Ne znam jeste li već čuli za kampanju #JutrosSamStala. Siguran sam kako je većina žena za kampanju čula.
Možda i pokoji muškarac.
Žene u Hrvatskoj žive na način koji je potpuno suprotan ovoj kampanji, odnosno #OdJutraNisamStala.
Pokazuju to i podatci istraživanja provedenih u Hrvatskoj, a koje je predstavila prof. Ksenija Klasnić.
Čak 83% žena u Hrvatskoj u svom domu obavlja većinu kućanskih poslova.
U 58% slučajeva o djeci brine isključivo žena.
Žene potroše 15 sati svaki tjedan obavljajući rutinske kućanske poslove.

Petak, 26 Studeni 2021 15:59

DJED BOŽIĆNJAK NE POSTOJI, ALI… #198

Manje od mjesec dana do Božića. Jeste li čuli već neku božićnu pjesmu na radiju?
Ja sam svoju prvu ovogodišnju čuo prije tri tjedna. I to moju najdražu Chris Rea i Driving Home for Christmas.
Sigurno i vi imate neku svoju božićnu pjesmu. Onu koja u vama izaziva osjećaj ugode, mira i sreće.
Neki će reći kako iz godine u godine sve vezano uz Božić i blagdane stiže sve ranije i ranije. Tek što prođe blagdan Svih Svetih, mijenja se asortiman na policama dućana.
Neprodani lampaši i plastični cvjetni aranžmani odlaze u skladište i čekaju nove Sisvete.

Debelo smo već u jeseni, pomaknuli smo kazaljke na satu, dani su kraći, vremenske prilike takve kakve jesu. Htjeli, ne htjeli – sve više ostajemo unutar kuće. To valjda ide po inerciji pa nam je draže ostati unutar naša četiri zida. Uostalom doma je uvijek i najugodnije.
Lijepo je izaći, prošetati, družiti se, ali ima nešto u trenutcima koji se provode unutar kuće. Ima tih dana kad ti je kod kuće najljepše. Toplo je, znaš da ništa ne moraš, a introvert u tebi beskrajno uživa.
Može li ljepše i bolje? Opušten si, radiš ono što te veseli.
Pikaš goblen, provjeravaš kolekciju znački, pleteš, igraš plejku, heklaš, odradiš dizajn orezivanje bonsaia jer kasna jesen idealno je vrijeme, guštaš u nekoj dobroj knjizi ili seriji…
Meni je „neka serija“ uvijek dobra opcija, a srećom postoje streaming servisi koji kućne trenutke čine još zanimljivijima.

Pitam se kad, a istovremeno i zašto to „kad“ je ustvari nikad - ćemo prestati biti svjedoci aferama. Političke garniture kao da se natječu koja će ih imati više. Hvatanje norme pojedinim političkim opcijama polazi od ruke bolje. Fantastično dobro.
Nekim drugima malo lošije.
Trenutno vladajuća stranka pretendira oboriti rekord, ako već i nije (?!) i debelim slovima upisati se u spomenar hrvatskog pravosuđa.
Ok, ne možda baš stranka kao takva već pojedinci, mada i tu već imamo presedan budući da su postali prva stranka koja će morati platiti kaznu zbog izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki.
I to je nešto novo s čime se hrvatska javnost morala suočiti. I to su nam priuštili.
Na vlasti imamo stranku koja je osuđena i mora platiti kaznu od 3,5 milijuna kuna. U kompletu ide i 14,6 milijuna nepripadajuće materijalne dobiti koje moraju uplatiti u državni proračun.
Tu lovu će morati vrlo vjerojatno vratiti u istu onu vreću iz koje su milijune i uzeli. Rekli bi neki kako je ovo „circle of life“.

Ako i je, onda je to najsramotniji, najžalosniji i maksimalno poražavajući krug života.
Krug života u režiji pojedinih hrvatskih političara uhvaćenih s prstima u pekmezu. Ne samo prstima, već i cijelim šakama. Neki su u pekmezu sve do lakta.
Žalosno i tragično u čitavoj toj priči je činjenica kako se tako ponašaju oni koji izravno utječu na naše živote. Živote naše djece. Našu budućnost.
Ne radi se tu o nekom izdvojenom slučaju. Nije to priča iz nekog malog općinskog ureda gdje je netko službenici donio bombonijeru i ciglicu kave da mu neki zahtjev ili potvrdu riješi „malo brže“ jer mu je hitno i lovi neke rokove.
U financijskim hrvatskim aferama s političkim nazivnikom uglavnom je riječ o ozbiljnim pronevjerama i još ozbiljnijim iznosima.
Milijunskim iznosima koji su meni kao i većini nas koji živimo u Hrvatskoj potpuno imaginarni.
I ne radi se o nikakvoj ljubomori. Većina nas funkcionira po ključu „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Pokriješ se točno onoliko koliko ti je dugačak prekrivač.

