Postoje dani kad je teško biti roditelj. Svatko tko ima klince zna da se povremeno pojave trenutci kad je roditeljska uloga baš zahtjevna. Sve to ide u kompletu s odrastanjem i svaka djetetova dob nosi neke svoje specifične izazove.
Moram priznati da smo se gospoja i ja malo opustili. Uljuljkali se u tu neku kolotečinu kad je sve više-manje ok. Na epizode u kojima se istovremeno nađu hormoni – pubertet – tinejdžeri više ne reagiramo burno. Tek ponekad i to u trenutku kad pređu onu imaginarnu granicu za koju samo mi roditelji znamo gdje je jer oni ne znaju gdje je. Ili se prave da ne znaju i pokušavaju ju vrlo često pomicati, ali naša fleksibilnost nije beskonačna.
Red se mora znati. Točka.
Na tom polju sve je nekako ok. U granicama normale. Podnošljivo.

Moja najmlađa kćer, ona koja još ide u vrtić, neki dan se posvađala s prijateljicom iz grupe. Oko pastele, bojice ili flomastera određene boje. Roze, smeđa…nebitno.
Djevojčice su se posvađale, a teta se u ključnom trenutku uključila, riješila situaciju i sve ok.
Danas kad sam ju odvezao u vrtić, ova malena s kojom se posvadila potrčala joj je u zagrljaj i veselo su otrčale igrati se u vrtićku sportsku dvoranu.
Case closed.
Nisam od onih roditelja koji će raditi dramu oko dječjih svađa u vrtiću niti se uplitati u dječje svađe. Toga je bilo i dok smo mi bili klinci, ima ih sada dok naši klinci idu u vrtić, a bit će ih i kad će klinci naših klinaca ići u vrtić.

To jednostavno tako ide s klincima. Jedno poslijepodne došlo je i do zahlađenja odnosa s malenom susjedom iz kuće preko puta. Znam da su se u jednom trenutku igrale jer sam bio radio nešto po dvorištu i vidio sam ih. U drugom trenutku moja kćer vratila se u suzama.
Nešto je bilo, nije mi htjela ispričati sve detalje, ali ok.
Dokle god se ne tuku i ne časte se ružnim riječima– mirujem. Ne miješam se jer dječje stvari su dječje stvari.  Dvadeset minuta kasnije već su se igrale kao da se ništa nije dogodilo.
Case closed.
Sve ovo ostalo dođe i prođe, ali preko fizičkih obračuna i eventualnih psovki ne prelazim. Nije srećom bilo takvih situacija, ali to je neka granica do koje sam imun na sve dječje razmirice.

Kod odraslih ta granica je mnogo mnogo niža. Izuzetno niska jer me teško može bilo tko razuvjeriti kako odrasle osobe u slučaju nekog sukoba ili razilaženja u mišljenju ne mogu pronaći zajedničko rješenje. Ne mora to rješenje nužno biti win/win jer život nije bajka s dobrim vilama i jednorozima, ali rješenje mora postojati ili se mora pronaći.
Nečiji argumenti trebali bi ipak biti jači, objektivniji. Netko mora biti u pravu, a netko mora biti u krivu koliko god da to toj osobi teško palo. Tako je kako je. Neke stvari treba prihvatiti. I sam sam se našao u situacijama kad sam bio uvjeren da sam u pravu, ali su me razuvjerili i nemam problem s tim. Priznati pogrešku, posuti se pepelom ako treba i nastaviti dalje.
Case closed.

