Ne znam jeste li već čuli za kampanju #JutrosSamStala. Siguran sam kako je većina žena za kampanju čula.
Možda i pokoji muškarac.
Žene u Hrvatskoj žive na način koji je potpuno suprotan ovoj kampanji, odnosno #OdJutraNisamStala.
Pokazuju to i podatci istraživanja provedenih u Hrvatskoj, a koje je predstavila prof. Ksenija Klasnić.
Čak 83% žena u Hrvatskoj u svom domu obavlja većinu kućanskih poslova.
U 58% slučajeva o djeci brine isključivo žena.
Žene potroše 15 sati svaki tjedan obavljajući rutinske kućanske poslove.

Petak, 26 Studeni 2021 15:59

DJED BOŽIĆNJAK NE POSTOJI, ALI… #198

Manje od mjesec dana do Božića. Jeste li čuli već neku božićnu pjesmu na radiju?
Ja sam svoju prvu ovogodišnju čuo prije tri tjedna. I to moju najdražu Chris Rea i Driving Home for Christmas.
Sigurno i vi imate neku svoju božićnu pjesmu. Onu koja u vama izaziva osjećaj ugode, mira i sreće.
Neki će reći kako iz godine u godine sve vezano uz Božić i blagdane stiže sve ranije i ranije. Tek što prođe blagdan Svih Svetih, mijenja se asortiman na policama dućana.
Neprodani lampaši i plastični cvjetni aranžmani odlaze u skladište i čekaju nove Sisvete.

Debelo smo već u jeseni, pomaknuli smo kazaljke na satu, dani su kraći, vremenske prilike takve kakve jesu. Htjeli, ne htjeli – sve više ostajemo unutar kuće. To valjda ide po inerciji pa nam je draže ostati unutar naša četiri zida. Uostalom doma je uvijek i najugodnije.
Lijepo je izaći, prošetati, družiti se, ali ima nešto u trenutcima koji se provode unutar kuće. Ima tih dana kad ti je kod kuće najljepše. Toplo je, znaš da ništa ne moraš, a introvert u tebi beskrajno uživa.
Može li ljepše i bolje? Opušten si, radiš ono što te veseli.
Pikaš goblen, provjeravaš kolekciju znački, pleteš, igraš plejku, heklaš, odradiš dizajn orezivanje bonsaia jer kasna jesen idealno je vrijeme, guštaš u nekoj dobroj knjizi ili seriji…
Meni je „neka serija“ uvijek dobra opcija, a srećom postoje streaming servisi koji kućne trenutke čine još zanimljivijima.

Pitam se kad, a istovremeno i zašto to „kad“ je ustvari nikad - ćemo prestati biti svjedoci aferama. Političke garniture kao da se natječu koja će ih imati više. Hvatanje norme pojedinim političkim opcijama polazi od ruke bolje. Fantastično dobro.
Nekim drugima malo lošije.
Trenutno vladajuća stranka pretendira oboriti rekord, ako već i nije (?!) i debelim slovima upisati se u spomenar hrvatskog pravosuđa.
Ok, ne možda baš stranka kao takva već pojedinci, mada i tu već imamo presedan budući da su postali prva stranka koja će morati platiti kaznu zbog izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki.
I to je nešto novo s čime se hrvatska javnost morala suočiti. I to su nam priuštili.

Ne znam kako vi, ali ja sam već toliko umoran od čitave situacije.
Posljednjih tjedana obišao sam gotovo sve dijelove Hrvatske jer sam promovirao knjigu. Susretao sam se s raznim ljudima. Ženama, muškarcima, mladima, starijima, zaposlenima, nezaposlenima, umirovljenicima…
Svi su složni, a i ja im se pridružujem, kako smo već svi umorni od epidemije, korone…
Neki bi rekli, to nam je „novo normalno“. Taj pojam novog normalnog ne želim i neću prihvatiti jer nema apsolutno ništa normalno u čitavoj ovoj situaciji s koronom. Jedino s čim se mogu složiti kako je nam je ova situacija nova. Normalna zasigurno nije.
Poslovi kojima se bavim su nažalost takvi da ih je globalna epidemija baš jako zahvatila i epidemiju sam u tom poslovnom smislu osjetio baš jako, ali ok. Tako je kako je. Pomirio sam se s tim, prilagodio se novonastaloj situaciji koliko je moguće i idemo. Dan po dan.
Dokad?

