Većina se slaže oko toga kako su cijene u pojedinim kafićima zaista pretjerane i s pravom se pitaju – gdje je kraj? kao i – tko si to može priuštiti?

Netko je nedavno u Opatiji za kroasan, limunadu i kavu izdvojio 107 kuna.
Kroasan 30, limunada 45, a mala kava s mlijekom 32 kune.
Možemo se složiti oko toga kako su ove cijene zaista visoke i pretjerane kao i oko toga kako
nema dvojbe da je kila limuna oko 18 kuna, a kroasan u dućanu možemo kupiti već za 5.
Sve stoji, ali onda pijemo limunadu i žvačemo kroasan kod kuće. Za kuhinjskim stolom, u dnevnom boravku ili na balkonu.
Ne u Opatiji koja ionako slovi kao jedna od skupljih destinacija, ne na nekoj terasi s lijepim pogledom na more.
Neke stvari imaju svoju cijenu, a otkad je svijeta i vijeka stoji i ona kako svaka roba ima svog kupca.

Ne čudim se ja toliko cijenama koliko me iznenađuje reakcija nezadovoljnog gosta. I to ne samo u ovom slučaju već u svim situacijama kad pojedinci sa zgražanjem objavljuju slike računa iz raznih ugostiteljskih objekata od Vrsara pa do Cavtata.
Sladoledi, lignje, pizze, kokteli…kave i kroasani – sve je skupo.
Ljudi kao da zaborave kako nije isto sjedneš li na kavu i kroasan u hotel s pet zvjezdica s prekrasnom terasom i uživaš u pogledu na more dok u pozadini po tipkama klavira poznatu melodiju prebire neki muzičar ili ako sjedneš u neki kafić daleko izvan centra s ne baš reprezentativnim pogledom i bez ugodne zvučne kulise.
Limunada isto ima svoje oscilacije. Limun je i dalje limun, voda je i dalje voda, ali cijena nije ista pa ćeš u Opatiji, Splitu ili Dubrovniku limunadu platiti mnogo više nego u Vrsima, Grebaštici ili Karlobagu.

Uostalom, u većini restorana i kafića postoji nešto što se zove cjenik, menu… Pogledaš kakve su cijene pa odlučiš hoćeš li ostati na limunadi za 45 kuna ili nećeš. Od nekih lokacija i objekata možeš očekivati visoke cijene, ali zato prije nego odlučiš što ćeš konzumirati, provjeriš cijene. Ako ti je kroasan od trideset kuna ok – samo naprijed, dobar tek.
Svatko zna s koliko raspolaže i što mu je (ne)prihvatljivo.
Onaj dio, sjest ću na najfensi terasu najfensi kafića na najfensi lokaciji – i očekivati da će to sve biti super jeftino ne prolazi. Ne možeš pojesti i popiti pa se poslije čuditi cijenama i računu. Mogao si provjeriti. Od cendranja po društvenim mrežama nema vajde – moraš snositi posljedice odabira krivog ugostiteljskog objekta.

I nije istina da su svi skupi jer postoje restorani i kafići koji imaju normalne i pristupačne cijene, ali...
Ne opterećujem se ja cijenama kroasana i limunada na našoj obali. Doći do obale i priuštiti si boravak na obali nešto je što me opterećuje mnogo više.
Ukoliko nemaš neku svoju nekretninu – apartman, vikendicu, kamp kućicu, vilu…, a nemamo svi – moraš rezervirati smještaj.
To je nešto na što ne možemo utjecati. Ako hoćeš na more – plati.
Ili ostani doma.
Mi nemamo ni nekretninu, a nemamo ni rodbinu na moru kojoj bi se mogli prikrpati na desetak dana. Ništa.
Moja ljeta još dok sam bio klinac su bila klasična – radničko odmaralište kad smo išli sa starcima na more, a preko ferija sam znao ići i kod bake.
Fun fact: baka je bila udaljena od nas čitavih pet kilometara. Takva su bila vremena, ali ne bih ih mijenjao ni za što.