Sve eventualne sukobe, odrasli bi trebati riješiti po žurnom postupku. ASAP. Urgent.
Bilo kakvo odugovlačenje i izbjegavanje pronalaska rješenja samo dodatno otežava cijelu situaciju, a preispitivanje tuđih granica ne donosi ništa dobro.
U to su nas u proteklom razdoblju uvjerili predsjednik, predsjednik i predsjednik.
Predsjednik republike, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora.
Nekima je na početku to čak i bilo pomalo smiješno. Meni nije bilo niti onda, a nije mi smiješno niti sada.
Tri ključna politička aktera u našoj zemlji ponašaju se gore nego moja šestogodišnja kćer i sve njezine prijateljice iz grupe zajedno.
Nema apsolutno ništa smiješno u njihovom ponašanju. Nema tu nikakvih elemenata komedije. Ovo što oni rade u posljednje vrijeme je tragično, tužno, žalosno i sramotno.
Sramite se predsjednici.
I dok se ljestvica zagađenja javnog i medijskog prostora ovog predsjedničkog trisa samo podizala i bilo je pitanje koliko to daleko može ići i gdje je granica koju ne bi bilo uputno prijeći, dogodio se Jandroković.
Jandroković obnaženog torza u slip kupaćim gaćama.
I tu je fotografiju predsjednik Sabora objavio na svom facebook profilu nakon prozivke predsjednika republike kako je „nasilnik bez mišića“.
Može li gore od ovog i pritom ne mislim na umjetničku kvalitetu i dojam fotografije.
Mišići ili ne?
Ljepota je uvijek u očima promatrača i stvar je subjektivnog dojma.
Mislim na činjenicu kako je predsjednik Sabora na podbadanje predsjednika republike reagirao objavom fotografije u kupaćim gaćama.
Fotografije ovog tipa u medijski prostor plasiraju starlete, wannabe pjevačice željne medijskog prostora i pažnje. To ne bi smio raditi predsjednik Hrvatskog sabora.
Kako i zašto se to dogodilo?
Što je iduće?
Skrotum nekog političara?
Only fans?

Nakon ovog facebook istupa mislim da su skinute sve rukavice te da će ovo verbalno šamaranje i prepucavanje na relaciji predsjednik-predsjednik-predsjednik biti samo još gore.
Ukoliko je to uopće i moguće?
I ovako je već prešlo sve granice dobrog ukusa, pristojnog i uljuđenog ponašanja kakvo se očekuje od visokoobrazovanih odraslih ljudi koji vode državu.
U svibnju 2021.
Jadna li smo zemlja upitne budućnosti s ovakvim političkim liderima.
Ne navijam za nikog u stranačkom smislu niti u ovom slučaju imam svog favorita ili favorite jer sasvim je nebitno je li trenutni politički vrh u sinergiji s mojom ili vašom političkom ideologijom i uvjerenjem. Kao i činjenica jesu li vam predsjednik, predsjednik i predsjednik simpatični više ili manje.
Na svojim su funkcijama jer su izabrani na demokratski način većinom glasova i tu sva priča počinje i završava. Tako je to u demokratskim državama. Funkcije se dobivaju izborom većine.

Nama se taj izbor može sviđati više ili manje, ali ga moramo poštivati. Poštujem svaku od navedenih predsjedničkih funkcija kao i imena koja stoje iza tih funkcija. Ne mislim da oni svoj posao rade fantastično dobro ili katastrofalno loše. Posao im je sve samo ne lak jer globalno su sve zemlje u problemima. Među njima i naša.
Tu su, rade, a novi izbori pokazati će što o odrađenom poslu misle birači.
Trenutna situacija i način na koji se prezentiraju svaki iz svog kuta ovog predsjedničkog trokuta je zabrinjavajuća.
Gledam na sve ovo kao prosječni građanin Lijepe naše. Osoba koja živi i radi u Hrvatskoj, plaća poreze, otplaćuje kredite, podiže na noge svoju djecu. Živi jednim normalnim životom i čija je jedina mogućnost utjecaja na politiku – jedan glas na izborima. Kap u moru, ali svejedno kap.
Politika mnogo više utječe na mene nego što ja mogu utjecati na nju i normalno je da me smeta i ljuti kad se na političkoj sceni igraju ovakve besprizorne, isprazne i za većinu nas, nepotrebne predstave.

Glavni glumci  u ovoj tragediji trebali bi se baviti bitnijim stvarima, a ne replicirati jedan drugome putem medija.
Ponavljam - da se ne zaboravi, riječ je o tri najmoćnije političke osobe u državi.
Je li problem u egu, kompleksima, mišićima?
Ne znam, a vrlo vjerojatno ne znaju više ni oni sami jer ovo već (pre)dugo traje pa su se možda i oni sami pogubili u jezičnom pripetavanju.
Klaun, klataranje, besmislen, strvinar, nered, licemjer, komunistički gojenac, loš, nerazuman, plameni jazavac, šmrkavac, bully, terminalno nesposoban, ljepotan s Pantovčaka, orao, nilski konj, iskompleksirani ljubomorni lažljivac, vjeverica...
Boza, viski, gusti sa šlagom, krkanje kremšnita, kroasani…
?!?
Ovo su samo neke od govorničkih bravura u rukavicama koje su jedni drugima uputili oni koji su na vrhu političke piramide u Hrvatskoj.
Ljudi koji su odgovorni jer to od njih iziskuje funkcija - za državu i sve njezine građane. Ljudi koji predstavljaju našu zemlju u inozemstvu.

