Jednog mladića više nema, a jedna obitelj zavijena je u crno. Vrijeme liječi rane – kažu. Kad roditelj izgubi vlastito dijete, nema tog vremena koje će zaliječiti i izliječiti. Bol, osjećaj tuge i jada ostaje zauvijek.
Zbog čega?
Zbog jedne molbe za posao.
Dvadesetdvogodišnji mladić iz Laktaša ispunjavao je prijavu za posao na jednoj benzinskoj postaji. Što sve mora napisati u toj prijavi govorio mu je stariji gospodin koji je zaposlen na toj benzinskoj.
Snimao je mladića kako ispunjava tu molbu i čitavo vrijeme mu „pomagao“.
Govorio mu kako mora napisati spava li u noćnoj smjeni, pokriva li se dok spava na poslu, kakve ćevape jede, je li muško ili žensko…

Na videu je više no očito kako ga je ismijavao, a taj video poslije je objavio na društvenim mrežama.
Video se brzo proširio, postao je viralan, a nesretnog mladića ismijavali su po društvenim mrežama.
„Ne mogu ja ovo izdržati“ napisao je mladić i objesio se.
Uf.
„Pičkica, kukavica, Srbin…“ u dvadeset i drugoj godini presudio je sam sebi zbog gluposti. Zbog maltretiranja zaposlenika benzinske.
Neki su već napisali i stali u obranu autora videa jer nije on taj koji je presudio mladiću. Da, nije stariji gospodin taj koji je stavio uže oko vrata mladiću, ali…
Napravio je nešto što je u konačnici utjecalo na tragičan ishod.

Gledam na ovu tužnu priču s roditeljske strane. Imam kćer koja je samo tri godine mlađa od ovog mladića. I sama je išla na neke intervjue za posao.
Pa nije otići na razgovor za posao isto kao otići po kruh i mlijeko u dućan.
Stres je to i nama odraslima. Kako ne bi bio mladima koji su još uvijek bez iskustva i tek zakoračili u svijet odraslih.
Dođeš na neko mjesto, sjedneš pred neke ljude, odgovaraš na pitanja. Nervozan si. Pišeš u prijavi sve ono što ti netko od starijih tamo kaže. Ne preispituješ ništa već uglavnom radiš što ti se kaže. Poštuješ tvrtku u koji si došao i ljude koji tamo rade.

Pokušajte se sjetiti svojih razgovora za posao. Siguran sam da ste bili barem na jednom.
Ja sam bio na dosta njih i htjeli to ili ne, kod svakog od nas to izaziva stres zato jer nam je stalo. Na razgovor za posao odlazimo zato je želimo dobiti posao, a ne zato jer nam je dosadno ili nemamo  pametnija posla.
Stalo nam je i dat ćemo sve od sebe da taj posao dobijemo.
Nekima nije stalo.
Gospodinu s benzinske to je bila samo zafrkancija.
Idem se  zafrkavati s dečkom koji je došao u potrazi za poslom. Malo ću ga sprdati. I snimati.
Pa ću onda taj video podijeliti prijateljima i na društvenim mrežama. Nek' vide kako sam ja ustvari faca jer maltretiram i ponižavam druge.

Ne zaboravimo ni u jednom trenutku  - dečko se došao prijaviti za posao.
Često čujem kako mnogi komentiraju kako današnja mladež ne želi raditi. Svi bi bili gameri, youtuberi,  influenceri… Nitko ništa ne bi radio.
Nije istina i ne možemo generalizirati jer mladi žele raditi.
Zašto im pobogu onda u tom njihovom nastojanju ne pomoći.
Ne mogu shvatiti što je bilo u glavi tipa s benzinske. Zašto je ismijavao mladića? Što je time želio postići?
Bio bi puno veća faca da je pomogao dečku ispravno ispuniti prijavu, objasniti mu neke stvari oko posla i uvjeta.
Pružiti mu ruku i poželjeti dobrodošlicu na tim. Potruditi se oko mladog kolege, biti mu mentor i uvesti ga u posao.
Tako se to radi.

Je*em ti…je*em ti. Sto puta je*em ti.
I ljut sam i tužan. I ogorčen i bijesan. Sve sam.
Zbog jedne gluposti, zbog nečije zafrkancije, ugasio se jedan mladi život.
Jednostavno ne možeš ostati miran na tako nešto.
Tko je kriv? – pitaju se mnogi.
Stvar je (pravno gledajući) jasna jer mladić je presudio sam sebi, ali čovjek s benzinske kao i svi oni koji su sudjelovali u ismijavanju, vrijeđanju i dijeljenju tog videa imaju odgovornost. Zaprljali su ruke.
Društvene mreže u ovakvim su slučajevima nemilosrdne.
Velik je onih koji će vrlo rado nekog uvrijediti, ismijati, povrijediti. Podijeliti video i još dopisati „gle budalu…“.
Mnogi zaista nemaju mjere. Neka vas sve bude sram.

Lako je biti hrabar na internetu. Lako je nekog uvrijediti, poniziti…
U posljednje vrijeme razmišljam o tome u što nam se to točno pretvara društvo.
Kako ljudi mogu biti toliko zli i okrutni.
U teškim i izazovnim vremenima, pitam se – gdje je nestao čovjek?
Teško je znati kako će mladi reagirati u takvim situacijama. Mladi su mladi. Poneki nedovoljno mentalno jaki da izdrže ovakve situacije. Ne možemo znati kako će tko reagirati.
I svoju vlastitu djecu odgajam da budu jaki, ali svejedno ne znam kako bi reagirali u ovakvoj situaciji.
Ono što pokušavam usaditi u njih je prije svega osjećaj empatije, ljubaznosti, pristojnosti.
Da pomognu nekom drugom kad god mogu. Poznatom i nepoznatom. Bez previše razmišljanja i kalkulacija.
Dobro se uvijek dobrim vraća. Prije ili kasnije.
Uz sve to, uvijek im ponavljam – ne radite drugima ono što ne želite da vama netko radi.
Stvar je tako jednostavna.
Ne radi drugome ono što ne bi htio da netko radi tebi.
Svijet bi tada zaista bio puno bolje mjesto.
U kojem bi svoje mjesto pod suncem pronašao i dvadesetdvogodišnji Mladen.
Počivao u miru.