Nedjelja, 23 Listopad 2022 11:55

VREMEPLOV NE STAJE, NA MLADIMA SVIJET OSTAJE – ŽIVJELI MLADENCI #243

Napisao
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)
VREMEPLOV NE STAJE, NA MLADIMA SVIJET OSTAJE – ŽIVJELI MLADENCI #243 foto: Vedran Tolić

U subotu smo bili na vjenčanju. Cijeli dan i gotovo cijelu noć. Negdje oko pola četiri najmlađa je zaspala na stolcu pa smo odlučili otići doma. Bezuspješno je pokušavala pronaći odgovarajući položaj. Stolac je stolac, a krevet je krevet.
Tko god je s malom djecom bio na vjenčanju, zna o čemu pišem.
Vjenčanja su na neki način vremeplov. Pravi pravcati svjedok kako vrijeme neumoljivo ide.
Iz dana u dan, mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Koliko god mi to sebi ponekad možda i ne željeli priznati, ali vrijeme ide. Godine idu.
Da, mi smo i dalje mladi i oko tog nema nikakve rasprave, ali na scenu stupaju neki novi mladi. Htjeli mi to ili ne.



Vjerujem kako nekima ta činjenica možda i teže pada, ali vrijeme ide. To potvrđuju vjenčanja. Kad među gostima vidiš neke ljude koje godinama nisi vidio… zadnji put na nekom krštenju, pričesti ili krizmi…vidiš kako vremeplov ustvari radi bez greške i zastoja.
Savršeno uštiman stroj.
Ti neki koje si davno vidio malo su se promijenili. Dobili koji kilogram, u kosi se mogu pronaći sijede…gospođe viškom šminke, a poneke i vrlo smjelim outfitom -  žele izbrisati godine.
Žele protiv vremeplova, ali bezuspješno.
I ti si se promijenio. To tako ide.
Kao i što vrijeme ide…i ne zaustavlja se.
Djeca kojoj kao di si prekjučer bio na sedmom ili osmom rođendanu, preko noći postanu odrasli, postaju mladenci.

Vjenčanja su prigoda na kojima se većina osjeća dobro. Svi se pojave u svom najboljem i najreprezentativnijem izdanju… red pića, red hrane, red glazbe. Crkva, malo protokola. Ponesu te emocije, zasuzi oko u nekim trenucima…
I tako u krug.
Postoje neke manje razlike od vjenčanja i vjenčanja. Neki jako njeguju tradiciju, drugima ona nije najbitnija. Neki kombiniraju tradiciju i moderne trendove.
Kako god?! Ja uvijek zbog svoje znatiželjne prirode sve gleda s najvećim zanimanjem.
Ja se na vjenčanjima uglavnom osjećam ugodno. Uglavnom u smislu da je baš sve po mom ukusu. I okusu. Nije to uvijek tako i ne mora biti, ali uvijek se lako prilagodim. Uostalom, na vjenčanjima mora biti sve onako kako su mladenci željeli. Oni su zvijezde večeri.
Za sve ostale – manje važno.

Uzvanici su u drugom planu i da je bilo kako drugačije, ne bi bilo ispravno.
Mladi su odlučili zakoračiti u svoju životnu avanturu i svakoj takvoj odluci treba nazdraviti.
Više puta.
Ako sam zbog nečeg sretan, a to uvijek rado ističem, sretan sam kad mladi odluče preuzeti inicijativu i uhvatiti se u koštac sa životom.
Kad kažem mladi, onda zaista i mislim.
U subotu se ženio sin naših kumova. Oni su naša obitelj (s gospojine strane), ali nisu samo to. Oni su mnogo više od toga.
Sretan sam što su dio mog života već preko dvadeset godina i što su me objeručke prihvatili kao svog još dok smo gospoja i bili tek cura i dečko.

Kad čovjek na brzaka sumira sve silne uspomene u tih malo više od dva desetljeća… - vau.
Toliko toga.
Rasli smo mi, ali rasli su i naši klinci. Toliko brzo. Prebrzo ako mene pitate, ali protiv vremeplova se ne može. Na red su došla i vjenčanja.
Baš sam ponosan na tog našeg malog. Em ga svojatam, em više nije mali.
Vrijeme ide.
Godine su u nekom trenutku proletjele i eto ga. Sandrin i Ivanov mali se ženi.
S pravom se pitaš -kud prije?
Kao što sam ranije napisao, drago mi je kad mladi preuzmu inicijativu i odluče krenuti u nove životne izazove.
Oni su jedni od rijetkih koji su sa svojih tek 23 odlučili na to.

