Prikazujem sadržaj po oznakama: škola

I došlo je to vrijeme. Odbrojavaju se dani do kraja još jedne nastavne godine. Iduće srijede školarci će konačno odahnuti i prepustiti se svim čarima ljeta.
Odahnut će i roditelji, a odahnut će i nastavnici. I oni će uskoro biti gotovi.
Svi podjednako će na zasluženi, dugo očekivani odmor.
Ne znam zašto, ali potajno sam se nadao kako će kraj ove nastavne godine proći mirno. Bez napisa u medijima oko poplave odlikaša, bodovnim pragovima, upisima, ocjenama…
Nezadovoljnih roditelja bilo je prije, ima ih sada, a po svemu sudeći bit će ih i u budućnosti.
Normalno je da svaki roditelj za svoje dijete želi najbolje, ali…

Ne mogu svi biti odlični učenici, ne moraju svi upisati gimnaziju i ne moraju svi završiti fakultet. Svi koje žele raditi, završit će srednju školu, pronaći će neku svoju nišu koja ih zanima, u tom „fahu“ će biti dobri i od svog rada će moći živjeti.
I ove godine čitam komentare poznatih i manje poznatih Hrvata i Hrvatica koji su nezadovoljni sustavom, profesorima, a na kraju i ocjenama jer njihovo dijete zbog lošijeg prosjeka neće moći upisati željenu školu.
Shvaćam da može biti frustrirajuće jer i jedna od mojih kćeri nije mogla upisati željenu srednju školu, ali tako je kako je. Odlična učenica, sve ok, ali nije mogla što je htjela.
Upisala je na kraju gimnaziju pa će željenu struku ganjati na fakultetu ako ga upiše.

I od boljih postoje bolji. Nastojmo biti objektivni i shvatiti da unatoč našem nezadovoljstvu, djetetovu nezadovoljstvu – ništa se drastično neće promijeniti. Nemaš dovoljno bodova za upis u željenu srednju školu. Nećeš ju upisati.
Loše si napisao državnu maturu i nemaš dovoljno bodova za željeni faks. Nećeš ga upisati.
Nema tu mnogo filozofije.
Život ponekad zna biti okrutan. Pa i prema našoj djeci, ali polazim od toga da ih život ionako neće maziti pa nek' se uče da ne ide u životu sve uvijek onako kako bi htjeli.
Kraj je nastavne godine i ganjaju se prosjeci. Ako smijem primijetiti po pričama svojih prijatelja iz prosvjete – prosjeke ganjaju više roditelji nego djeca.

Dobrom dijelu djece je svejedno. Totalno su flegmatični po pitanju ocjena, prosjeka, sve im je ravno. Ne živciraju se.
Za razliku od roditelja koji se živciraju jako. Šalju učiteljima mailove, uhode ih ispred škole, love po školskim hodnicima.
Negoduju zbog ocjena, pregovaraju, imaju nerealne zahtjeve i prohtjeve. Inzistiraju. Ponekad prijete, a iz godine u godinu sve češće prelaze granicu pristojnog ponašanja.
Ne mogu to razumjeti. Kako? Zašto? Čemu?
Ne zato što gospoja radi u prosvjeti i imam zaista velik broj bliskih ljudi u prosvjeti nego mi to jednostavno nije jasno.
Dijete ima ocjenu koju ima i ta ocjena je odraz njegovog znanja i zalaganja kroz godinu. Koliko je radio, toliko je dobio.

Ne može prosjek od 3,6 iz nekog predmeta na kraju nastave godine biti zaključno odličan. Nema manje i više bitnih predmeta. Koliko su različiti predmeti, toliko su različita i naša djeca. Imaju više ili manje afiniteta prema određenim predmetima.
Netko je više sportski tip, netko je kreativac, netko treći baš jako voli matematiku. Ona mu je zavodljiva i izazovna.
Respektiram svaku takvu osobu jer meni je matematika i dalje enigma. Cijenim i poštujem strast.
Ja je za matematiku nikad nisam imao. Koliko god da se trudio pronaći neki zajednički nazivnik s matematikom to mi nije polazilo za rukom. Bili smo si obrnuto proporcionalni. Suprotni. Ona plus ja minus. Nismo se nikad pronašli u istoj jednadžbi.

Više su me zanimale neke druge stvari. I to je ok. Svakog od nas nešto drugo zanima. Primijetio sam ove godine da najmlađa kćer i ja imamo nešto zajedničko.
Podjednaku (ne)zainteresiranost za matematiku.
Ona je drugi razred osnovne škole i matematika je nešto što joj uopće nije napeto.
Summa summarum – iz matematike će na kraju drugog razreda imati zaključenu trojku.
Jesmo li gospoja i sretni zbog toga – nismo.
Je li dijete sretno zbog toga – nije.
Dobila je jednu jedinicu prije par mjeseci, ali ju je ispravila.
Još jednu dobila je prošli tjedan. Nesretna tablica množenja i redoslijed računskih operacija.
Vježbali smo intenzivno, napravili kartice za ponavljanje… baš smo se jako angažirali jer jedinicu mora ispraviti.