Prvi je dan studenog. Osim što je prvi dan novog mjeseca, danas je i blagdan Svih svetih. Većina će iskoristiti današnji ili sutrašnji, Dušni dan za odlazak na groblje. Obići će grobove onih koji više nisu s nama, zapaliti svijeću i na hladni mramor staviti cvjetni aranžman.
Neki će ostati kod kuće i odlazak na groblje odgoditi za neki drugi dan.
Poznajem neke koji će otići na putovanje. Iskoristili su produženi vikend, uplatili trodnevno putovanje i otišli. I time su izazvali čuđenje.
Bio sam u nekom društvu prije desetak dana i prijatelj se pohvalio kako sa ženom za Sisvete ide na put. Uspio je kupiti jeftine avio karte i za produženi vikend lete u Rim. Hotel na nekoliko koraka od Piazza Navone, hladni Aperol, rimske njoke, carbonara i artičoke – baš se vesele.
Netko ga je nakon što je to rekao, pitao – „Idete na put za Sisvete?“

Bez obzira što smo kalendarski i dalje u jeseni, temperature su drastično pale i gotovo su zimske, a ne jesenske. Pogotovo ove večernje, noćne i jutarnje.
U kontinentalnom dijelu postalo je hladno, a da su temperature pale uvjerili smo se u kući prije nekoliko dana. Bez obzira što smo tek grijanje stavili u pogon kuća se još nije zagrijala.
Navečer je bilo hladno. Onak' fajn friško. Taman toliko da ti za pokrivanje nije više dovoljna deka nego bi dobro došao i poplun.
Sve bi bilo pod kontrolom i ne bi bilo panike da smo se sjetili gdje smo ih proljetos pospremili.
Nije bio onaj od dana kad ti sve ide k'o podmazano jer - mi se nismo sjetili.
Jedino čega sam se sjetio je bio trenutak kad smo ih s guštom negdje zbuksali jer stiglo je ljeto, bili smo sretni zbog toga i ništa drugo tada nije bilo važno. Ljeto…
Nostalgija za ljetom još uvijek ne grije, a popluna još uvijek nema. Tugica.

U subotu je bio međunarodni dan šefova. Jeste li uputili čestitke i pozdrave svom šefu ili šefici. Pružili ruku podrške, odnijeli čokoladu ili ciglicu kave, potapšali njega ili nju po šefovskim problemima opterećenim plećima.
Možda jeste, a možda i niste.
Možda niste ni znali da i šefovi imaju svoj dan.
Da, šesnaestog dana listopada obilježava se međunarodni dan šefova.
Istog dana obilježava se i Svjetski dan hrane, ali ovaj put o šefovima.

Prošlo je već tjedan dana otkad smo na nekoliko sati bili offline.
Bez Facebook-a, Instagram-a i WhatsApp-a. Što se dogodilo? Jeste se oporavili?
Ako se uopće od nečeg takvog treba oporavljati?
Primijetio sam kako je nekima činjenica da društvenih mreža nema baš teško pala.
Teško su se mirili s tim. Bili su iznenađeni, dezorijentirani…
Neki i očajni kad se nakon svakog ponovnog refresh-a ništa nije događalo.

Petog dana listopada obilježava se Svjetski dan učitelja. To je sutra.
Sjećate li se svojih učitelja, nastavnika, profesora. Jesu li uspomene na dane provedene u klupama osnovne i srednje škole ili fakulteta još svježe ili su izblijedile uslijed života s kojim se svatko od nas morao suočiti po završetku škole.
Onda krenu neke druge stvari koje nas preokupiraju. Sretni smo jer smo na jednu životnu fazu stavili točku i nastavljamo dalje. Kao odrasli ljudi. Svoji ljudi.
Prepuni elana, pozitivne energije, samopouzdanja, entuzijazma…spremni na sve ono što nas tek čeka.
Još nesvjesni da ćemo se u nekom trenutku sjetiti bezbrižnih dana provedenih u školi i kako će nam se ponekad u mislima pojaviti rečenica „kako nam je najljepše u školi“.

Ljudi moji, je li to moguće?
Ni u najluđim scenarijima nisam očekivao da ću u nekoj prilici citirati sam sebe, ali eto i to se dogodilo.
U prošlotjednoj kolumni napisao sam: „I kad pomisliš da je hrvatsko pravosuđe doseglo svoj vrhunac upitnih i diskutabilnih odluka, isto to pravosuđe tvoju utopističku misao pretvori u balon od sapunice koji u jednom trenu samo nestane. Kao da ga nikad nije ni bilo. … Visoki sud potrudio se ljestvicu pravosudnih apsurda podići još više.“
Pretpostavljao sam da smo jedno vrijeme mirni, ali pretpostavka je majka svih…

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.