Ponekad, ali ponekad (srećom) dan ode u krivo.
Imam već nešto godina. Ne mnogo, ali imam i svašta sam već doživio, ali ponekad ostanem iznenađen.
Nedavno sam imao jedan od tih dana. Koji odu u krivo i trajno ih zapamtiš.
Krenulo je sve u rano jutro. Malo prije sedam odlazio sam od kuće jer započinjao je još jedan radni dan. Prvo sam iz garaže izveo gospojin auto u dvorište, a onda sam trebao iz garaže isparkati i svoj auto.
Nakon svega par metara autom sam kresnuo u zid. Postoji neko proširenje jer je nosivi stup. Betonski, čvrst, prepun armature.
Bam. Odjednom. Bez upozorenja i bilo kakve najave.
Udario sam autom u zid u vlastitoj garaži. Je li to moguće?

Ne znam kako i ne znam zašto, ali uspio sam. U garaži u koju sam ušao autom i izašao iz nje na tisuće puta u ovih dvadeset i kusur godina koliko ju koristim.
Pitao me frend – pa kak?
Ne znam. Ni sam nisam svjestan kako mi je to uspjelo. Ono u što sam siguran je to da nisu nikakve više sile utjecale na rasplet događaja to jutro. Nije nitko preuzeo upravljanje mojim autom jer moje ruke su bile na volanu. Ničije druge.
Vjerojatno sam se zamislio i počeo motati ranije nego što je trebalo. Trenutak nepažnje. Za ovakvu glupost uvijek je potreban samo jedan trenutak nepažnje.
U nastojanju da izađem iz garaže spriječio me zid.
Nisam želio izlaziti  i pogledati tko je pobijedio u srazu desne strane branika i zida jer po zvuku olakšanja koji je ispustio auto kad sam ga odmaknuo od zida nije bilo sumnje u to tko je pobijedio.

Ispravio sam auto, s mnogo više pažnje izašao iz garaže i nastavio prema Zagrebu. Odgodio sam procjenu na tridesetak minuta.
Sjetio sam kolege koji često spominje staru zagorsku poslovicu „kako te nitko ne može zaje*ati kao ti sam sebe“.
Ima nešto istine u tome. Ponekad sami sebe dovedemo u najgluplje moguće situacije. Nisam bio ni pretjerano ljut. Najmanje zbog štete na autu jer auto je prije svega već dosta star i na njemu se vide tragovi korištenja (ajmo to tako blago nazvati) i lako za lim. Popravit će se. Ni prvi ni zadnji put. Tko vozi, taj ponekad i griješi. To je jednostavno tako i auto ne može zauvijek biti kao nov. Nije nemoguće, ali uglavnom na svakom autu se vide crtice, ogrebotine… Dogodi se.
Više sam bio ljut jer mi se to dogodilo u vlastitoj garaži. Potpuno bez veze. Izgubio sam na domaćem terenu.

Taj dio me više zasmetao nego izgrebani branik kojeg sam „by the way“ fino sredio. Odlučio sam da za sada neću popravljati. Malo ću to zamaskirati nekako. Auto ima već 14 godina.
Uostalom, sad je taj branik konačno izbalansiran jer je prije godinu dana lijevu stranu sredila  kćer. Sad sam ja desnu pa je dostignuta idealna ravnoteža.
Taman je prošlo pola osam, stigao do ureda, pomirio se s nastalom situacijom kad me zvala gospoja.
„Imala sam saobraćajku.“ uznemireno je rekla.
Pretrnuo sam.
„Jesi ti ok? Jeste svi ostali ok?“ prvo sam je pitao.
„Je…svi smo u redu. Nikome ništa.“
To mi je bilo najbitnije. Da su svi u redu, a za lim – lako. Popravit će se.

Gospoja je isto imala jedan od onih dana. Čekala je na semaforu zeleno svjetlo, a odjednom se u nju zaletio auto odostraga. Ona je udarila auto ispred sebe, a taj je pak auto udario u auto ispred sebe.
U sekundi, četiri automobila u malom lančanom sudaru.
Divota.
Sve to prije osam ujutro.
Na svim automobilima samo materijalna šteta. Nekome veća, nekome manja. Na našem autu – veća.
Sve ok, dogodi se. Jedino je važno da nema ozlijeđenih.
Auti će se popraviti. Zato postoje osiguravajuće kuće.
I onda cijela procedura, policija, vozi auto na procjenu… sad slijedi čekanje policijskog izvještaja i izvida štete.

Onda navlačenje s osiguravajućom kućom koja će po defaultu htjeti dati manje love nego što uistinu treba za popravak. Gospojin auto je noviji, očuvaniji i  njega ćemo popraviti kako zaslužuje. Ne moraju baš oba automobila biti oštećena. Njezin je za šminku i kad negdje idemo obiteljski. Moj je za grebanje, odvoz starih stvari u reciklažno dvorište i sve ostale prljave poslove.
Potrefilo nam se to  jutro srediti dva auta i sve to u razmaku od četrdeset minuta.
Statistički me zanima koja je vjerojatnost za ovakav scenarij?
Taj dan je valjda nešto bilo u zraku jer me zvao šogor koji je isto imao situaciju. Njegova supruga je na njihovom parkingu s njezinim autom udarila u njegov.
Pa daj ti reci?!
Pomislio sam u jednom trenu da je netko bacio uroke na našu obitelj. Preventivno sam zapalio malo kadulje.

Da, ima tih dana kad stvari odu u krivo. I ostatak dana je bio čudan. Strahovito težak dan u uredu. Ne zbog posla nego zbog nekih ljudi s kojima sam morao razgovarati i još nekih bezveznih situacija. Onih koje troše vrijeme, a ponekad i živce.
Taj dan sam uspio još toliko jako zakačiti podlakticom za kvaku vratiju da sam morao nakratko sjesti koliko me je boljelo. Nisam se već tako dugo maznuo. Pošteno. Još uvijek me boli na pritisak, a velika modrica iz plave je prešla u zelenu boju. Čekam još žutu pa će i to proći.
Kad sam već u temi automobila, sreća je što nisam imao mnogo saobraćajki, ali sve su bile čudne. Jednom se u zagrebačkom rotoru u nas zaletjela ženina sestrična. Da, i to je moguće. Ne pitajte ništa. Ostalo je sve unutar obitelji.

Jednom se u Samoboru u mene zaletjela jedna sutkinja. Sreća u (prometnoj) nesreći je bila ta što se sutkinja bavila prometnim prekršajima pa smo se brzo nagodili. Nije bila velika šteta (stradao je samo zadnji branik) pa smo se brzo dogovorili. Bez policije, osiguravatelja….
Nedugo nakon toga, taman što smo popravili taj branik u isti branik se dok smo čekali na semaforu zeleno, zaletio neki penzioner. Umjesto kočnice, stisnuo je gas.
I opet je stradao branik. Novi, friški, popravljeni, polakirani…
I to je u principu to od prometnih nezgoda, udesa, branika prednjih i zadnjih.
Događa se.
Svi mi koji vozimo i svakodnevno smo u prometu, znamo da postoji mogućnost nezgoda. Koliko god da mi pazimo, neki drugi možda neće biti toliko pažljivi.
Sve je dobro dok nema ozlijeđenih.
Za lim – lako. Popravit će se.
Tješim se samo da smo broj „situacija“ za ovu godinu ispucali pa smo sada valjda mirni.