Čovječe. Dvadeset godina braka. Ta brojka mi je potpuno nestvarna, a istovremeno sam toliko sretan zbog toga. Ruku na srce, nije dvadeset godina bračnog staža mala stvar. Kako god okrenuli, respektabilna je to brojka koja i kod mene izaziva poštovanje.
U srijedu, 07.12. bit će točno dvadeset godina otkad smo gospoja i ja pred prijateljima, kumovima izrekli svoje „sudbonosno da“.
Ovo „sudbonosno da“ možda zvuči kao neki klišej i otrcana faza, ali u mom slučaju zaista je sudbonosno. Da.
Da mi je netko kao klincu s osamnaest, devetnaest godina rekao da ću sa svojih dvadeset godina upoznati ženu svog života i vrlo brzo se oženiti, rekao bih mu da nije normalan.
Bio sam klinac, kako priliči tim godinama – s nekim sasvim drugim stvarima na pameti, prgav.
Fakin.
Brak je nešto o čemu nisam uopće razmišljao, ali…
Ne znam gledate li ili ne Supertalent. Mišljenja oko Supertalenta i svih emisija sličnog formata u javnosti su vrlo podijeljena. Neki su veliki fanovi, a nekima ovakve emisije nikad nisu bile privlačne.
Raspravljalo se dosta i o kandidatima kao i o izboru istih.
U potpunosti se slažem s mišljenjem kako neki kandidati nisu trebali niti doći do pozornice. Ne znam tko i po kojem ključu radi predselekciju kandidata, ali za pojedince, reflektori Supertalenta nisu pravo mjesto.
Shvaćam kako televizija treba u emisiji imati i pomalo osebujne natjecatelje.
Specifične i drugačije.
Show must go on, a show košta. I to mnogo.
Sve na televiziji košta.
U borbi za svakog gledatelja pojedine televizijske kuće u sveopćoj poplavi talent i reality emisija gotovo uvijek opasno hodaju po rubu.
Pojedine televizije tu granicu i pređu, ali ne želim upirati prstom i prozivati.
Nije Straussu lako. Neki će reći kako se nemirno u grobu okreće, ali nije u njegovo vrijeme bilo mobitela. Bilo je to vrijeme uglađenosti, finih manira i uživanja u vrhunskoj glazbi, a glazba je zvonka radost.
Osim ako je ne prekine zvonjava mobitela.
Uopće me ne čudi što je nedavno šef Zagrebačke filharmonije, mladi poljski dirigent, Dawid Runtz na samom početku izvođenja Alpske simfonije prekinuo izvedbu.
Nekome je u publici zazvonio mobitel.
Sasvim dovoljno da tridesetogodišnja dirigentska zvijezda u usponu poludi. S pravom.
Red se mora znati.
Nadam se da ste imali priliku posjetiti Interliber. Nakon prošlogodišnjeg, relativno mlakog i slabo posjećenog, ovogodišnji je zasjao u punom sjaju.
Bilo je lijepo vidjeti prepune paviljone svih onih koji su krenuli u potragu za dobrom knjigom.
Ako pak niste bili u mogućnosti i Zagreb vam proteklog tjedna nije bio usput, siguran sam kako ste iskoristili brojne popuste koje su nakladnici osigurali za kupnju putem web shopa.
Interliber je manifestacija koji će privući pozornost svakog onog koji voli uzeti knjigu u ruku i čitati.
U subotu smo bili na vjenčanju. Cijeli dan i gotovo cijelu noć. Negdje oko pola četiri najmlađa je zaspala na stolcu pa smo odlučili otići doma. Bezuspješno je pokušavala pronaći odgovarajući položaj. Stolac je stolac, a krevet je krevet.
Tko god je s malom djecom bio na vjenčanju, zna o čemu pišem.
Vjenčanja su na neki način vremeplov. Pravi pravcati svjedok kako vrijeme neumoljivo ide.
Iz dana u dan, mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Koliko god mi to sebi ponekad možda i ne željeli priznati, ali vrijeme ide. Godine idu.
Da, mi smo i dalje mladi i oko tog nema nikakve rasprave, ali na scenu stupaju neki novi mladi. Htjeli mi to ili ne.