Ne smeta mene apsolutno nimalo ako netko ima. Neka ima. Stotine, tisuće, milijune, milijarde. Milijune milijardi…ma sve. Nema problema. Sve dok je novac zarađen poštenim radom. Na način koji se ne kosi s niti jednim pravilnikom, propisom, uredbom, zakonom.
Onako kako svoju plaću zarađujemo vi i ja. Kao svaki prosječni Hrvat. S radnim vremenom, prekovremenima, stresom na poslu. Šef, kolege, potplaćenost, kašnjenje plaće i neizvjesna budućnost također idu taj prosječni radni paket.
Pošteno radimo, za taj posao smo više/manje adekvatno plaćeni i s tim moramo živjeti.
Ne krademo, ne razmišljamo o krađi, ne razmišljamo o pronevjeri tuđeg novca.
Otkad je svijeta i vijeka, ljudi kradu, a kradu iz samo njima znanih razloga.
Na tisuće je mogućih razloga zašto se netko odluči ogriješiti o zakon, ali svakom na njegovu dušu. Ne kažu bez razloga „oteto-prokleto“.
Miran san i činjenica da možeš bez problema pogledati sam sebe u ogledalo – neprocjenjivi su. Kao i čist obraz.
Neki s higijenom obraza nemaju problema i ta moralna prljavština nimalo ih ne smeta.
Možda je odraz u ogledalu vrijednom nekoliko tisuća eura čist. Tko će ga znat'?
Ne mogu, neću i ne želim prihvatiti da se u aferama pojavljuju oni koji su najviše pozicionirani.
Uvijek se sjetim prodavačice koja je zbog dvije šnite pršuta po kratkom postupku dobila otkaz. Ej, zbog dvije šnite pršuta.
Neki nemaju problem zamračiti milijune. Koliko je to feta pršuta.
Prošlotjedna zvijezda koja je zakoračila na stazu slavnih političkih afera i koja je ukrala svu medijsku pažnju bivša je ministrica iz još uvijek vladajuće garniture.
I nije to prvi put da je zakoračila ovim malo drugačijim „crvenim tepihom“ i zasjala pod svjetlima reflektora.
Ex ministrica Gabrijela Žalac ubola je još jednu aferu (Nomen est omen).
Nakon prometne nezgode s tri godine isteklom vozačkom dozvolom, Mercedesom upitnog porijekla u vlastitom dvorištu, spominjanja njezina imena uz aferu Vjetroelektrane i bivšu državnu tajnicu i kninsku gradonačelnicu Rimac… Negdje se provukla i informacija kako je urgirala oko polaganja državnog ispita za brata. A kome će pomoći ako ne rodu rođenom?

Žalac je sada „dozujala“ i u IT sektor što potvrđuje kako je spektar širine interesa vrlo respektabilan. O znanju i entuzijazmu u povlačenju sredstava iz EU fondova Gabrijele Žalac govorio je i premijer, a riječi predsjednika svake vlade, pa i naše, ipak imaju težinu.
Ili bi trebale imati.
Posljednja afera (ne znači nužno i zadnja) zbog koje će Žalac idućih mjesec dana provesti u istražnom zatvoru teška je 13 milijuna kuna. Bez PDV-a.
Ovako bez PDV-a zvuči manje loše. Poznavajući hrvatsko pravosuđe, u nekom daljnjem postupku to bi možda moglo proći i kao olakotna okolnost, ali ako sam dobro shvatio, ovaj slučaj bit će pod paskom Ureda europskog javnog tužitelja pa će faktor olakotnih okolnosti biti izostavljen. Nadam se.
Ne donosim zaključke i osude unaprijed jer u tijeku su još uvijek izvidi. Tu je i nešto što vrlo često možemo čuti kako izgovaraju hrvatski političari. Načelo presumpcije nevinosti, a to načelo vrijedi za sve. U ovom slučaju i za bivšu ministricu.