U cijeloj priči nebitno je tko je prvi započeo jer na prvu provokaciju, tko god da ju je uputio, po meni bi bilo bi skroz ok da ju je druga strana u potpunosti ignorirala.
Sapunica, trakavica, loš stand up – nazvali to kako god, u tom slučaju ne bi se niti dogodio.
Na radost svih nas.
Odgovarali oni jedni drugima „u fušu“ ili za vrijeme radnog vremena, putem televizije ili društvenih mreža, većem dijelu javnosti sasvim je nebitno. I meni je nebitno.
Nadam se kako će što prije prestati te da će se predsjednik, predsjednik i predsjednik početi manje baviti stvarima koje uveseljavaju samo njih same te fokus prebaciti na, za nas građane, važnije stvari.

Ovaj politički reality show sve je teže i mučnije za gledati, a nažalost emitira se svugdje i teško ga je ignorirati. I da hoćeš, ne možeš.
Gorak okus ne popravlja ni gusti sa šlagom.
Ne mogu shvatiti zašto nitko od njih ne želi riješiti problem. Nije teško jer odrasli ljudi rješavaju probleme na odrastao i civiliziran način. Za stolom, primjerenom i pristojnom komunikacijom.
Predsjedniče, predsjedniče i predsjedniče - sjednite, olakšajte si dušu, pokažite mišiće, recite si sve što vam je na srcu, nađite kompromis i rješenje pa da na sve ovo stavimo case closed.
I nastavimo dalje.
Ako to nije problem mojoj šestogodišnjakinji, vjerujem da ne bi trebao biti niti vama.

Prošli tjedan u kući smo imali situaciju.
Situaciju koja je još uvijek ostala neriješena, nije se pronašao krivac, a ja sam i dalje neutješan jer ne mogu prihvatiti kako „nitko nije“.
Ne znam zašto, ali vikendom volim poslije ručka malo leć'. Odrijemati pola sata/sat. Horizontalni položaj me jednostavno zove, a ja poziv pristojno prihvaćam.
Paše mi, godi mi i ne odupirem se prepustiti tom poslijepodnevnom odmoru. Ne znam ide li to s godinama, ali znam da traje već godinama i ako je vikend neradni, nema mi ljepše nego se malo ispružiti.
Ono što u stopu prati poslijepodnevni odmor je nizak šećer kad se probudiš. Siguran sam da vam je poznat onaj osjećaj kad otvoriš oči, ustaneš i razmišljaš kako bi bilo dobro pojesti nešto slatko.

Čekam to neko razdoblje kad će proći nekoliko vikenda, a da nećemo morati čitati o tužnim pričama s hrvatskih cesta.
Nažalost takvo razdoblje se nije još poklopilo, a iz tjedna u tjedan crne vijesti samo se nižu.
Kombinacija mladosti, neiskustva i alkohola za neke je tragična, a brojne obitelji iza ovakvih vijesti ostaju zavijene u crno.
Imali smo situaciju iz zagrebačke Dubrave. Snimka je zastrašujuća i sva sreća da nitko nije stradao. Slučajni prolaznici zaista su imali veliku sreću jer vrlo lako je nesreća mogla završiti uz nekoliko izgubljenih života.

Mail server mi je javio neki dan kako ću uskoro doći do maksimalne iskorištenosti „virtualnog email skladišta“ te mi preporuča da napravim reda u svom mailboxu.
Pritom me ljubazno upozorava kako će mi u protivnom onemogućiti slanje i primanje mailova, a živjeti bez svih blagodati mailova u današnje doba je nezamislivo.
Moram priznati da sam malo komotan po pitanju mailova pa umjesto da složim sve u neki mail program na računalu i prebacim sve „lokalno“ kao bi rekao moj IT prijatelj, meni je i dalje komunikacija direktno preko mailboxa/servera najjednostavnija.
Unaprijed se ispričavam ako sam pogriješio u terminologiji, ali IT nije moj teren.
Nesam školovala.
I dalje gledam na to da mi bude što praktičnije i jednostavnije.

