Prošlo je već dosta od posljednjeg produženog vikenda ili nekog mini godišnjeg koji većina nas potroši za vrijeme božićnih blagdana pa je sedam ili osam mjeseci čekanja do pravog godišnjeg relativno dug period.
Jednostavno mu ne možeš – ne veseliti se.
Svi vi koji spremate na godišnji ili na godišnjem upravo jeste – uživajte.
Opustite se i prepustite jer svi zaslužujemo taj bezbrižni osjećaj. Ne traje dugo i treba ga u potpunosti iskoristiti.

Kroz godinu se potrošimo…jer toliko je stvari o kojima brinemo. Posao, kuća, djeca…i sve ostalo što ide u kompletu sa svakodnevnim životom pa je godišnji nešto što treba čvrsto zagrliti i ne puštati.
Priznajem, malo sam ljubomoran na sve one koji na godišnji tek odlaze. Kolega i kolegica iz ureda tek su otišli, a ja sam se tek vratio. Tugica.
Dva morska tjedna su prošla, a da nisam ni shvatio kud prije. Isparila, proletjela…
Iskreno, ja bi još. Ovaj godišnji je bio baš top... Samo opušteno... Družili smo se s dragim ljudima, uživali na plaži, gospoja se smijala do suza, a ja sam se valjao po podu od smijeha. Doslovno...nasred pločnika na čuđenje slučajnih prolaznika. Kakav trenutak...kad se sjetim i sad se nasmijem :)
Danas mi je prvi radni dan i nakon nekih dvadesetak dana, povratak u ured i radnoj svakodnevici. Pokušao sam se na moru maksimalno isključiti, ali to mi je tek djelomično pošlo za rukom. S jedne strane potpuni zen, a s druge strane tornado. Jednostavno su se tako posložile stvari.

Ne može baš sve uvijek biti idealno, ali…nisam dozvolio da me situacije izbace iz takta. Na godišnjem sam… samo opušteno.
Bar je zvuk na mobitelu bio utišan, a ponekad ga nisam ni nosio na plažu. Pametni su to uređaji, zabilježit će propušteni poziv…javit ću se kad stignem.
Samo opušteno.
Pogotovo dok sam na plaži. Uz plavo nebo, šum valova, plaža je mjesto na kojem se možeš opustiti i prepustiti. Ili živcirati ako si to dopustiš jer na plaži se već godinama ništa ne mijenja.
Ukoliko ste na plaži u nekoj maloj uvali u kojoj ste sami ili možda plažni prostor dijelite s tek nekolicinom ljudi – onda razloga za živciranje nema.
Ukoliko plažu dijelite sa stotinama drugih – lako bi se mogli naživcirati – ukoliko si to dozvolite.

Mi smo ove godine bili dio ove druge opcije. Na plaži dugoj dva kilometra sa stotinama i stotinama drugih bili smo samo mali, majušni dio turističkog šarenila i ljetnog „ludila“.
Na onim plažama koje podsjećaju na Horsey Beach ili konzervu sardina uglavnom je sve isto, ništa se ne mijenja već godinama.
I to je nešto što me isto tako već godinama – fascinira.
Ljudi su čudo i volim ih promatrati. Dolje na plaži – ništa novo.
Kad dođeš na plažu za koju znaš da ćeš ju dijeliti sa stotinama (možda i tisuće drugih) kupača, mnogi jednostavno zaborave na pojam osobnog prostora. Pih?!
Kakva javna, društvena ili osobna zona?
Granice ne postoje, a pojedinci i onu intimnu zonu s nekih 15-45 centimetara smanje na tek nekoliko centimetara.
 
Okreneš li se na trbuh u pokušaju čitanja knjige vrlo vjerojatno se nećeš moći koncentrirati jer će ti pažnju odvući čukljevi sredovječne Čehinje jedan dan, a drugi dan gljivicama ozbiljno načeti nokti bucmastog Mađara. Nisam pediker, ali rekao bih da sam na desnom stopalu uočio i jedno kurje oko.
Znate li što je optimizam? Gledati u kurje oko i čekati da ti namigne. ?
Jedan dan smo došli na onaj drugi dio kupanja. Poslijepodnevni.
Na našem ručniku glavu je imala neka žena. Kad nas je ugledala samo se odmaknula. Bez riječi. Niti oprostite, pardon, sorry, tut mir leid, omlouvam se, prepačte, sajnalom…
Ništa. Bez ijedne jedine riječi, a djelovala je i malo ljuto jer smo mi došli i poremetili joj poslijepodnevni odmor. Valjda smo se mi njoj trebali ispričati.
Oprostite nam gospođo.

