U subotu smo bili na vjenčanju. Cijeli dan i gotovo cijelu noć. Negdje oko pola četiri najmlađa je zaspala na stolcu pa smo odlučili otići doma. Bezuspješno je pokušavala pronaći odgovarajući položaj. Stolac je stolac, a krevet je krevet.
Tko god je s malom djecom bio na vjenčanju, zna o čemu pišem.
Vjenčanja su na neki način vremeplov. Pravi pravcati svjedok kako vrijeme neumoljivo ide.
Iz dana u dan, mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Koliko god mi to sebi ponekad možda i ne željeli priznati, ali vrijeme ide. Godine idu.
Da, mi smo i dalje mladi i oko tog nema nikakve rasprave, ali na scenu stupaju neki novi mladi. Htjeli mi to ili ne.

Zamislimo jednu malu zemlju. Možemo ju smjestiti negdje gdje god nam odgovara.
Ne mora to biti neka određena zemlja. To je jedna potpuno izmišljena zemlja s potpuno izmišljenim likovima, potpuno izmišljenim stanovnicima, izmišljenom vlašću, istim takvim pravilima i zakonima.
Možda će vas u nastavku podsjetiti na neku zemlju, ali možda. Ako vas i podsjeti, to je samo plod vaše mašte jer izmišljena zemlja ne postoji.
Ona je imaginarna. Iluzorna. Izmišljena.
U toj izmišljenoj zemlji svakodnevno se događaju stvari kao i svakoj drugoj zemlji.
Izmišljenoj i stvarnoj.
Nije ova izmišljena zemlja ni u kom slučaju lišena svakodnevice.
Niti najmanje.
U toj izmišljenoj zemlji na nama zamišljeni način događa se ono što se događa i svugdje drugdje. Događa se sve ono što možemo i želimo zamisliti. Ili izmisliti.

„Znate li koji vam je opseg bokova?“ pitala me prodavačica prošli tjedan.
I ostala živa.
Ne u smislu da bih joj naudio. Ma niti slučajno. Ja sam pacifist…Švicarska…miran i pitom.
Ostala živa u smislu „izvalila nešto i ostala živa“.
Živ sam ostao i ja, a oboje smo ostali uskraćeni za tu informaciju.
Oko opsega bokova.
I dalje ne znam koji mi je opseg bokova, ali nemam problem živjeti u neznanju.
Ako mi bude dosadno u nekom trenutku, a to znači da mi treba biti baš jako i urnebesno dosadno, uzet ću metar i izmjeriti opseg bokova.
Ne znam kakva bi to dosada trebala biti da izmjerim opseg, ali…
Ne znam što sam jeo jučer, a kamoli koliki mi je opseg bokova.

Kad ćemo i zašto se to neće dogoditi nikad – prestati biti zemlja u kojoj su afere, slučajevi, uzimanje i primanje mita, sukob interesa, korupcija, nepotizam… gotovo pa svakodnevne pojave.
Neću lagati, priželjkujem razdoblje u kojoj se u ovom smislu neće događati apsolutno ništa. Bit ćemo jedna potpuno dosadna zemlja u kojoj je sve posloženo kako treba, zemlja u kojoj propise i zakone poštuju svi, a ne samo neki.
Zemlja u kojoj će pred licem pravde biti svi jednaki, a ne da će pojedinci biti jednakiji od nekih drugih.
Bolno sam svjestan činjenice kako će to moje suviše romantizirane želje ostati neostvarene. Prije ću prije vidjeti šarene jednoroge koji će svim stanovnicima Lijepe naše ispuniti po jednu želju nego biti svjedok tom mirnom, dosadnom razdoblju.

„Kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici?“ izjavila je prošli tjedan općinska državna odvjetnica u Gospiću nakon što je 36-godišnjak pokušao ubiti svoju suprugu i susjeda. Nanio im je teške ozljede.
Da čitav ovaj slučaj bude kompleksniji, tridesetšestogodišnjak je i ranije prijetio ubojstvom supruzi, a Općinsko državno odvjetništvo nije uočilo propuste u postupanju.
Ne mislim da je posao sudaca i državnih odvjetnika lak.
Pogotovo u ovakvim i sličnim slučajevima, ali mislim kako se državna odvjetnica ne bi smjela kompromitirati ovakvom izjavom. Ni pod kojim uvjetima i ni u kom slučaju.