Pokušajte se sjetiti kad je netko za vas posljednji put napravio neko dobro djelo. Nebitno je li vam ta osoba poznata ili nepoznata. Netko je za vas učinio nešto dobro, lijepo, plemenito, humano.
Milijun posto sam siguran kako ste se osjećali dobro. Sretno, ispunjeno.
Netko vam je u trenutku kad je to vama bilo potrebno – pomogao.
Učinio za vas dobro djelo. Usmjereno isključivo vama i riješio djelomično ili u najboljem slučaju u potpunosti, neku vašu situaciju. Situaciju koju ste zbog nekog drugog u tom trenutku preskočili i nastavili dalje.
Zar to nije divno?

Prošli tjedan bio je težak, a uzburkane emocije još se nisu slegle. Slušaj iz Nove Gradiške sve nas je ostavio u šoku i bez riječi.
Pokazale su se i brojne rupe u sustavu, a o propustima ne želim spekulirati. Kao ni ukazivati prstom i suditi. Po svemu sudeći ih je bilo, a inspekcije i nadzori će odraditi svoj dio posla.
Kao prosječni građanin ne mogu mnogo izravno utjecati na taj dio. Jedino što mogu je nadati se da će stvari ipak sjesti na svoje mjesto.

Ušli smo u novi tjedan. Tužni tjedan.  
Blagdanski vikend zbog djevojčice iz Nove Gradiške započeo je s gorčinom, razočaranjem i ljutnjom, a završio s neizmjernom tugom.
Najtužnija priča ovog Uskrsa završila je onako kako nitko od nas nije želio da završi jer najcrnji scenarij ne bi bio ispravan. Ne bi bio fer.
Nažalost, dogodio se.
Malene djevojčice više nema.

Maksimalno se trudim napraviti što veću distancu od političkih zbivanja u Hrvatskoj.
Ne zato jer sam neodgovorni građanin Lijepe naše niti zato što prema politici imam indolentni stav.
Nije ni zbog toga što imam stav prema politici kao da me se ne tiče i kako me nije briga.
I te kako me se tiče. I te kako me je briga.

Prošlog petka bio je Dan očeva.
Bez obzira na to jeste li ga obilježili ili ne, neka je svim očevima sretan pa makar i s par dana zakašnjenja.
Uz Majčin dan, Dan žena, lijepo je sjetiti se očeva, nezamjenjive roditeljske figure, a uloga oca podjednako je važna za svako dijete kao i uloga majke. Svaka rasprava na ovu temu ne bi imala smisla. Drugi je par rukava tko koliko i koliko dobro preuzima svoju ulogu.

Ovaj utorak ćemo u firmi obilježiti dan žalosti.
13.03.2020. datum je koji smo svi dobro zapamtili i vrlo vjerojatno ćemo ga pamtiti do kraja života jer ovakav scenarij teško će biti ponoviti. Nenadmašan je.
Osim što je bio 13., bio je i petak.
Nisam praznovjeran i uvjeren sam kako se jednostavno tako poklopilo, ali oni koji „prazno vjeruju“ mogli bi pronaći korelaciju na kojoj bi mogli izgraditi priču.
Praznovjerno ili ne, nama ništa ne mijenja na stvari. Kako bi rekao bivši premijer – u banani smo.
Prošlo je točno godinu dana otkad je za nas sve stalo i život nam se u potpunosti promijenio. Za početak onaj poslovni segment života.
Posao. Onaj koji te hrani, plaća kredite, odlaske u kino, shopping, vrtić i školsku kuhinju za klince…
Sasvim je nebitno ispunjava li te i čini sretnim tvoj posao više ili manje jer raditi se mora. Živimo u materijalnom svijetu i bez novca se ne može.

