Učiteljicu Dragicu znao sam ponekad sresti na ulicama našeg malog grada. Učiteljicu Ružicu sretao sam češće. I ona je u međuvremenu otišla u mirovinu.
Bez obzira što je od mojih prvih školskih dana prošlo više od trideset godina, sresti svoju učiteljicu s tolikim odmakom, za mene je i dan danas veseli trenutak.
Ne znam zašto, ali kad god je vidim, provjerim sam sebe – uspravim se, popravim kragnu, poravnam jaknu… nekako se „sredim“. Nije to strah, to je čisti izraz poštovanja i zahvalnosti za sve ono što nam je pružila, a pružila nam je toliko mnogo. Nema sumnje kako nam je dala sebe, a mi smo dio nje ponijeli sa sobom dalje u život.

Trideset i kusur godina je prošlo, ali kad sretnem učiteljicu Ružicu, ona je i dalje ista. Neke stvari se unatoč godinama nisu promijenile. Ostale su iste kao i te davne osamdeset i neke.
Njezin pogled, oči...
U očima je i dalje ista ona vesela i energična iskra koju smo svakodnevno gledali u učionici. Osmijeh, glas… sve je ostalo isto.
Ono što se također nije promijenilo je njezina energija. Kad god sam sreo svoju učiteljicu Ružicu, osjetio sam ono što smo i kao krezubi klinci osjećali u njezinoj blizini.
Toplina, blagost, sigurnost. Jednostavno se osjećaš dobro.
Neke se stvari uvijek su tu. To je nešto što je učiteljima svojstveno. Što na nas ostavlja neizbrisiv trag, a mi pamtimo s odmakom od nekoliko desetljeća.

S istim tim žarom svojih učiteljica i učitelja prisjećat će se oni koji upravo sada sjede u klupama od prvog do četvrtog razreda.
Generacije koje tek dolaze neće imati uspomene na jednu samoborsku učiteljicu - učiteljicu Mariju.
Učiteljica Marija napisala je „A sad adio…“.
Razred jedne samoborske škole ostao je bez svoje učiteljice.
Iako živimo u istom gradu, učiteljicu Mariju ne poznajem osobno. Vidio sam njezin status na fejsu, a koji je komentirao naš zajednički prijatelj. Pročitao sam i ostao bez riječi.
Doslovno bez riječi, a s toliko uzburkanih emocija da i nekoliko dana poslije još uvijek nemam mira i osjećam grč u želucu.

Ne bi me jedan fejsbuk status toliko pogodio da nisam toliko povezan s prosvjetom i prosvjetnim radnicima. Nisam učitelj, ne radim u prosvjeti, ali moja gospoja radi u prosvjeti, moji kumovi, moji prijatelji i poznanici rade u prosvjeti. Okružen sam prosvjetarima i relativno dobro poznajem svu ljepotu i svo breme njihova posla.
Vezan sam uz prosvjetare i kroz svoju djecu. Najmlađa ide u drugi osnovne, srednja u treći srednje, a najstarija je prva godina faksa.
Posljednjih dvadesetak godina osim što živim s prosvjetarima, družim se s njima, a u nekim segmentima svog posla i radim s njima.
Divni ljudi kojima posao nije samo posao. Mnogo je više od toga. Učiteljski posao je poziv.
Poziv koji je toliko slojevit i toliko bitan, a na nikad lošijem položaju nego posljednjih godina.

Učitelji su u posljednje vrijeme sve više i više na udaru. Prije svega tu su nezadovoljni roditelji. Previše zaštitnički nastrojeni prema svojoj djeci od kojih imaju (pre)velika očekivanja pa si dopuštaju vikati, prijetiti, anonimno prijavljivati…
Tu su i institucije iz prosvjetnog resora koje učiteljima u brojnim slučajevima više odmažu nego pomažu.
O problematici novo kurikularno prilagođenih udžbenika, izvedbenih planova i svih ostalih stvari uz samo izvođenje nastave ne želim komentirati. Nisam stručan, ali koliko čujem, a čujem – problemi i propusti postoje.
Plaća bi trebala i mogla biti bolja jer prosvjetarska plaća je negdje na sredini ukoliko ju usporedimo s ostalim europskim zemalja.
Status učitelja u društvu – na najnižim granama.
Ne čudi zato što kronično nedostaje profesora za određene skupine predmeta.