Meni je sve to baš fora gledati i promatrati.
Mi smo obično ujutro došli na plažu rano…prije gužve koja se počela stvarati negdje od deset sati, a kulminirala od jedanaest do dvanaest.
Plaža je bila krcata strancima i ne mogu u potpunosti razumjeti kak' ti se da potegnuti iz Francuske, Poljske, Nizozemske ili Danske i na plažu se spustiti tek u podne.
Ok, svatko kako mu paše, ali ja (mi) kad odemo negdje na put, pogotovo tako daleko, nastojimo maksimalno iskoristiti dan jer spavati možemo i doma. Kako god.
Čude me i roditelji koji na plažu dođu u podne s klincima. Svaki dan bilo je takvih. Dofurati klince (godinu, dvije, tri, četiri…) na plažu u podne ili kasnije u najmanju ruku je neodgovorno, ali… Svaki roditelj zna što je najbolje za njegovo dijete.

Kad smo od odgovornosti…treba imati i odgovornost i prema svojem tijelu. Ne mogu se sjetiti koliko godina već liječnici svakog ljeta trube o štetnosti pretjeranog sunčanja, ali više od trideset sigurno. I mi dok smo bili klinci su nam roditelji vikali da se maknemo sa sunca jer nije zdravo i takve su bile preporuke liječnika.
Isto to pričaju liječnici i danas. Od 11 do 16 sati ne preporuča se izlagati kožu suncu…itd…
Neki kao da su s kruške pali ravno na plažu.
Za njih te preporuke ne vrijede. Ma kakav hlad, ma kakva bijela majica ili odlazak u zatvoreni prostor… Što duže na suncu, to bolje – misle neki.
Gledao sam tako jedan dan u stariji bračni par Poljaka koji su bili u nekom svom filmu. Kao da su se natjecali tko će dulje ležati na plaži. I bolje uhvatiti boju.

Teško je bilo procijeniti tko je pobijedio. Ili što?
Gospodinov veliki trbuh (ne osuđujem, ali da imate dojam) ili gospođin raskošni dekolte? Malu prednost bih dao gospodinu jer trbuh je ipak bio bliže Suncu negoli gospođine grudi, ali boju su ulovili. I te kako ulovili. Bila je samo njihova. Uhvaćena u svoj svojoj punini i tonu.
Dvojim još oko točne nijanse, ali bila je to jedna mješavina intenzivne purpurne i još intenzivnije bordo boje.  
Bilo mi ih je žao.
Možda je problem ležao i u pivama koje su neprestano pili pa nisu imali dojam koliko je zaista vruće i koliko sunce grije. Gospođa s raskošnim dekolteom čak i na slamku jer ne priliči dami da ulijeva u sebe pivo direktno iz limenke.
Nisu oni bili jedini koji su pili na plaži.

Pivo je na plaži piće broj jedan. Nema tog koktela koji se može mjeriti s hladnim pivom. U limenci, staklenoj boci, a za odlikaše tu je i famozni Q pack od dvije litre.
I ja sam od onih koji vole popiti pivo. Pivo je super stvar. Nikad ne može biti previše hladno i tako lijepo osvježava. Sudeći po ljudima s plaže, ljeti bolje no ikad, ali ja da prijepodne popijem četiri ili pet velikih limenki piva – bio bih pijan.
Bračni par s djetetom (po prilici vršnjaci gospoje i mene), smješteni dva ručnika ispred nas podijelili su Q pack.
Što je lijepo jer dijeliti s voljenom osobom  je lijepo, ali oni su tu bocu riješili u nekih petnaestak minuta.
Nakon pola sata ponovili isto to, ali s novom Q bocom.
Čovječe…
Bit će da su dobro doručkovali jer ne znam kako drugačije objasniti takvu žeđ.
Da smo gospoja i ja isto tako podijelili pivo – vjerojatno se ne bi znali vratiti do apartmana.
Gospoja i ja smo po pitanju cuge na plaži vrlo bazični. Za neke možda i beskrajno dosadni. Voda i kava. That's it.

