Radi se o dvanaestogodišnjaku kojem je oduzela mobitel.
Nisam shvatio koji je razlog oduzimanja mobitela - ocjene u školi, ponašanje ili neki treći razlog. Nije niti bitno.
Roditelj je djetetu uzeo mobitel i stavio ga u kaznu. Najnormalnija situacija u kojoj se našao svatko od nas. I dok smo bili klinci smo ponekad bili u kazni, a i sada, dok smo roditelji smo
vlastitoj djeci zabranili nešto. Ne zato jer nam se to sviđa, nego zato jer to roditeljstvo zahtjeva. Svi smo prošli taj proces.
Dok smo mi bili mladi, nismo smjeli gledati televiziju ili su nam bili zabranjeni izlasci – ono što nam je bilo jako drago.

Sjećam se da sam i u srednjoj školi znao biti na ledu, a zabrana izlazaka najteže mi je padala.
Jesam li zaslužio? Jesam.
Znao sam to tada, a svjestan sam toga i sada.
Ne želim se pravdati, ali da se razumijemo – nije se to događalo često, ali događalo se ponekad.
Tada nije bilo mobitela, ali je bilo stvari koje su našoj generaciji bile drage pa su roditelji „udarali“ po onom što nam je najdraže.
Kazna nema smisla ako bar malo ne boli. Pod „boli“ ne mislim u fizičkom smislu jer nisam za to da se djeca fizički kažnjavaju.
„Boli“ -  u smislu da ti je teško. U srcu, duši…

Nisi otišao s ekipom na tulum. Propustio si koncert, priliku da vidiš curu koja ti se sviđa…, a ne smiješ ni gledati televiziju. Pa može li gore?
Živote, robijo.
Roditelji se nikad neće sjetiti kazniti dijete na način da mu zabrane npr. čitanje knjiga, pranje suđa, usisavanje, iznošenje smeća ili bilo koji drugi oblik pomoći u kući. Niti jednom roditelju nikad nije i nikad neće pasti na pamet - zabraniti učenje.
To su kazne zbog kojih bi sva djeca i tinejdžeri bili sretni, ali to je film koji nitko neće gledati.
Kao što sam napisao, kaznu moraš „osjetiti“ da bi imala smisla.

Svi koji smo roditelji voljeli bi da ne moramo nikad i ni na bilo koji način kazniti dijete, ali to je gotovo pa nemoguća misija. Not gonna happen.
Ne znam postoje li roditelji koji nisu nikad kaznili dijete. Ni na koji način.
Mislim da ne postoje. Ja ih barem ne poznajem, ali ako postoje – respect.
Teško mi je u to vjerovati jer djeca nisu uvijek divna i krasna. U procesu odrastanja i odgoja naše živce i strpljenje često stavljaju na kušnju.
Meni su vlastita djeca nebrojeno puta digla tlak. I dok su bili mali, a ponekad i sad dok su gotovo pa odrasli ljudi.

Uvijek sam za to da se stvari riješe mirnim putem i razgovorom, ali kad po tisućiti put ponavljaš isto, a s druge strane reakcija u potpunosti izostane – povisiš i glas. Vičeš.
Kako odrastaju, manje „pile živce“ i situacija je bolja, ali da sam znao vikati – jesam.
Da su znale biti u kazni – jesu. Ponekad nisu smjele gledati crtić, ponekad nisu smjele van, a i mobiteli su znali biti u kazni.
Bez obzira na sve naše „dijete-roditelj“ epizode koje su bile iza nas, a siguran sam da će ih biti i budućnosti jer se ne zanosim da će sve biti kao u bajci – moja ljubav prema njima nikad se nije umanjila.

Ljubav roditelja prema djetetu je kompleksna, slojevita, altruistička… I uvijek je tu. Prisutna.
Znam da postoje roditelji koji zbog raznih životnih situacija zaborave na vlastitu djecu. Život je nepredvidiv, ponekad i vrlo težak…
Ljudi se preko noći jednostavno promijene. Poznajem neke kojima vlastita djeca nisu u fokusu, ali… to je već tema za neku drugu priču.
Mišljenja sam kako su većini nas roditelja, vlastita djeca uvijek na prvom mjestu jer sve drugo ne bi bilo ispravno.
Kakvi su, takvi su – naši su.
Na nama roditeljima je velika obveza jer od njih moramo napraviti ljude. Ljude koji će znati kako funkcionira život. Ljude koji će imati sve one osobine za koje želimo da ih imaju i na koje ćemo danas/sutra biti ponosni

U tom dugotrajnom i ponekad izazovnom procesu ponekad ćemo i kazniti svoje dijete. To se jednostavno dogodi i situacija ponekad zahtjeva takve mjere. Poštujem sve one koji misle i djeluju suprotno, ali ponekad djeci treba dati do znanja tko je roditelj, a tko dijete. Što se smije, a što ne smije.
Tako je i majka iz videa iz njoj znanih razloga odlučila oduzeti mobitel svom dvanaestogodišnjem sinu.
Djetetu je ta kazna teško pala jer je, dok je majka bila izvan kuće, tu istu kuću u potpunosti uništio.
Pogledao sam video nekoliko puta i svaki put kad sam ga gledao sam podjednako ostao u šoku.

