„Konačno malo sunca.“ – moglo se čuti. Kao da je kiša padala mjesecima i živimo u srcu Amazone, a ne u Samoboru.
Gospođa za susjednim stolom baš je jako prigovarala zbog kiše. Ništa po pitanju kiše nije joj odgovaralo. Smočio joj se veš koji je stavila sušiti na balkon. Sad je potpuno mokar i morat će ga prati ponovno. Problem je i u tome što u stanu nema gdje sušiti veš, a majstor za sušilicu još uvijek nije došao. Ima već tri tjedna da ga je zvala, a on ne dolazi. „Sramota“ dodala je.
Koliko „deru“ s cijenama i još nemaju obraza doći na vrijeme.
Žalila se kako sad nema gdje s vešom i što da radi. Bila je ljuta na kišu i zbog toga što je oprala prozore u cijelom stanu taman početkom tjedna i sad je kiša koja je padala odozgo i odozdo pa joj „usrala“ sve prozore.

Njurgala je gospođa još na sto raznih tema. To je jedna od onih osoba kojima sve smeta i koji nikad nisu zadovoljni.
Ne znam poznajete li ili imate u nekom svom krugu osobe koje su takve. Nikad zadovoljne i uvijek stalno prigovaraju. U apsolutno svemu će pronaći neku zamjerku, a zadovoljiti ih u potpunosti, nemoguća je misija.
To su jednostavno takvi ljudi. Kompleksnog (da ne napišem zaje*****) karaktera i to kao takvo moramo prihvatiti. Ok, ne moramo, ali nezgodno je ako ti je takva osoba kolega, suradnik ili bliski član obitelji. Neke ljude ne možeš izbjeći i tu su ti. Na svakodnevnoj bazi.
Ovakvi, nezadovoljni i nezadovoljeni često znaju svačije strpljenje staviti na kušnju.
Srećom, nemam takve u nekom svom bliskom krugu, ali da ih poznajem, poznajem.

Takve specifične individue koje poznajem, a mogu ih izbjeći, izbjegavam u širokom luku. Ne da mi se. Fakat mi se ne da iako ponekad moram.
Ne mo'š s njima kavu popiti u miru.
Stalno nešto…vidi ovo, vidi ono. Ne valja ovo, ne valja ono.
Sjećam se jedne kave prije pa mjeseci.
„Kava je prije bila bolja, mogli bi promijeniti čaše, vidi tamo na stolcu potrgani jastučić, zašto nema smeđeg šečera na stolu, kak' je konobarica donijela vodu bez leda – pa vruće je, ispod ove tende baš nema zraka, nema cjenika na stolu, jesi vidio kol'ko je kava poskupjela, još uvijek nije došla promijeniti pepeljaru, baš me zanima hoćemo li dobiti račun…“.
Imao sam osjećaj da će mi glava eksplodirati. Čovječe…

I još sam ja platio. Ok, ne cicijašim jer neću propasti za dvadeset i pet kuna (dobili smo račun – da se zna), ali sam si pomislio – WTF. Zakaj?
Ne zakaj sam platio, nego zakaj sam pristao otići na kavu.
Što da radim, pristojan sam, a i imao sam vremena.
Otići s nekim na kavu trebalo bi biti i u 99,9% slučajeva je jedno baš lijepo iskustvo. Svi volimo otići na kavu, a kad sretneš nekog koga dugo nisi vidio – sreća je i veća.
Osim u tih 0,01% kad odeš s ovakvim jednim tipom.
To su oni koji svojom negativom iz tebe isisaju svu energiju. Da ste popili i tri kave ti bi se i dalje osjećao jednako prazno. K'o da te netko mokrom krpom mlatio po glavi toliko dugo dok ti ne bi postalo svejedno.

Na jednom od svojih povremenih poslova davnih dana imao sam jednu takvu. Pitao sam se ponekad kako takva jedna osoba živi sama sa sobom. Ta nervozna i čangrizava liježe, a ista takva, ako ne i gora – se i budi.
Od dolaska u ured pa do odlaska neprestano je prigovarala. U svemu je pronalazila nešto loše. Aparatu za kavu, kopirki, printeru, računalu, nedostatku papirnatih ručnika u WC-u. Ok, to je i meni išlo na živce jer je bio dogovor da ako potrošiš sve, staviš novi. Nije da nije bilo ručnika nego su pojedinci bili lijeni to učiniti.
Smetala joj je i plaća, obračun dnevnica, radno vrijeme, prekovremeni sati, raspored godišnjih odmora...
Prigovarala je i zbog šefice računovodstva, direktorove tajnice, odijevanja voditeljice susjednog ureda, visini štikli cura sa šaltera, ponašanja dostavljača…

Nema te stvari na koje nije imala prigovor.
Sjedili smo u istoj prostoriji i u to vrijeme razmišljao sam kako beneficirani radni staž ima smisla kad radiš s jednom takvom (ne) osobom. (Ne) osobom jer sve (ne) odgovara.
Imala je kćer i muža. Bivšeg.
Naslućujem i zašto je postao bivši.
Nepremostive razlike u karakteru i sve ostalo što ide u kompletu.
Gospodin bivši ponovo se oženio, a ona je i dalje sama. „Nitko meni ne treba“ znala je govoriti. Slažem se. Nije baš da bi se i netko novi usrećio s njom.
Ne mislim da je bila loša. Prema meni je bila ok i funkcionirali smo relativno dobro. Možda je imala prigovore i na mene. Ne znam. I svejedno mi je. Nisam svaki dan bio tamo pa sam to „jambranje“ mogao istrpjeti.

Žao mi je na neki način tih čangrizavih ljudi. Troše toliko mnogo vremena na nebitne stvari, a ako te baš sve toliko živcira, ostani kod kuće. Tamo je valjda sve po tvom.
Ne mogu shvatiti kako im se da tako po cijele dane. Dani idu, život prolazi.
U čemu?
Komentiranju i prigovaranju.
Dobro je ako se samo zadrže na komentiranju jer postoji i ona gora kategorija.
Kad su čangrizavi, negativni, a k tome još i zločesti.
To je posebna sorta i tih se treba jako paziti. Takvi znaju biti opasni, ali to je tema za neku drugu kolumnu.
Ove koji samo komentiraju nekako otrpiš ako baš moraš.
Ili zaobiđeš u širokom luku ako možeš jer ne treba trošiti vrijeme na takve. Koji te umaraju.
Dani idu.
Pa pogle' kakvo je krasno vrijeme. Prestala je kiša i došlo nam je sunce.
Konačno.
Uživajte.