Ok, dogodi se. U današnje vrijeme svi imamo mobitel. Neki i dva. Dogodi se da jednostavno zaboraviš utišati ton.
Siguran sam kako ni nesretniku ili nesretnici nije bilo svejedno.  

Sjediš u Lisinskom i dirigent prekida izvedbu zbog zvonjave tvog mobitela.
Sramota par excellence, ali ako nisi utišao mobitel na vrijeme, snosi posljedice. Uz to i prijeki pogled dirigenta i čitave publike.
Sjetim se one reklame u kinu, prije početka projekcije, moooooorooooon. Mooooorooooon.
Ne želim biti moron.
Da se može dogoditi, dogodi se. Bad luck.
Ja uvijek imam brigu zbog mobitela.
Odeš u kino, kazalište, muzej, crkvu…na koncert. Uvijek stres zbog mobitela. Nekoliko puta provjeravam jesam li ga uistinu i dobro utišao.
Je li zvuk zaista isključen?
U nekim prilikama čak i potpuno isključim mobitel. Ne želim ništa prepustiti slučaju, a sigurno je sigurno. Ne želim biti moron.

Živimo u vrijeme mobitela i mobitel je u posljednjih dvadeset godina baš jako evoluirao. Od početnih funkcija – poruka i poziv, s mobitelom danas možemo uistinu mnogo.
Ponekad ni ne trebamo paliti računalo jer mobitel će zadovoljiti gotovo sve potrebe modernog čovjeka u moderno vrijeme.
Takvo je vrijeme i protiv toga se ne može.
Niti treba ići protiv toga jer svijet se mijenja i inovacije treba prihvaćati. Ići u korak s njima. Nema potrebe ostati živjeti u srednjem vijeku.
Ne znam kako vi stojite s mobitelima, siguran sam da ih imate, ali i oko mobitela bi trebala postojati neka pravila pristojnog ponašanja.
Barem sam ja takvog mišljenja. Možda su me sustigle i godine pa imam manje razumijevanje za neke stvari, ali…

Ne volim razgovarati na mobitel kad sam u javnom prijevozu.
Nije mi problem javiti se, ali uvijek kažem da ću se javiti kroz par minuta. Mislim da ostali putnici ne bi trebali slušati moje privatne stvari. Za to uistinu nema potrebe.
Ima onih koji nemaju problem pred punim tramvajem ili autobusom nadugo i naširoko raspredati o raznim temama.
Čega sam sve naslušao. Čudo jedno.
Sjetim se gospođe koja je veterinarki pokušavala objasniti koje sve probleme ima njezin pas te je vrlo slikovito i detaljno objašnjavala boju, izgled i miris onog što je njezina „bubica“ izbacila iz sebe.
Slušajući lirske opise o psećoj stolici i bljuvotini ostao sam bez apetita.
Kao i ostatak tramvaja.
Gospođa je pritom bila vrlo glasna tako da nisi mogao ne čuti. Eh…

U sjećanju mi je ostala i jedna druga gospođa koja je s prijateljicom imala pravu trač partiju. Od Cibone pa do Kvatrića prva polovina tramvaja saznala je sve o Aniti.
Anita je snaha koja je po svemu sudeći dobila svekrvu iz pakla.
Jesus…što se sve moglo čuti.
Gospođa je nemilosrdno sipala žuč, a mi smo saznali kako Anita ne stavlja „ajprem“ u grah čušpajz jer tako je zdravije.
„Ma kakvo zdravlje ak' to ništa ne valja. Pa Mladen (pretpostavljam sin) je navikao na pravi, pošteni, domaći grah.“
Ne stavlja Anita u grah ni suha rebra, ni kobasice, nikakvo meso…
„Pa taj grah ni u bolnici ne bi poslužili.“ ocjenjivala je svekrva snahino kulinarsko umijeće.
Bilo je tu još i komentara oko pospremanja, vođenja kućanstva, odlazaka u dućan, odgoja malog Tina, a kad su krenule opservacije o peglanju, morao sam izaći jer na red je došla moja stanica.

Kakav show…
Ljudi u tramvaju čitavo vrijeme su se pogledavali, a prešutno smo svi sažalijevali Anitu. Sirota ona s takvom svekrvom.
Anita, izdrži.
Ne želim da ispadne kako prisluškujem ljude po tramvaju, ali jednostavno ne možeš ne čuti. Pojedinci nimalo ne razmišljaju gdje su i trebaju li možda ipak govoriti malo tiše.
Ok, to je njihovo pravo, ali ne moraš na sav glas iznositi privatne stvari.
Imaj obzira prema drugima. Malo se stišaj i to će biti sasvim dovoljno. Ništa više od toga nije potrebno.
Moram primijetiti da su muškarci po pitanju razgovora u tramvaju malo suzdržaniji.
Jednom sam slušao automehaničara koji je nekome u problemu pokušavao pomoći putem telefona.
Taj netko s druge strane nije nikako mogao pronaći poklopac ispod kojeg se nalaze osigurači.
Majstor je bio siguran kako je problem u jednom osiguraču od 7,5 A.

