Na stranu što u toj izmišljenoj zemlji vlastito razmišljanje nije osobito na cijeni. Kao ni vlastiti stav, kritičko razmišljanje, samoinicijativa…
Sve je u toj zemlji podložno kontroli, utjecaju… postoje propisi kako razmišljati, o čemu razmišljati. Definirano je čak i kada te koliko razmišljati.
Nije dobro razmišljati previše jer vlast u ovoj izmišljenoj zemlji ne voli kad narod previše razmišlja. Onda im na pamet padaju svakojake ideje, a poneki drznik usudi se i pomisliti nešto protiv vlasti.
U izmišljenoj zemlji u jednom od izmišljenih gradova postoji i izmišljena zračna luka.
Na čelu te zračne luke je i izmišljeni direktor, a jednog je jutra direktor bio posebno nervozan.
Istovremeno i uznemiren i uzbuđen.

Direktor je to jutro bio vrelo emocija jer dan je bio poseban. Kao izmišljen.
„Anđelka, Anđelka…“ – vikao je iz kreveta svojoj izmišljenoj supruzi.
„Anđelka…čuješ li me…Anđelka…“ drečao je iz sveg glasa.
„Ma šta se dereš ka neki luđak?“ smirivala je Anđelka nervoznog muža.
„Stišaj se, mali još spava.“ dodala je.
U tom trenu direktor je popizdio i počeo vikati usput objašnjavajući svojoj supruzi kako mali nije mali već lijena vucibatina koji studira već osmu godinu. Proslavit će za koji dan i trideseti rođendan, a još uvijek studira. Prvih par godina nakon završene srednje škole se tražio. Nije znao što bi u životu, a kad je odlučio studirati - nije prošao državnu maturu.
Srećom, privatni fakulteti nisu tako rigorozni kod upisa. Završit će on faks. Posao ga već čeka.
Uzrujao se i osjetio bol u desnom gornjem dijelu trbuha. Proradila mu je žuč.
Samo ne danas – pomislio je i krenuo tražiti tablete na noćnom ormariću.

„Požuri, zakasnit ćeš.“ tek blago povišenog glasa govorila je Anđelka ispred kupaonskih vrata.
Mali još spava.
„Evo, stižem.“ odgovorio je.
Jutros se brijao pažljivije. Oprezno i polako. Svakom potezom žileta promatrao je svoj odraz u ogledalu. Nasmijao se sam sebi jer danas je poseban dan.
Kao izmišljen.
Danas će upoznati Vođu. Izmišljena titula za izmišljenu funkciju.
Vođa je ključna osoba u ovoj izmišljenoj zemlji. Većina zemalja u svijetu na čelu ima predsjednika, premijera, kralja ili kraljicu. Njihova mala zemlja na čelu ima Vođu.
Velikog Vođu.
Vođa ne voli kad se njegovoj funkciji doda još i ovaj Veliki pridjev, ali svi oko njega ga zovu tako.
Isticao je nekoliko puta Vođa u javnosti kako to ne voli, ali daleko je to bilo od istine.
Taj „veliki“ baš je godio njegovu velikom egu.

U javnosti je želio ostaviti dojam opuštenog, modernog, liberalnog, pomalo ležernog Vođe, ali ni to nije bila istina.
Veliki Vođa bio je veliki autokrat. Njegovi najbliži podanici znali su kako je njegov stav da se ne može drugačije voditi na veliki način.
Veliki Vođa više od svega volio je taj veliki osjećaj moći.
Gdje god da je došao, uvijek se u velikim brojkama okupio narod koji je radosno klicao i mahao rukama svom Vođi.
Nije tajna kako se za doček uvijek pobrinula Organizacija, a narod nije imao izbora.
Organizacija se uvijek pobrine za sve jer Veliki Vođa mora biti sretan.

Tako je i prije mjesec dana gradonačelnik izmišljenog grada zvao direktora ne bi li ga obavijestio kako su ga kontaktirali iz Organizacije i obavijestili o dolasku Velikog Vođe.
Taj dan mora biti poseban.
Kao izmišljen.
Direktor je zbog toga bio iznimno sretan jer to bi mogla biti odskočna daska za njegovu karijeru. To mu je rekao i gradonačelnik jer ga je želio za svog zamjenika.
Gradonačelnik mu je istovremeno bio kum.
I šogor.
Njegova Anđelka, gradonačelnikova je sestra, a s gradonačelnikom se poznaje još od srednje škole.
Davnih dana njih dvojica dijelili su školsku klupu, prepisivali na kontrolnima, pušili iza škole i vikendima pili bambus. Trebali su zajedno i na fakultet, ali direktor nije bio previše „od škole“. Imao je ambiciju, ali ne i volju. Njegov kum imao je oboje pa je uspio.
Zato je i postao gradonačelnik.