Ljudi se možda čuvaju za godišnji pa za vrijeme odmora otpuste sve kočnice.
Godišnji uostalom tome i služi pa ako nekome paše od jutra po pivama – zašto ne.
Prost.
Bez obzira na otpuštene kočnice, treba pripaziti. Jedna gospođa se malo više otpustila.
Otpustila se toliko da je teturala i padala po plaži. Zatim pokušala silom u more pa ju je suprug izvlačio van, posjeo na ručnik i bio uz nju. U dobru i zlu, zdravlju i bolesti. I pijanstvu.
Sin (nekih osam ili devet godina) u čudu je gledao u svoju mamu.
Suprug je donio iz obližnjeg kafića i hladnu bocu vode, pa colu. Ona se držala za glavu, teško disala i pokušala sjediti. Bila je baš jako pod utjecajem „ljeta“.
Na granici hoće li sve zadržati za sebe ili izbaciti iz sebe.
Ne znam kako je završila ova epizoda jer bilo je već oko osam navečer i otišli smo s plaže. Nadam se da je gospođa dobro, a lijepo je znati da ima supruga koji joj je prava potpora. Doslovno i figurativno.

Osim onih koji dolaze na plažu kasno pa se čudom čude jer više nema mjesta na plaži, onih koji uživaju u četvrtoj ili petoj limenci piva, onih koji hvataju boju, tu su i oni koji su uvjereni kako je plaža samo njihova.
Misle da mogu što žele i zauzmu s ručnicima, luftićima, ležaljkama, prostirkama, šatorima i polušatorima površinu manjeg trosobnog stana. Uđu bezbrižno u nečiji intimni prostor. Njima dobro, a za druge ih nije briga.
Možeš se živcirati ako želiš, ali na godišnjem si. Samo opušteno.
Gdje ćeš, ako ne na krcatoj plaži imati priliku uživati cijelo poslijepodne u aktualnim hitovima češke glazbene scene koje trešte s udaljenog bluetooth zvučnika društva mladih Čeha.
Nek' mladi guštaju. Kad će ako ne sad?
Mogu u potpunosti isključiti vanjske zvukove, nemam više pogled na tuđa stopala, mala je u moru (na oku) pa se samo prepuštam novoj knjizi Lee Child-a.

Ništa se ne plaži ne mijenja. Više-manje uvijek je sve isto. Plaža svaki put priča tisuću priča.
Svjedok vremena su tek rekviziti za plažu. Klasični luftići već par godina nisu fora. Predimenzionirani plamenci, labudovi i ostala varijacije na temu polako izlaze iz mode. Ove godine SUP je must have.
Prepuna ih je plaža i prepuno ih je more jer trendovi se moraju pratiti.
Sve ostalo isto je.
U zraku se miješaju mirisi raznih krema, ulja, pekmeza, losiona i svih ostalih vrsta pomada za sunčanje.
Odnekud dopire miris kokica i palačinki, a u vrijeme ručka iz obližnjeg restorana osjeti se miris ulja za prženje. Kuhar je odlučio da još danas može iskoristiti ulje u fritezi pa će sutra staviti novo. Pogriješio je.
Majke na raznim stranim jezicima zovu svoju djecu, a ponekad i viču na njih. Ne znaš što govore, ali iz govora tijela i suznih dječjih očiju - sve je jasno.
U čitavom tom ljetnom šušuru i „kaosu“ isključiš se. Dio si toga, ali u svom si malom balončiću i samo opušteno guštaš.
Uz vodu ili pivo, SUP ili knjigu, loveći boju ili slušajući valove.
Upijaš boje, mirise, zvukove, puniš baterije jer na godišnjem si.
Dolje na plaži i ove godine sve je isto stoga - samo opušteno.