Koliko god se trudili odvojiti poslovno od privatnog, to jednostavno ne ide jer neminovno jedno utječe na drugo. S koje god strane da gledaš na cijelu situaciju jer poslovni i privatni život isprepleteni su.
Vjerujem kako postoje radna mjesta i zanimanja u kojima nakon radnog vremena možeš zaboraviti na posao sve do idućeg dana, ali u većini slučajeva to nije tako.
Nije ni u turizmu.
Poslu u kojem sam se našao brzo nakon završene srednje škole i u kojem podjednako guštam dvadeset i dvije godine kasnije.
Posao je to za koji se nadam da će mi donijeti još barem dvadeset i dvije godine zadovoljstva i financijske sigurnosti. Mirovinu danas-sura. Od onih sam kojima se poklopilo da rade ono što vole pa je to još jedan dodatni razlog zašto mi ova situacija s poslom teško pada.
Samo nek' se ponovno pokrene jer još uvijek stojimo. Tapkamo na mjestu jer ne događa se apsolutno ništa.

Od ožujka prošle godine (famoznog petka 13.) nismo se pomakli s mrtve točke. Agencija u kojoj radim već devetnaest godina specijalizirala se za grupe. Bavimo se korporativnim putovanjima i tzv. incomingom – segmentom turizma u kojoj grupe stranaca dolaze na višednevna putovanja i ture po Hrvatskoj i susjednim zemljama.
Jedna takva grupa Engleza zapela nam je na granici i nije mogla ući u Hrvatsku jer su zatvorili granicu sa Slovenijom. U organizacijskom smislu, prava katastrofa jer grupa se u Englesku trebala vratiti u nedjelju avionom iz Zagreba.
Petak 13. podjednako je prisjeo i njima i nama.
Nekoliko dana kasnije uslijedio je i prvi lockdown. Za nas u turizmu istovremeno i game over.
Dani, tjedni, mjeseci prolaze, a ne događa se apsolutno ništa.
Nula, zero.
Prošla je već i godina dana. Status i dalje isti – status quo.

Nije agencija u kojoj radim izdvojeni slučaj. Nažalost ne. Situacija je u to u kojoj su se podjednako pogođene i sve ostale turističke agencije. Ne samo u Hrvatskoj već u čitavom svijetu, a situacija je iz mjeseca u mjesec sve teža, ozbiljnija, alarmantnija.
Redovito se čujem s kolegama iz branše, a svi razgovori završavaju s knedlom u grlu i nekom težinom u želucu. Nije dobro.
Objašnjavam prijateljima koji ne rade u turizmu, a koji me pokušavaju utješiti kako će uskoro sezona i bit će bolje – kako bolje biti neće.
Turisti koje masovno dolaze u Hrvatsku u ljetnim mjesecima nisu naši klijenti. Nisu nikad ni bili, a nisu ni klijenti većine hrvatskih agencija. Ima agencija koje se bave prodajom ljetovanja i zimovanja, ali više/manje svi su usmjereni prema grupama.

Neki se bave organizacijom školskih izleta, maturalnih putovanja. Pojedine agencije organiziraju putovanja samo za sportske klubove, druge pak agencije bave se školama stranih jezika u inozemstvu…
Neki organiziraju putovanja izvan Hrvatske. U susjedne zemlje i u ovu kategoriju spadaju sva ona lijepa putovanja u Beč, Rim, Budimpeštu, Prag, London, Toskanu, Sarajevo, Pariz, Veneciju, Istanbul…
Svoja znanja neke od agencija usmjerile su na daleka putovanja, a daleke egzotične zemlje i kulture postale su nam bliže više nego ikad prije.
Sve su to putovanja koja na nas utječu na ovaj ili onaj način, proširuju nam vidike, doživljavamo nešto drugačije, oplemenjuju nas na jedan specifičan način.
S putovanja se ponekad vraćamo umorni, ali uvijek ispunjeni i sretni.
Bez obzira putujete li jer želite vidjeti nešto novo, naučiti nešto novo ili jednostavno samo želite promijeniti okolinu, šetati nekim novim ulicama nekog novog grada i uživati u lokalnim specijalitetima, putovanja stvaraju trajne i lijepe uspomene.
Siguran sam kako je dobar dio vas barem jednom otišao neko putovanje i vratio se pun dojmova. Vašem dojmu i doživljaju sigurno svjedoči neki suvenir koji ste kupili na putovanju. Snježna kugla ili magnet na hladnjaku.