Pobrinuo se gradonačelnik i za svog kuma. Nema veze što s funkcijom koju je preuzeo nema baš nikakve veze. O avionima i prometu nije znao ništa, ali Organizacija se uvijek pobrine za svoje ljude. I za ljude svojih ljudi.
Funkcija je funkcija, a velika plaća je velika plaća.
„Zaposlit' ćeš dva-tri savjetnika i sve će bit u redu. Ne brigaj.“ govorio mu je gradonačelnik kad je stupao na dužnost direktora.
Tako je bilo, ali nije znao da će i njegovi apetiti porasti. Upozoravali su ga na to.
I bilo je tako. Organizacija zna.
Stan u centru grada bio je premalen jer ne priliči jednom direktoru živjeti u za tu funkciju, neprimjerenom stanu.
Organizacija se brinula za svoj imidž u javnosti. Pazili su na svaki detalj.

Preselio je nedavno u kuću s velikom okućnicom i bazenom. Uostalom, život u centru sa sobom je donosio i problem parkinga. Njegov novi službeni automobil koji je koristio i za privatne svrhe (iako nije bilo dozvoljeno, ali svi to rade pa je radio i on) već je treći put morao voziti limaru. Neki konj ga redovito ogrebe pri parkiranju.
Nije problem u novcu jer popravak ne plaća on, već firma, ali tada je bez automobila, a on voli svoju novu luksuznu limuzinu prepunu razne opreme i dodataka.  
Tisuću puta bolji je od narančastog Punta i njegovog vlasnika za kojeg sumnja da je ogrebao njegov auto.
Nije još siguran, ali dao je već načelniku policije nalog da sve ispita.
Ne on, već kum. Gradonačelnik.
Uskoro će i on moći izdavati takve naloge. Samo da postane zamjenik gradonačelnika. Dolazak Velikog Vođe u njihov grad idealna je prilika da se sve to odigra. Mnogo je puta razmišljao o ovom danu istodobno razmišljajuć' koje će mu sve mogućnosti donijeti nova funkcija.

Danas je taj dan. Poseban. Kao izmišljen.
Veliki Vođa voli se osjećati posebno i pomalo uzvišeno. Svi oko njega svojski se trude da čitav dan i bude tako. Njegovi najbliskiji suradnici najmoćniji su ljudi u ovoj izmišljenoj zemlji. Mogu raditi apsolutno sve što požele jer nitko im ništa ne može. Neuhvatljivi su čak i ruci pravde.
Pravda i zakoni rezervirani su za običan puk. Narod. Svi u Organizaciji posebna su kasta. Oni su nedodirljivi.
„Ma jebem mu sve da mu jebem… Ne tu bijelu košulju Anđelka. Donesi onu sivu. I onu kravatu što sam nosio na krštenju od ravnateljevog malog. Hoćeš da izgledam kao ovi iz osiguranja…pa di ti je pamet ženska glavo…“ grmio je direktor ispred ormara.

Današnji dan pažljivo je isplanirao, a ideju mu je dao gradonačelnik jer on se sam tog nikad ne bi sjetio. Bio je svjestan svojih ograničenja.
Sve mu je gradonačelnik objasnio dok su se družili u konobi uz crno vino, pršut i sir iz mišine.
Dok Veliki Vođa bude na sastanku u gradu, oni će u zračnoj luci napraviti događanje.
Ne bilo kakvo događanje već događanje kojem će htjeti nazočiti i sam Veliki Vođa.
Dočekat će i prigodno nagraditi milijuntog putnika koji će proći kroz njihovu zračnu luku.
Nema veze što ustvari taj putnik neće biti milijunti putnik. U izmišljenoj zemlji, u izmišljenoj zračnoj luci može se pojaviti i izmišljeni milijunti putnik.
Veliki Vođa davno je u jednom od svojih brojnih obraćanja narodu rekao da je sve stvar percepcije.
Dobra percepcija je dobra za dobar PR.
Velikog Vođu. I njegovu novu funkciju.

Nagrade za milijuntog putnika skoro su pa spremne. Marija iz financija donijet će veliki buket cvijeća, a Darko će danas otići kupiti veliku bombonijeru i poklon paket lokalnih proizvoda.
„Valjda će se sjetiti uzeti R-1.“ - razmišljao je direktor.
Ta neće valjda te poklone platiti on sam iz vlastita džepa. Poslat će kasnije Darku poruku.
S gradonačelnikom je dogovorio da nakon sastanka u gradu usmjeri Velikog Vođa i cijelu pratnju u zračnu luku. Ne voli protokol ovakve ad hoc promjene, ali cilj opravdava sredstvo.
Doći će i gradonačelnik pa će ga on nakon što obave službeni dio, predstaviti Velikom Vođi.
Veliki Vođa ima fotografsko pamćenje i fantastičnu memoriju.
Samo da ga Vođa vidi, upozna. Da si stisnu ruku.
I onda je stvar riješena. Bit će bližu centru Organizacije, a onda su mu sva vrata otvorena.