Mali, dvanaest godina, demolirao je kuću. Nije u trenutku bijesa bacio čašu na pod, udario nogom u zid ili kako to tinejdžeri uobičajeno rade – okrenuo se i demonstrativno zalupio vratima.
Uništio je kuću. Nema prostorije u kojoj nije nešto razbio. Kuhinjske elemente, radnu ploču, televizore, ogledala, krevete, umivaonik, tuš kabinu, školjku, hladnjak… Nema što nije razbio.
Samo zato jer mu je mobitel stavljen u kaznu.
Današnji klinci odrastaju uz mobitel i to je jednostavno tako. U takvom vremenu živimo. I mi se najmlađom kćeri često raspravljamo oko mobitela. Ona bi na njemu provodila mnogo više vremena nego što smije, ali red se mora znati, a roditeljske odluke se moraju poštivati.

Nisam ni ja sretan zbog toga, ali uz kontrolu što gleda i koliko gleda – ok.
Nije ni ona sretna kad joj kažemo da je dosta, ali ne radi dramu. Prihvati našu odluku.
Srećom pa je još uvijek veseli igra s prijateljima.
Najsretniji sam kad ode van. U subotu je otišla oko tri sata poslije podne, a pregovori oko povratka kući trajali su od devet pa do skoro deset sati.
Još samo deset minuta, još samo petnaest minuta – molila je.
Došla je doma, istuširala se, pojela i u roku od par minuta zadovoljno zaspala.
Uvijek sam za tu opciju da se klinci igraju vani, na zraku, u društvu svojih vršnjaka, a da što manje vremena provode pred ekranima.

Mobiteli su neizostavni dio naše svakodnevice. Tko od nas odraslih nema mobitel?
Pametni telefon.
I nama je mobitel zanimljiv te s mobitelom u ruci provodimo dosta vremena.
Djeca kopiraju svoje roditelje (nas) pa ne treba čuditi što je i njima mobitel zanimljiv.
Mobitel je u današnje vrijeme za većinu nas postao nužan.
Pogotovo zbog posla. Možemo se složiti oko toga kako su se i davnih dana, dok nije bilo mobitela, poslovi nesmetano odvijali. Jesu i sve je funkcioniralo.
Ne znam kako bi reagirao neki od klijenata da mu kažem da pošalje faks. Ili teleks.

Htjeli ne htjeli, mobitel je tu. Roditelji često manjoj djeci daju mobitel ne bi li oni imali mira. Na večeri u jednom hotelu prije nekoliko mjeseci imao sam što za vidjeti. Na gotovo svakom stolu gdje su sjedili roditelji s djecom, djeca su ispred sebe imala mobitel ili tablet.
Bilo je tu i jako male djece, stare tek godinu dana. Kao i onih starijih.
Nisam od onih koji će komentirati tuđe odgojne metode, ali ne mogu shvatiti da roditelji s djecom ne mogu u hotelskom restoranu sjediti pola sata/četrdeset minuta bez mobitela.
Dobar pokazatelj u kakvom vremenu živimo.
Vremenu u kojem mobitel više upravlja pojedincem nego pojedinac mobitelom.

Djeca su najranjivija skupina i vrlo lako se zakače na mobitel. Mogli bi oni s mobitelom u ruci provesti sate i sate. U kratkom roku postanu ovisni o mobitelu, video igrama…, a za svaku ovisnost je dobro da se izliječi.
U Zagrebu već nekoliko godina postoji Dnevna bolnica za ovisnost o kockanju, internetu i video igricama.
Koliko je „mobitelomanija“ uzela maha, prepoznala je i struka.
Majku iz videa brojni su osudili jer je ona ta koja je odgovorna za to što se dijete navuklo na mobitel. Ona je ta koja je kupila mobitel i dala ga djetetu u ruke.
Ljudi olako osuđuju na prvu.

Možda je žena samohrana majka, radi dva posla i po čitave dane je nema kod kuće jer mora platiti kredit, račune, donijeti djeci hranu na stol… i ne zna što se događa kod kuće.
Žao mi je žene jer je očito kako joj sin ima ozbiljan problem. Toliku količinu bijesa njezin sin ispucao je na način da je kompletno uništio kuću. Laički mogu zaključiti kako djetetu treba pomoć stručnjaka.
Je li majka napravila koju grešku u odgoju? Vjerojatno je. Je li joj žao? Sigurno je.
Svi ponekad pogriješimo. Ljudi smo.
Treba li kontrolirati koliko djeca koriste mobitel? Naravno.
Ne samo mobitel. U cijelom tom odgojnom procesu, red se mora znati.
Prioriteti se moraju znati. Autoritet se mora poštivati i uvijek mora biti jasno tko je roditelj, a tko dijete.