Unatoč svemu, učitelji i dalje rade. Pripremaju se za nastavu, s iskrom u oku i osmijehom na licu odlaze svaki dan u učionicu jer djeca su djeca, a djeca zaista nisu ništa kriva.
I to je nešto što cijenim kod svakog učitelja, odgojitelja…bilo koga tko na bilo koji način sudjeluje u odgojno obrazovnom procesu i s nama roditeljima našu djecu pretvara u ljude.
Ta iskra, samo učiteljima svojstvena, ponekad se ugasi, a to potvrđuje i priča iz Samobora. Situacija u kojoj se našla moja sugrađanka, učiteljica Marija koja je napisala „A sad adio…“
Iako je ne poznajem, mogu pretpostaviti kako je učiteljica Marija od onih učiteljica koje žele znati više pa se i dalje educira i želi profesionalno napredovati. Učitelji mogu kontinuiranom edukacijom, prikupljanjem bodova itd. u svom poslu napredovati i postati učitelj mentor, učitelj savjetnik ili učitelj izvrsni savjetnik.

Isprike ako sam nešto krivo napisao, ali bit je u tome da se i u učiteljskom, nastavničkom, profesorskom (nazvali ga kako god) poslu – može napredovati.
S napredovanjem dolazi i nešto veća plaća, ali sam uvjeren kako niti jednom učitelju to nije osnovni motiv za napredovanje. Učitelji žele napredovati jer to potvrđuje njihovu stručnost, kontinuiran rad, dodatno usvajanje novih znanja, profesionalno usavršavanje, a na koncu potvrđuje i to da ono što rade – rade dobro.
U jednom trenutku svakom učitelju koji želi napredovati, nakon što zadovolji čitav niz različitih uvjeta na sat dolazi osoba koja mora potvrditi da određeni učitelj, u ovom slučaju učiteljica Marija dobro radi svoj posao i zaslužuje biti promovirana.

Početkom nastavne godine ta je osoba došla na sat i gledala učiteljicu Mariju kako radi. Jesu li zadovoljeni svi parametri koji su potrebni, je li sat izveden točno onako kako piše u nekim pravilnicima, knjižicama propisa i čitavom nizu drugih stvari koje treba zadovoljiti da bi sat bio ocijenjen kao zadovoljavajući.
Teorija je jedno, a praksa je drugo.
U niti jednoj toj knjižici ne piše što napraviti kad se učenik odjednom usred sata počne plakati.
Koja je procedura? Postoj li pravilnik? Što napraviti? Kako reagirati?
O tome niti slova, a učiteljici Mariji se dogodilo upravo to.
Jedno dijete koje je još i stranac i ne razumije hrvatski jezik počelo je plakati.

Prvi razred osnovne škole, djeca koja su do nedavno bila u vrtiću sad su u školi. Potpuno novo okruženje, uzbuđeni su, zbunjeni, a ovo dijete je stranac i ne razumije jezik.
Došlo mu je…počelo je plakati.
Situacija u kojoj se sigurno barem jednom našao svaki učitelj i svaka učiteljica prvašića.
Što je napravila učiteljica Marija?
Napravila je ono što bi napravila svaka učiteljica, ono što bi napravio svaki roditelj, ono što bi napravila svaka osoba kad vidi dijete koje plače.
Došla je do njega, zagrlila ga, smirila, dala mu da podijeli radne bilježnice, skrenula mu misli i riješila situaciju.
Hvala vam na tome Učiteljice Marija. Veliko U napisano je s razlogom.