Ne znam kako je završila ova priča s automobilom, ali ljubavna priča jednog tinejdžera završila je. Bilo mi je žao jednog dečka koji je na rubu suza objašnjavao prijatelju kako ga je Sanja ostavila. Bez nekog određenog razloga. Samo je prekinula s njim, a njemu je sad „je*eno teško“ i ne zna što da radi.
Ah te srednjoškolske ljubavi…
Nadam se da je mladi gospodin dobro i da je pronašao svoju ljubavnu sreću.
Nije Sanja jedina, a vjerujem kako ovo nije jedini prekid s kojim se dečko suočio.
Svašta se u javnom prijevozu može čuti.
Ljudi vole komunicirati i to je super.
I sam sam od onih koji vole razgovarati i uvijek radije biram razgovor nego beskrajno razmjenjivanje poruka, ali biram pred kim i o čemu ću razgovarati. Zbog sebe, a i zbog drugih.
Postoje i oni kojima je mobitel neprestano u rukama. Čitavo vrijeme nešto tipkaju po tom mobitelu.
Poznajem i ja nekolicinu takvih koji ne ispuštaju mobitel iz ruke.
Sjednemo na kavu, a oni na mobitelu.
Ok, nemam ništa protiv ako se netko javi na mobitel ili kratko baci oko i provjeri poruke ili mailove, ali kad je osoba baš cijelo vrijeme na mobitelu dok smo na kavi – grrrrr.
To me baš smeta.
Pričam nešto, a osoba preko puta mene gleda u mobitel. I cijelo vrijeme tipka po njemu.
Stari moj, mogli smo i ne otići na kavu. No hard feelings.
To me smeta i po meni je to baš nepristojno. To mi je baš u „mooooorooooon“ maniri.
Ne znam jesam li usamljen u tom razmišljanju, ali smeta me. Ne mogu si pomoći.

Smeta me i kad ljudi snimaju u kazalištu unatoč upozorenju da snimanje predstave nije dozvoljeno. Nedavno smo najstarija kćer i ja bili na jednom mjuziklu.
Prije predstave glas preko razglasa bio je dovoljno jasan - snimanje je zabranjeno.
Sa strane su stajali ljudi s tablama na kojima je bila slika mobitela koji je prekrižen.
Većini sasvim dovoljno da mobitel ostave u džepu ili u torbi. Nemoj biti moron.
Svi su shvatili osim gospođe u redu ispred nas. Čitavo vrijeme je bila mobitelu, a u nekim trenucima pokušavala je i snimati.
Upozorili su je da ne snima, a pokušala je istu stvar napraviti još jednom.
Zakaj? Koji dio ti nije jasan? Gospođo, što niste shvatili?
Kako to objasniti?

Koncerti su druga priča. Ok mi je da napraviš par fotki, snimiš video kad pjevaju pjesmu koja ti je jako draga.
Želiš imati neku uspomenu pa ćeš danas/sutra u nekom trenutku pogledati te fotke ili video. Podsjetiti se kako je bilo baš fajn na koncertu, ali…
Postoje ljudi koji čitav koncert provedu s mobitelom u rukama. Jednom je ispred mene i gospoje bila ekipa koja je od početka pa do kraja koncerta držali mobitele visoko u zraku. Slikali, snimali, stream-ali. Slali snimljeno nekome. Stavljali na društvene mreže.
Sve je to ok i može se, ali oni su zaista (bez pretjerivanja) od početka pa do kraja koncerta bili s mobitelima u rukama.
I rukama u zraku.
Dajte se opustite malo. Uživajte u trenutku. Dozvolite si da vas ponesu emocije.

Ne mora mobitel zabilježiti baš sve što se događa u vašim životima i neće se ništa loše dogoditi ako ostane u džepu ili torbi.
Ne moraju ni svi znati detalje o kućnom ljubimcu, snahi, nesretnoj ljubavi.
Nije ok da mobitel zvoni za vrijeme koncerta – stišaj ga.
Nije pristojno snimati predstavu iako si upozoren da je snimanje zabranjeno.
Kad si na kavi s dragom osobom, slušaj je, gledaj je, ostavi mobitel sa strane.
…
Mobitel je dio naše svakodnevnice, ali nemojmo biti moroni.