Pa i vrata ureda zamjenika gradonačelnika. To je već skoro pa riješeno. Stvar formalnosti.
Novi uredski namještaj je već naručen. Gradonačelnikov bratić se bavi prodajom ekskluzivnog uredskog namještaja i sve je već pripremljeno. Čeka se zeleno svjetlo za isporuku.
U zračnoj luci sve je bilo spremno i prema uputama gradonačelnika. On poznaje Velikog Vođu i zna što voli. Mala pozornica, razglas, platno i projektor, klapa, catering…
Sve je čisto i blistavo…svo osoblje već je spremno. Stoje u vrsti i čekaju.
Popio je direktor u svom uredu svoju treću kavu, a od tajnice je zatražio i malo vode. Popit će Spasmex. Po drugi put danas osjeća žuč, a mora biti u svom najboljem izdanju.
Danas je poseban dan. Kao izmišljen.

Gradonačelnik mu je još prije petnaest minuta javio kako su krenuli iz grada.
Za par minuta Veliki Vođa bit će tu. Pogledat će se u oči, pružit će si ruku.
U normalnim okolnostima od grada treba dobrih četrdeset i pet minuta, ali semafori su isključeni, promet je zaustavljen. Štićena kolona prolazi kroz grad.
Sve je stalo. Organizacija ništa ne prepušta slučaju.
Narod nek' čeka. U izmišljenoj zemlji, problemi naroda bili su stvarni.
Stao je direktor u sredinu vrste i čekao dolazak uvaženih gostiju.
Stvorila se gužva. Prvo osiguranje, zatim novinari, a onda je u zgradu ušla i delegacija.
Veliki Vođa i cijela njegova svita.
Bez obzira na bljeskanja fotoaparata, vidio je gradonačelnika kako mu namiguje. Lagano mu je kimnuo glavom.
Njihov genijalni plan samo što se nije ostvario.

Klapa je počela pjevati, novinari su tražili najbolju poziciju, a Veliki Vođa krenuo se pozdravljati. Krenuo je s lijeve strane i uskoro će doći do njega.
Njega, čelnog čovjeka ove zgrade – direktora.
Srce mu je počelo brže kucati, osjetio je kako mu se potkošulja natopila znojem i diskretno je obrisao dlan desne ruke u nogavicu.
Ne može Velikom Vođi pružiti znojnu ruku. To je znak slabosti, a on je jak.
Još malo. Još samo malo.
Osjetio je direktor kako ga netko tapša po ramenu. Prvi, drugi, treći put.
Okrenuo se i ugledao Darka.
„Jebem mu mater Darko…ne sad.“ kroz zube je prosiktao direktor.
„Ali direktore…moram vam reći…“ zavapio je Darko.
„Ne sad Darko…ne sad…“ prekinuo ga je direktor.
„Direktore, zaboravio sam uzeti R-1.“ pokajnički je rekao Darko i olakšao si svoju službeničku grješnu dušu.

Kad se direktor okrenuo, imao je što vidjeti.
Propustio je upoznati Velikog Vođu. Predstaviti mu se, iskazati divljenje i stisnuti ruku.
Vođa je već bio na kraju kolone i ispričavao se što mora hitno dalje.
Vođa ne čeka druge jer drugi čekaju vođu, a oni koji mu ne iskažu poštovanje uglavnom ne završe dobro.
Sve je bilo pomno isplanirano. Pa i milijunti putnik. Bio je to fantastično dobar plan koji se u trenu srušio kao kula od karata.
Rukama je po džepovima tražio tablete jer ga je opet počela probadati žuč, ali se sjetio da su ostale na stolu u uredu. Nije mu bilo dobro i morao je sjesti.
Sjetio se i prijekog pogleda gradonačelnika. I kako Darko nije uzeo R-1.
Kroz veliki prozor vidio je rotirke i kolonu crnih uglancanih automobila kako se udaljavaju.
Razmišljao je što će biti s njim? Što će reći Anđelki?
Znao je da neće biti dobro, a dan je trebao biti - samo savršen.
Kao izmišljen.
_________
Pitam se, a vjerujem i vi – što se događalo dalje.
Što je bilo s gradonačelnikom, što je bilo s direktorom?
U izmišljenoj priči s izmišljenim likovima – sve je moguće. Dajte mašti na volju.
Srećom, pa je cijela ova priča izmišljena.
Zamislite samo kako bi bilo živjeti u zemlji u kojoj ovakvi događaji nisu izmišljeni već mogući i stvarni.