Nije se rodio onaj koji bi svima ugodio jer uvijek će biti onih koji će imati nešto protiv. Što god da se kaže, osmisli, napravi, izvede – netko neće biti zadovoljan.
Teško je svima udovoljiti i oko toga nema dvojbe jer to je u ljudskoj prirodi. Uvijek će postojati netko kome nešto neće odgovarati. To je jednostavno tako.
Dodajmo još i tome statistiku. Određeni postotak onih koji će biti protiv – postoji.
Na tragu nezadovoljnih, pročitao sam prošli tjedan članak u kojem se spominju roditelji učenika osmih razreda splitskih osnovnih škola.
Kako piše u članku „tako razgovaraju roditelji“ bez konkretnijih informacija.
Pomalo mi je to u rangu „anonimne dojave“ ili „zabrinutog građanina“, ali…
Zamislimo jednu malu zemlju. Možemo ju smjestiti negdje gdje god nam odgovara.
Ne mora to biti neka određena zemlja. To je jedna potpuno izmišljena zemlja s potpuno izmišljenim likovima, potpuno izmišljenim stanovnicima, izmišljenom vlašću, istim takvim pravilima i zakonima.
Možda će vas u nastavku podsjetiti na neku zemlju, ali možda. Ako vas i podsjeti, to je samo plod vaše mašte jer izmišljena zemlja ne postoji.
Ona je imaginarna. Iluzorna. Izmišljena.
U toj izmišljenoj zemlji svakodnevno se događaju stvari kao i svakoj drugoj zemlji.
Izmišljenoj i stvarnoj.
Nije ova izmišljena zemlja ni u kom slučaju lišena svakodnevice.
Niti najmanje.
U toj izmišljenoj zemlji na nama zamišljeni način događa se ono što se događa i svugdje drugdje. Događa se sve ono što možemo i želimo zamisliti. Ili izmisliti.
Na našim portalima pojavio se nedavno video u kojem se može vidjeti što je njezin sin napravio od kuće nakon što je bila izvan nje.
To nije jedan od onih videa u kojem klinci naprave neku fora glupost. Uzmu maminu šminku pa crtaju po zidu, pokušavaju sami napraviti kolače pa je cijela kuhinja puna brašna, jaja i mlijeka.
Vidio sam i jedan video u kojem je jedan mali prao kosu u WC školjci, djevojčicu koja je cijelu kosu i lice obojala u plavo jer je željela biti lik iz Avatara…
Ima tih fora videa.
Ovaj koji sam vidio nije bio fora. Bio je potpuno suprotan.
Jedna majka snimila je video što je njezin sin napravio od kuće (link na video na kraju teksta).
„Znate li koji vam je opseg bokova?“ pitala me prodavačica prošli tjedan.
I ostala živa.
Ne u smislu da bih joj naudio. Ma niti slučajno. Ja sam pacifist…Švicarska…miran i pitom.
Ostala živa u smislu „izvalila nešto i ostala živa“.
Živ sam ostao i ja, a oboje smo ostali uskraćeni za tu informaciju.
Oko opsega bokova.
I dalje ne znam koji mi je opseg bokova, ali nemam problem živjeti u neznanju.
Ako mi bude dosadno u nekom trenutku, a to znači da mi treba biti baš jako i urnebesno dosadno, uzet ću metar i izmjeriti opseg bokova.
Ne znam kakva bi to dosada trebala biti da izmjerim opseg, ali…
Ne znam što sam jeo jučer, a kamoli koliki mi je opseg bokova.
Još jedan novi tjedan je pred nama. Nadam se da ste uživali u jučerašnjoj nedjelji. Ugledali smo i sunce i sve je nekako bilo ljepše i lakše.
Bili smo na kavi u gradu i čuo sam ljude kako govore – konačno malo sunca.
Zanimljiv mi je taj fenomen.
Ne što se tiče vremena jer se oduvijek izmjenjuje ovakvo i onakvo vrijeme već kako ljudi zaborave na nešto što je bilo prije nekoliko dana.
Ljeto je bilo dugo, vruće, bez padalina i svi smo se zaželjeli kiše. Oni koji se bave poljoprivredom pogotovo.
Kiša je padala tri dana. Na stranu oluja, poplave – da, problem je i nije nimalo lijepo, ali…
Ljudi su u trenu zaboravili da smo do te kiše uživali u pravom ljetu.
Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.