Možda sam i suviše subjektivan po tom pitanju, ali mogu biti. Pravo na vlastito mišljenje nitko nam ne može oduzeti.
Supertalent je format koji je meni zanimljiv i volim ga pogledati. Otkad ovakve emisije postoje, te talent show varijante su mi jednostavno ok.
Potpuno je druga priča s reality show emisijama. Po tom pitanju jako sam izbirljiv i načelno nisam preveliki fan reality emisija.
U ovoj kategoriji ima zaista svega. Pitam se ponekad koliko visoko mogu pojedine televizije ići u proizvodnji reality ludosti.
Pritom mislim više na strane TV kuće nego na naše domaće jer u bijelom svijetu se snima zaista svašta i svakakav sadržaj se trpa pod reality.
Ponekad i naše TV kuće zastrane. Neki sadržaji su mi potpuno negledljivi, ali hoćeš/nećeš pogledaš iz znatiželje barem malo. Razmišljam o tome - zašto sam si to napravio i kaznio se na ovakav način. Neke reality emisije su mi potpuni fail i ima ih previše.
Tko uopće gleda ovakav nekvalitetan (po mom mišljenju) sadržaj, ali očito je da netko gleda.
Kvaliteta je isto pojam o kojem se može diskutirati.
Ne zaboravimo na detalj kako je ljepota u očima promatrača i kako se o ukusima ne raspravlja, ali moramo biti realni – da ovakve emisije nemaju gledanost ne bi imali hiperprodukciju raznih reality varijacija.
Televizija stvara sadržaj koji ima dobru gledanost, a dobre brojke gledanosti mogu se dobro prodati. Tada i kvaliteta može pasti u drugi plan. I granice dobrog ukusa puno je lakše prijeći. Show must go on.
Nije ovaj trend samo u Hrvatskoj. I vani je takva situacija. Uostalom, ovakve emisije su i došle izvana.
Volio sam gledati i britanski X Factor. Ne mogu se načuditi koliko ljudi dobro znaju pjevati i kakve sve talente neki natjecatelji imaju.
Impresivno i za svaku pohvalu. Ostaneš ponekad i šokiran kakve sve sposobnosti pojedinci imaju. Kao i činjenicom što se sve spada u kategoriju „talenta“.
I u hrvatskom Supertalentu znalo je biti uistinu neobičnih talenata. Neki su baš ostavili fantastično dobar dojam i kod gledatelja izazvali onaj vau efekt.
Upravo zbog takvih super talentiranih super talenata volim pogledati Supertalent.
Diviš se pojedincima, njihovim vještinama i mogućnostima.
Televizijski je to sadržaj koji je po našem (kućnom) guštu taman za nedjelju navečer.
Tada smo ionako svi kod kuće jer novi radni tjedan polako kuca na vrata. Odmorio si se od radnog tjedna, ali te izmorio vikend.
Sadržaj je to koji ne opterećuje previše, a i zabavan je.
Gleda se Supertalent, u predugim blokovima reklama razgovaramo o svim aktualnim stvarima, planiramo obveze za tjedan pred nama.
Toplo je, nešto se gricka, na okupu smo, ugodno nam je. Baš onako kako i treba biti u nedjelju navečer.
Posljednja audicijska emisija beskrajno me rastužila. Ne znam jeste li gledali, ali zbog jednog natjecatelja osjećao sam se baš loše.
Ukoliko ste gledali, onda znate da mislim na Viktora, mladića iz Osijeka.
Da me se krivo ne shvati, nisam se osjećao loše zbog Viktora. Niti slučajno. Osjećao sam se loše zbog svega onog što je Viktor rekao u uvodnom videu prije nego što je nastupio.
Ako niste gledali, onda morate znati kako je Viktor mladić koji ima blagu retardaciju i koji je jako želio nastupiti na Supertalentu. Ako sam dobro shvatio, njegov ovogodišnji nastup trud je višegodišnjeg prijavljivanja i pokušaja za sudjelovanjem, a produkcija mu je to ove godine i omogućila.
Viktor je u videu predstavio sebe i potpuno iskreno otkrio gledateljima s čime se sve suočava u svom životu, a zbog bolesti.
Ljudi ga osuđuju, rugaju mu se, upiru prstom u njega, ismijavaju ga. Viktor nema prijatelja.
Ne želim biti patetičan, ali gledajući i slušajući ovog mladića zasuzile su mi oči i bio sam istovremeno bijesan, ljut, tužan i sretan.
Viktor je kod mene, a siguran sam i kod većine vas pokrenuo čitavu lavinu emocija.
Pomislio sam na početku, pritom psujući u sebi – u kakvom mi to svijetu živimo?
Kakvo je društvo kojim smo okruženi?
Zar zaista postoje ljudi koji se mogu ponašati na takav način prema bolesnoj osobi?
Kad je svijet otišao u tri… i zašto?
Komentirao sam s gospojom kako ne mogu shvatiti što te to mora natjerati da se tako ponašaš?
U kojem trenutku odlučiš biti govno i rugati se tuđoj bolesti. Ismijavati drugog.
Što se ovakvim pojedincima vrti u glavi da odluče biti takvi? Koji je to state of mind?
Ne mogu shvatiti i ne mogu razumjeti.
Teško je prihvatiti bolnu istinu da postoje ovako zločesti ljudi. Ljudi bez imalo empatije i razumijevanja prema drugome i drugačijem.
Sigurno ste čuli za uzrečicu kako je netko dotaknuo „dno dna“.
Ljudi (ako ih ljudima možemo nazvati) koji su u stanju nekoga ismijavati i rugati mu se zbog bolesti, posebna su sorta. Mnogo ispod dna. Nemoguće je ovakvo ponašanje staviti u bilo koju kategoriju. Ne postoji. Ovo je van svake kategorije.
Užas. Sramota.
Zar smo kao društvo uistinu toliko propali, nepovratno otišli u potpuno krivom smjeru?
Hoće li se ovakvi „biseri“ ikada vratiti na pravi put? Mogu li i jesu li u stanju?
Zažale li takvi pojedinci u nekom trenutku zbog svog ponašanja. Bude li im žao?
Imao sam predstavljanje knjige prije desetak dana u Zaprešiću. Pri samom kraju smo se dotakli teme ljudi i njihova ponašanja.
Pitala me jedna gospođa iz publike mislim li da su ljudi unatoč koroni, potresu i svim lošim stvarima koje su nas zadesile u posljednje dvije godine – postali bolji?
Uistinu bih volio da sam joj mogao odgovoriti da jesu, ali nisam jer to je daleko od istine.
Ljudi kao da postaju sve gori i gori umjesto da nastoje biti bolji.
U svakom pogledu život bi bio ljepši i ugodniji. Njima samima prije svega, a i njihova okolina će biti sretnija.
Vječiti optimist u meni i dalje razmišlja optimistično. Zločestim ljudima unatoč.