Svega toga trenutno nema. Stavljeno je na čekanje – postpone.
Na putovanja i turizam kao da netko veću punih godinu dana pritišće snooze, a kad će to prestati raditi nitko ne zna.
Hrvatska je prije svega turistička zemlja, a to potvrđuje i gotovo 1300 agencija koje se turizmom bave.
Neke agencije su uslijed cijele ove situacije odlučile ugasiti svoje poslovanje. U borbi s virusom nažalost pobjeđuje virus. Mailovi na nekom serveru ostaju nepročitani, a na telefon više nitko ne odgovara. Da – država pomaže, ali bez obzira na državnu pomoć u obliku dijela plaće i doprinosa za radnike i dalje je teško.
Prihodi su dobrom dijelu agencija pali za 70% - 90%, nekima i za 100%, a troškovi su i dalje ostali isti - struja, voda, grijanje, najam prostora, mobiteli, telefoni, internet, rata nekog kredita…
Država koja i dalje hrvatski turizam slabovidno percipira samo kroz par mjeseci sezone uskoro će ponuditi pomoć u vidu jamstva za kredite. Banke poslovno i oprezno sumnjičave prema ovoj opciji teško se odlučuju odobriti kredit nekome tko ima ozbiljnih problema u poslovanju.
I eto nas u začaranom krugu koji će teško biti prekinuti ili iz njega izaći.

Velik je broj onih koji su zapeli u ovom krugu jer turizam nisu samo agencije. To je bar svima jasno. Tu su i hoteli, restorani, kafići, suvenirnice, muzeji, galerije, nacionalni parkovi, autobusni prijevoznici, turistički vodiči i pratitelji… – svi oni koji su svojim proizvodom ili uslugom usmjereni prema turistima.
Svi su se nevoljko našli u ovoj situaciji i velik je broj ljudi koji direktno ili indirektno žive od turizma. Zajedno s njima i njihove obitelj i teško je procijeniti točan broj onih koji su ekonomski pogođeni krizom i ljudima u turizmu zaista nije lako.
Pronalaze se dodatni poslovi, ljestvica kreativnosti i inovativnosti svih nas koji smo u branši visoko se podigla. Neki od kolega promijenili su posao, promijenili zanimanje. Neki peku kolače, neki rade unikatne poklone i te svoje rukotvorine zatim prodaju. Neki su na građevini, neki voze taksi.
Snašli su se ljudi jer nema izbora i živjeti se mora, ali nisu sretni i ispunjeni jer turizam je specifična grana i tko se jednom nađe u tom poslu teško se može pronaći u nečem drugom. Ne znam zašto je tomu tako, ali jednostavno je tako.

Svi nekako.
Gura se nekako, preživljava se.
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u…
Ne želim dovršiti jer ne želim da potraje još toliko.
Kalendar se okrenuo za punih dvanaest mjeseci i to je sasvim dovoljno. Ne dovoljno već previše i predugo.
Neizvjesnost je ono što u svima nama koji živimo turizam i od turizma i dalje uzrokuje nemir. Nakon ožujka i prvog  prošlogodišnjeg zatvaranja čekali smo jesen, nakon jeseni prebacili smo se na zimu. Zatim na proljeće ove godine.
Proljeće koje je konačno stiglo, ali i dalje bez nekih konkretnih naznaka kad će se situacija barem djelomično vratiti u normalu. U normalu u kojoj ćemo raditi ono što volimo i znamo te od svog posla normalno živjeti.

Vjerujem kako ima još mnogo industrija, branši koji prolaze istu muku. Neke je kriza pogodila malo manje, neke malo više.
Neke je kriza sažvakala, ispljunula i pritom se još i nasmiješila.
Borba, ona drugačija, turizma i virusa i dalje traje.
Bez obzira na sve, mi ćemo u utorak biti tužni i u bedu. Imamo na to pravo jer dovoljno je samo prisjetiti se što se sve promijenilo u posljednjih godinu dana, a promijenilo se.
U potpunosti.
Iako je industrija već duže vrijeme na respiratoru i ne može više čekati da prođe „ključno razdoblje“, ne predaje se.
Već u srijedu okrećemo stranicu, razmišljamo optimistično, pozitivno, vedro i veselo jer takvi su ljudi u turizmu. Drugačije ne znamo i to nas još uvijek bez obzira na ozbiljnost situacije nekako drži.

 


 

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.