U ovoj friškoj aferi koja se odnosi na nabavku informatičkog software-a „u križ“ ide deset milijuna kuna. Nešto što je trebalo koštati malo manje od tri milijuna kuna ministarstvo je platilo trinaest milijuna. Ni više ni manje, deset milijuna kuna dovedeno je u pitanje. I pod istragu.
Meni je pojam „zlonamjernog software-a“ ovom aferom dobio jednu sasvim novu dimenziju.
Fasciniraju me iznosi koji se pojavljuju u svim aferama kojima svjedočimo.
Uvijek je riječ o milijunima i milijunima kuna. Desecima milijuna. Vrlo često i našeg novca jer mi smo ti koji punimo proračun. Milijuni kuna…milijuni.
S pravom bi netko mogao postaviti pitanje „A što je s Posavcem?“. On je primio mito/donaciju/poklon od deset tisuća kuna i zbog toga završio u USKOK-u.
U usporedbi s aferama političara teškaša i prvoligaša, ovo je čisti amaterizam i početničko neznanje.
Bez obzira na sve, međimurski župan nema problem ponovno se kandidirati za župana.
Možda je u biti riječ o socijalno osjetljivom političaru. Dovodi ga se u pitanje zbog deset tisuća kuna. Ruku na srce, deset tisuća osjetno je manje od deset milijuna. Narod će to sigurno znati cijeniti, prepoznati i na prijevremenim izborima možda čak i izabrati starog/novog župana. Socijalno osjetljivog. Čovjeka iz naroda. On danas/sutra neće jako duboko gurnuti ruku u džep naroda.

Meni i dalje iz glave ne izlazi misao o deset milijuna kuna. Čovječe, koji je to iznos.
Kad uzmem u obzir podatak kako svaki Hrvat u prosjeku radi 32,5 godine i kako je prosječna plaća u Hrvatskoj 6.979,00 kuna dolazim do jedne bolne spoznaje.
Ta bolna spoznaja leži u tome kako će jedna četveročlana obitelj za svog života i cijelog radnog vijeka ukupno zaraditi 10,8 milijuna kuna. I za taj novac će svaki član morati odraditi ca. 67 600 sati. Ustat će i otići na posao 8450 puta. Isto toliko puta se i vratiti s posla. Ponekad sretan, ponekad nesretan. Ponekad će padati s nogu.
Krpat će kraj s krajem, neće mu biti dovoljno novca za pristojan i normalan život. Ponekad vlastitoj djeci neće moći priuštiti osnovne stvari. Živjet će na rate, skupljati bodove vjernosti po raznim karticama, čekati akcije, listati kataloge  i nadati se kako će njegovoj djeci biti barem malo bolje. Bit će mu teško, ali neće razmišljati o krađi, pronevjeri, kršenju zakona.
Ponašat će se upravo onako kako treba jer mu je stalo do čistog obraza i odraza istog tog obraza koje će ugledati u ogledalu svako jutro prije odlaska na posao.

Tužna je ta hrvatska istina i surova realnost. Iznos za koji jedna četveročlana obitelj mora raditi cijeli život pojavi se u jednoj jedinoj aferi. Izvidu, istrazi…pod povećalom…tak' nebitno.
Ne mogu shvatiti na koji način funkcioniraju oni koji se nađu u tim višemilijunskim aferama. Kakav je to sklop u glavi? Koji je to „state of mind“?
Kakvi su to apetiti i gdje je gornja granica broja milijuna koje želiš za sebe. Ne možeš živjeti istovremeno u više nekretnina, ne možeš odjednom voziti tri automobila, ne možeš pojesti i popiti istovremeno za deset ljudi.  
O čemu razmišljaju ti ljudi? Što uopće s tolikim novcem?
Meni, meni, još meni pa mala pauza dok ne prebrojim pa opet malo meni.
Ne radi ljudi na funkcijama za prosječnu hrvatsku plaću. Ne kalkuliraju hoće li tehnički i registraciju platiti na tri ili četiri rate. Žive iznadprosječno dobro.
Uz plaću tu su i naknade po raznim odborima, upravama, komisijama, skupštinama, tijelima…
Kako se onda dovedu do toga da se njihovo ime pojavljuje u aferama, razvlači po medijima i sudovima. Zašto kruha preko pogače?
Pitam se, koliko milijuna je dovoljno za zadovoljiti apetit hrvatskog afera političara?

Ne znam kako vi, ali ja sam već toliko umoran od čitave situacije.
Posljednjih tjedana obišao sam gotovo sve dijelove Hrvatske jer sam promovirao knjigu. Susretao sam se s raznim ljudima. Ženama, muškarcima, mladima, starijima, zaposlenima, nezaposlenima, umirovljenicima…
Svi su složni, a i ja im se pridružujem, kako smo već svi umorni od epidemije, korone…
Neki bi rekli, to nam je „novo normalno“. Taj pojam novog normalnog ne želim i neću prihvatiti jer nema apsolutno ništa normalno u čitavoj ovoj situaciji s koronom. Jedino s čim se mogu složiti kako je nam je ova situacija nova. Normalna zasigurno nije.
Poslovi kojima se bavim su nažalost takvi da ih je globalna epidemija baš jako zahvatila i epidemiju sam u tom poslovnom smislu osjetio baš jako, ali ok. Tako je kako je. Pomirio sam se s tim, prilagodio se novonastaloj situaciji koliko je moguće i idemo. Dan po dan.
Dokad?