I ona je shvatila da se mora potruditi pa nije negodovala. Bilo joj je baš žao zbog jedinice, ali što je tu je. Povratka nema.
Došlo je ono naše kad smo joj nebrojeno puta govorili da se matematika mora vježbati. Koncentrirano i redovito. Pogotovo zato jer joj „šteka“.
Njoj se vrlo često nije dalo, interes za vježbanje = nula. Klasična roditeljska priča. Rasprave, uvjeravanje, suze.
Isprike onima čiji su klinci fantastično predani i dobri u svim predmetima. Naši nisu takvi.
Ovu najmlađu često je trebalo podsjećati da se treba primiti posla, takav predani (ne)rad i trud došao je naplatu.
Bez obzira koliko će dobiti iz ispravka, zaključna ocjena biti će 1x3, ili 18:6.
Može i (15:5) + (9x0).

Svjestan sam kako temelji iz prvog razreda nisu dobri… korona generacija, online nastava, ona sama ne znam koliko puta u izolaciji. Mi smo krpali koliko smo mogli, ali škola je škola. Nema govora kako joj ja nakon cijelog dana na poslu, poslijepodne nisam mogao prenijeti znanje na način kako bi joj to bilo preneseno u školi. Trudili smo se tu „kuhinjsku nastavu“ učiniti koliko toliko zanimljivom, ali određene rupe postoje.
I to se pokazalo sad u drugom razredu.
Ona je bez obzira što ima tek osam godina i te kako svjesna nedostataka.
S jedne strane drago mi je što je na vlastitoj koži naučila kako se oko matematike mora više angažirati i što smo mi roditelji na koncu u pravu. Naše priče oko toga kako mora više vježbati ipak su bile ispravne.

Ok. Tu smo gdje jesmo. Zajednički smo napravili plan i dogovor što ćemo i kako ćemo preko ljeta jer zaostaci u znanju se moraju nadoknaditi. Rupe popuniti.
Tablicu množenja moraš znat' k'o tablicu množenja. Stvar je jasna.
Sve to kako bi joj u trećem razredu bilo lakše. Kuži to i ona. Jasnije joj je to od zbrajanja i oduzimanja do sto, ali i to će poloviti. Druge opcije nema.
Da smo možda mogli malo više pritiskati kroz godinu – vjerojatno i jesmo. Da je učiteljica možda mogla jasnije dato do znanja da se mora s matematikom mnogo ozbiljnije i više raditi – vjerojatno je, ali ok.

Za (ne)znanje moje kćeri ne želim kriviti učiteljicu. Ne može ona učiti umjesto nje.
Uostalom, ima u razredu djece koja s matematikom nemaju problema. Sve im je jasno i imaju vrlo dobre i odlične ocjene. Nije problem u učiteljici.
Problem je u djetetu. I nama što nismo pravovremeno reagirali i pokušali usmjeriti sve na pravi put dok se još moglo.
U zadnjem tjednu nastave, ne može se ništa. Gotovo.
Prošla baka s kolačima.
Za razliku od nekih drugih roditelja, nije mi palo na pamet pokušati intervenirati oko ocjene.
Na temelju čega? S kojim argumentima?
Gledam na ovu trojku kao jednu dobru stvar. Ona je ustvari i ona druga škola. Ona koja uči da koliko učiš, toliko znaš. Koliko znaš – takva će biti ocjena. Nema izvlačenja i lakih rješenja.
Uči predanosti, redovitosti, zalaganju, odgovornosti i upravo zato je meni ova trojka ustvari odlična.
Slijedi dugo toplo ljeto. Svima koji ste ga s nestrpljenjem dočekali – odmorite se i uživajte.
 

Sretan vam ponedjeljak - 05.09.2022.
Ujedno, sretan vam i prvi dan nastave i nove nastavne godine.
Svi mi koji smo roditelji školaraca znamo što znači prvi dan nastave i siguran sam kako se prvom danu nastave više veselimo mi roditelji nego djeca.
Otvorimo šampanjac i nazdravimo. Djeca se vraćaju u školu.
Ljeta znaju biti duga i vrlo izazovna.
Prije svega jer su djeca cijelo vrijeme kod kuće. Roditeljima koji rade i ne mogu si priuštiti više od dva tjedna godišnjeg tijekom ljeta, a djeca su još uvijek mala – ljeto zna biti uzrok velikog stresa.
Oni sretnici koji imaju bake i djedove na moru ili na selu, djecu pošalju na ljetne praznike odmah nakon zadnjeg zvona pa djeca imaju dugo toplo, a roditelji bezbrižno ljeto.

Kad je moju mamu zanimalo kakva je situacija u školi po pitanju mojih ocjena, spremila se, otišla u školu u vrijeme informacija te se našla oči u oči s razrednikom.
On je tada pred nju stavio veliki, teški, tvrdo ukoričeni tamno plavi dnevnik koji je u sebi skrivao i onaj drugi dio. Imenik.  
Tanji, zelenkastoplavi (ako me sjećanje dobro služi), a u koji su se upisivale ocjene.

Splitska drama
Sretan vam ponedjeljak, sretan vam novi tjedan. Sve vam sretno jer nakon 14.06. sve je u potpunosti drugačije. Živio kraj školske godine. Živio.
S posljednjim školskim zvonom u školskoj, točnije nastavnoj godini  - laknulo je svima. Učenicima, roditeljima i učiteljima.