Ne znam zašto je tome tako i zašto mladi sve više odgađaju zajednički život. Ok, neki još nisu našli svoju srodnu dušu, ali poznajem mnoge koji jesu u vezama. Pa i višegodišnjima, ali to je to. Status: u vezi.
Često u razgovorima čujem kako: nije još vrijeme, nije pravi trenutak, čekaju da se poslože još neke stvari (a popis tih stvari je podugačak).
Čuo sam i nekoliko puta kako mladi kažu da nije sve idealno.
Ne želim nikome pokvariti snove i želje, ali idealno nikad neće biti.
Možemo mi beskonačno dugo gledati svijet gledati kroz ružičaste naočale. Činjenice i realnost i dalje su tu.
Gotovo uvijek – situacija nije idealna.

Budimo realni, teško da će ikad i biti potpuno zadovoljavajuća.
Neki čekaju super posao, ugovor na neodređeno, riješeno stambeno pitanje…
Ok, ne treba u zajednički život srljati bez imalo razmišljanja, ali čekati da baš apsolutno sve i u svim segmentima savršeno sjedne na svoje mjesto – je iluzorno i pomalo utopistički.
Ne osuđujem, ali imam svoje mišljenje i podržavam svačiji izbor.
I onih koji će u čekaonici života sjediti još dugo kao i onih koji za to nemaju vremena.
Prije svega polazim od sebe.
Splet mojih životnih okolnosti u jednom životnom razdoblju nije uopće bio lijep. Bilo je uistinu jako teško, ali nakon svake kiše zasja sunce.

Upoznaš svoju srodnu dušu i kreneš u životnu avanturu.
I gospoja bili smo mladi kad smo se odlučili na zajednički život. Bez previše razmišljanja i kalkulacija. Nismo čekali da sve bude idealno jer bi vjerojatno čekali još i sada.
Gospoja je tek završila fakultet i bez posla, ja u firmi u kojoj je plaća bila loša i neredovita.
Nismo ni imali bračni krevet…spojili smo dva kreveta jedan uz drugi i špagom im zavezali noge. Da si budemo bliže.
Naša kuhinja (sad kad se sjetim) bila je sve samo ne lijepa, ali tada je bila jedina koju smo si mogli priuštiti. Plastična vrtna garnitura sastavljena od stola i četiri stolca bila je naša blagovaona. Nismo imali ni pregradne zidove. Imali smo ormare.

Mnogo toga nismo imali, ali…
Imali smo jedno drugo.
I još uvijek imamo.
Bili smo mladi i odlučili smo krenuti u životnu avanturu.
Upravo zato kad vidim ove mlade ljude koji su u subotu rekli svoje sudbonosno da na neki način u njima vidim i nas.
Vrijeme ide i neće stati.
Gledam tog „našeg malog“ kojem smo nedavno pjevali „Sretan rođendan“. Završio je fakultet, upoznao prekrasnu djevojku koja je isto nedavno izašla s fakulteta.
Odlučili su se za zajednički život unatoč tome što nije sve idealno, ali i oni sami su toga svjesni.
Kao i toga da neće biti sve idealno, ali i kako neke stvari ne treba suviše odgađati.

Pili smo neku rakijicu prije par mjeseci kad su nam došli donijeti pozivnicu.
Bilo ih je zanimljivo gledati - istovremeno klinci i odrasli. Vrlo zrelog razmišljanja i s obje noge čvrsto na zemlji. Kad ih gledaš i slušaš, znaš da će sve biti dobro.
Stav je to koji pozdravljam, podržavam i čemu nazdravljam.
Nisu oni jedini mladi koji su se odlučili na zajednički život udvoje.
Nisu jedini, ali su rijetki.
Sjetim se rado i svog kumčeta… I kolege s faksa. I oni su bez previše razmišljanja krenuli tim putem.
Nisu čekali idealno jer uvijek će postojati neki „ali“, ali odlučili su i zbog te odluke nisu požalili.
Ne treba uvijek kalkulirati. Potrebno je ponekad jednostavno se prepustiti.
Vrijeme ide, vremeplov ne staje, a na mladima svijet ostaje. Živjeli mladenci.

 


© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.