Što je napravila osoba koja je došla ocijeniti rad učiteljice Marije?
Ovu situaciju, sedmogodišnjeg djeteta koje se rasplakalo i reakciju učiteljice ocijenila je kao „poremećajem nastavnog procesa“ i učiteljica Marija nije dobila prolaznu ocjenu te nije mogla ostvariti svoje profesionalno napredovanje.
Možete li vjerovati?
Dijete koje se rasplakalo i učiteljica koja ga je zagrlila i utješila okarakterizirano je kao poremećaj nastavnog proces, a učiteljica Marija zbog toga ne može napredovati.
Ne radi se tu o poremećaju nastavnog procesa već o ozbiljnom poremećaju ocjenjivačkih kriterija.
Koliko hladan moraš biti, koliko ozbiljni nedostatak empatije moraš imati da takvo nešto napraviš?
Ja ovo ne mogu shvatiti i probaviti nikako.

Svi smo dovoljno svjesni i možemo objektivno sagledati cijelu ovu situaciju. Jasno je da postoje neke stvari koje se moraju zadovoljiti ukoliko želiš napredovanje. Sve stoji, ali djeca nisu roboti, izvođenje nastave nije automatizirani, kompjuterizirani proces.
Sve su to ljudi. S emocijama, raspoloženjem, ponekim lošim danom. Ne može se gledati toliko strogo i unutar okvira jer tisuću je i jedan mogući razlog da ne ide sve po strogo zacrtanom planu.
Pitam se koliko je tih osoba koje idu po školama i ocjenjuju učitelje koji žele napredovati zadnji put bilo na nastavi. Ne u ulozi ocjenjivača već u ulozi učitelja.
I jesu li uopće?
Kad su zadnji put stali pred razred učenika i održali predavanje. Zadržali koncentraciju učenika punih 45 minuta i imali sat bez bilo kakvih nastavnih poremećaja.

Tužna je to stvarnost kroz s kojom se moraju suočavati neki hrvatski učitelji koji samo žele napredovati, a u tom nastojanju ih spriječi ne jedna dječja suza jer dječje suze su normalne već jedna osoba koja ne tolerira poremećaje nastavnog procesa.
Priča nažalost nema sretan kraj jer učiteljica Marija pronašla je novi posao i odlučila napustiti školu. Tvrdi, birokratizirani, nefleksibilni, foteljaški, neempatični sustav pokazao je svoju najgoru stranu.
U ožujku smo, a ovo se sve dogodilo početkom rujna. Kuhalo je u učiteljici Mariji očito jako dugo prije nego se odlučila na ovakav korak.
Vjerujem da joj nije bilo lako donijeti ovu odluku, ali kad ti sustav odmaže umjesto da pomaže – teško se čovjek s tim miri. I ja sam od onih koji nepravda baš teško pogađa.

Meni je teško zbog čitave ove priče i ne mogu zamisliti kako je njoj samoj. Nakon petnaest godina učiteljskog posla u razrednoj nastavi reći dosta. I otići.
Zbog čega, zbog koga?
Kako onda ne biti ljut na sustav? I ljut i bijesan i tužan. Sve odjednom.
Svi koji imamo ili smo imali klince u nižim razredima znamo koliko je učiteljica važna. Nakon tete u vrtiću – ključna uloga u njihovom odrastanju. Zamjenski roditelj.
Učiteljski posao prevažan je da bi se sustav prema profesiji tako ponašao.
Bez učitelja, nastavnika, profesora u osnovnoj školi, srednjoj školi, na fakultetima – nema razvijenog društva.
Nema ni osobe koja odlučuje zaslužuju li učitelji napredovanje.

Njima je bitna administracija, zadovoljavanje forme. Djeca su im tek na drugom mjestu.
Tako pogrešno i krivo.
Zato su tu oni – da poprave stvar. Učitelji.
Primijetio sam da današnje generacije učiteljice zovu „uči“. I moja najmlađa svoju učiteljicu isto tako zove.
Uči Marija nažalost više ne „uči“.
Iako se ne poznajemo, hvala vam Učiteljica Marija na vaših petnaest godina i želim vam puno sreće na novom radnom mjestu.
Ukoliko se sretnemo negdje na ulicama našega grada bit će mi čast upoznati vas i stisnuti vam ruku.
Hvala svim učiteljima, nastavnicima i profesorima koji unatoč svemu i dalje žive za svoj posao, zrače toplinom i dobrotom.
I to zbog naše djece.
Drago nam je sresti vas na ulici i vidjeti da je iskra u vašem oku i dalje tu.