Prvi je dan studenog. Osim što je prvi dan novog mjeseca, danas je i blagdan Svih svetih. Većina će iskoristiti današnji ili sutrašnji, Dušni dan za odlazak na groblje. Obići će grobove onih koji više nisu s nama, zapaliti svijeću i na hladni mramor staviti cvjetni aranžman.
Neki će ostati kod kuće i odlazak na groblje odgoditi za neki drugi dan.
Poznajem neke koji će otići na putovanje. Iskoristili su produženi vikend, uplatili trodnevno putovanje i otišli. I time su izazvali čuđenje.
Bio sam u nekom društvu prije desetak dana i prijatelj se pohvalio kako sa ženom za Sisvete ide na put. Uspio je kupiti jeftine avio karte i za produženi vikend lete u Rim. Hotel na nekoliko koraka od Piazza Navone, hladni Aperol, rimske njoke, carbonara i artičoke – baš se vesele.
Netko ga je nakon što je to rekao, pitao – „Idete na put za Sisvete?“

Bez obzira što smo kalendarski i dalje u jeseni, temperature su drastično pale i gotovo su zimske, a ne jesenske. Pogotovo ove večernje, noćne i jutarnje.
U kontinentalnom dijelu postalo je hladno, a da su temperature pale uvjerili smo se u kući prije nekoliko dana. Bez obzira što smo tek grijanje stavili u pogon kuća se još nije zagrijala.
Navečer je bilo hladno. Onak' fajn friško. Taman toliko da ti za pokrivanje nije više dovoljna deka nego bi dobro došao i poplun.
Sve bi bilo pod kontrolom i ne bi bilo panike da smo se sjetili gdje smo ih proljetos pospremili.
Nije bio onaj od dana kad ti sve ide k'o podmazano jer - mi se nismo sjetili.
Jedino čega sam se sjetio je bio trenutak kad smo ih s guštom negdje zbuksali jer stiglo je ljeto, bili smo sretni zbog toga i ništa drugo tada nije bilo važno. Ljeto…
Nostalgija za ljetom još uvijek ne grije, a popluna još uvijek nema. Tugica.

U subotu je bio međunarodni dan šefova. Jeste li uputili čestitke i pozdrave svom šefu ili šefici. Pružili ruku podrške, odnijeli čokoladu ili ciglicu kave, potapšali njega ili nju po šefovskim problemima opterećenim plećima.
Možda jeste, a možda i niste.
Možda niste ni znali da i šefovi imaju svoj dan.
Da, šesnaestog dana listopada obilježava se međunarodni dan šefova.
Istog dana obilježava se i Svjetski dan hrane, ali ovaj put o šefovima.

Prošlo je već tjedan dana otkad smo na nekoliko sati bili offline.
Bez Facebook-a, Instagram-a i WhatsApp-a. Što se dogodilo? Jeste se oporavili?
Ako se uopće od nečeg takvog treba oporavljati?
Primijetio sam kako je nekima činjenica da društvenih mreža nema baš teško pala.
Teško su se mirili s tim. Bili su iznenađeni, dezorijentirani…
Neki i očajni kad se nakon svakog ponovnog refresh-a ništa nije događalo.

Petog dana listopada obilježava se Svjetski dan učitelja. To je sutra.
Sjećate li se svojih učitelja, nastavnika, profesora. Jesu li uspomene na dane provedene u klupama osnovne i srednje škole ili fakulteta još svježe ili su izblijedile uslijed života s kojim se svatko od nas morao suočiti po završetku škole.
Onda krenu neke druge stvari koje nas preokupiraju. Sretni smo jer smo na jednu životnu fazu stavili točku i nastavljamo dalje. Kao odrasli ljudi. Svoji ljudi.
Prepuni elana, pozitivne energije, samopouzdanja, entuzijazma…spremni na sve ono što nas tek čeka.
Još nesvjesni da ćemo se u nekom trenutku sjetiti bezbrižnih dana provedenih u školi i kako će nam se ponekad u mislima pojaviti rečenica „kako nam je najljepše u školi“.

Ljudi moji, je li to moguće?
Ni u najluđim scenarijima nisam očekivao da ću u nekoj prilici citirati sam sebe, ali eto i to se dogodilo.
U prošlotjednoj kolumni napisao sam: „I kad pomisliš da je hrvatsko pravosuđe doseglo svoj vrhunac upitnih i diskutabilnih odluka, isto to pravosuđe tvoju utopističku misao pretvori u balon od sapunice koji u jednom trenu samo nestane. Kao da ga nikad nije ni bilo. … Visoki sud potrudio se ljestvicu pravosudnih apsurda podići još više.“
Pretpostavljao sam da smo jedno vrijeme mirni, ali pretpostavka je majka svih…

Stranica 1 od 19
© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.