio se ja pravim blesav i da sam blesav.
Gotovo…game over…
Uz najavu prekida razgovora prekinuo sam vezu.
Ne mogu.

Nije mi problem pretrpjeti ljutnju drugu stvari, progutati g**** (kako se kaže) kad sam kriv. Zaista nije, ali kad sam u pravu – ne dam na sebe.
Tko radi taj i griješi. Kad god pogriješim, nije mi problem priznati pogrešku, preuzeti krivnju i ispričati se. To je jedini ispravni način. I na koncu pristojan.
Nedavno sam pričao s frendom i prepričao mu te situacije… Njegov komentar je bio „ma to su ti ovi ego manijaci, kompleksaši s malim ku****“.
Ne znam je li duljina falusa povezana s ovakvim tipovima, ali da im onih koji na tebi liječe neke svoje frustracije uvjerio sam se nekoliko puta u posljednje vrijeme.

Ne mogu i nemam strpljenja za takve. One koji misle da su u pravu, a nisu.
Ne mogu, ne želim. Prestar sam za takve tipove.
Preispitao sam i sebe jer moguće je da i ja pogriješim, ali od ova tri ranije navedene slučaja, u samo dva je krivica bila moja (naša).
Još uvijek ne mogu pronaći razlog zašto su ljudi sve više takvi. Zlobniji, zločestiji, kraćeg fitilja.
Često bezobrazni i nepristojni.
Ne treba im mnogo i zapale se za svaku sitnicu. Postanu najgora verzija sebe.
Na poslu, u dućanu, u prometu…
Optimist u meni  i dalje želi vjerovati da se radi o nekoliko izdvojenih slučajeva koji su me baš potrefili u kratkom razdoblju.
Ne želim razmišljati na način da smo kao društvo otišli u krivom smjeru jer to bi bilo jako loše.
Nitko ne mora nekome služiti kao vreća za boksanje.
Uostalom vrijeme prebrzo leti da bi ga trošili na ljude s malim falusom.