Ukoliko želiš godišnji provesti na moru, taj luksuz se mora i platiti.
Jasno mi je kako se na more ne mora jer ništa se ne mora, ali zašto ne uživati barem sedam dana na moru. Kako god da okreneš, gušt je. I većina nas u tome uživa. Lijepo je probuditi se ujutro, spustiti do plaže, plivati, popiti kavu, čitati knjigu u hladu, pojesti sladoled.
Taj ljetni laid back osjećaj baš je gušt, a taj gušt košta.
Ne znam što se događa, ali da je skupo – skupo je. Na stranu inflacija, cijene goriva, nestabilna geopolitička situacija… kako god da okreneš skupo je.
Shvaćam kako je poimanje skupoće pojam koji ima tisuću i jednu perspektivu, ali za većinu nas prosječnih Hrvata – skupo je.
Teško dostupno, a sve u svjetlu činjenice kako je prosječna plaća u Hrvatskoj oko 7400 kuna. Medijalna - ona koju prima veći broj građana je oko 6100 kuna.

Statistički podaci takvi su kakvi su. Istina je kako ima velik broj onih koji imaju i mnogo manju plaću. Kao i onih koji zarađuju mnogo mnogo više od hrvatskog prosjeka. Dok je sve zarađeno na temelju kompetencija i na pošten način – nemam ništa protiv. Sve pet.
Ove godine ćemo na more po prvi puta sami gospoja, najmlađa kćer i ja. Samo nas troje.
Najstarija kćer će raditi na sezoni u Rovinju, srednja će raditi u Samoboru pa s prijateljicama na more u nekom trenutku u osmom mjesecu.
To su već odrasle djevojke, mlade žene. Ne da se više njima sa starcima na more. Godine idu i nemam ništa protiv. Sasvim normalan tijek događaja…odrastanja…
Budući da nas je za ovu godinu samo troje za odlazak na more, išao sam provjeriti koliko bi nas troje koštao sedmodnevni boravak u nekom od hotela na našoj obali krajem srpnja.

O godišnjem u hotelu, a ne u unajmljenom apartmanu gospoja sanja već duže vrijeme jer tada ne bi trebala kuhati i njoj bi godišnji poprimio jednu sasvim novu dimenziju.
Pomislio sam kako će se možda pronaći neka dobra ponuda jer sad nas je troje. Ne više petero i ne bi trebalo biti toliko skupo.
Informacije su danas dostupnije nego ikad i uz nekoliko klikova mišem, prošao sam kroz brojne hotele i jadranske destinacije.
Vrsar, Rovinj, Poreč, Umag, Krk, Zadar, Makarska, Hvar, Dubrovnik.
Cijene za nas troje od 1600 pa do 4500 eura. Sedam noćenja s doručkom u dvokrevetnoj sobi s pomoćnim krevetom.
Kad uzmem prosjek od svih šesnaest hotela koje sam pretražio – za nas troje ljetovanje u hotelu koštalo bi 2700 eura ili 20.250,00 kuna.
Da idemo svih petero to bi koštalo preko četrdeset tisuća kuna. Uf.

Brojke su brojke i kako bi rekao moj kolega - matematika je egzaktna znanost. Bez obzira na primanja, odustali smo od opcije ljetovanja u hotelu. Privatni smještaj bit će opcija i ove godine.
Ne želim ulaziti u politiku cijena hotela jer cijene su takve kakve jesu. Po meni nije problem cijena već je problem u našem standardu i plaćama.
Pitam se, može li si tročlana obitelj s prosječnim hrvatskim plaćama priuštiti tjedan dana godišnjeg i za to izdvojiti dvadeset tisuća kuna.
Ja bih rekao da ne može. Nažalost.
Život nije jeftin. Većina nas ima neki stambeni kredit, imamo za otplatiti još par rata tehničkog i registracije, djecu će na jesen trebati opremiti za školu (knjige, bilježnice, pribor, odjeća, obuća…), gorivo je poskupjelo, režije su poskupjele, higijenske potrepštine su poskupjele.
Sve je poskupjelo, a treba i jesti.
Dvadeset tisuća kuna za tjedan dana mora iz ove perspektive koja je bliska nama većini nije opcija.

Bilo bi nam lakše da sjedimo u ministarskoj fotelji jer pojedini hrvatski ministri ostvaruju dobre popuste pa u hotelu umjesto redovne cijene od 1161 eura plaćaju tek 291 euro.
Neki će reći kako se moramo ugledati na našeg financ ministra koji očito pazi na svaku kunu pa na more odlazi u predsezoni.
Kad je jeftinije pa jedno noćenje košta samo 1161 eura. ?!?
I još dobije izdašni popust. To valjda ide s funkcijom.
S popustom od 75% sedam dana mora prosječnoj hrvatskoj obitelji bilo bi mnogo dostupnije, ali nemamo svi ministra u obitelji.
Parafrazirat ću Tolstoja: „Sve su hrvatske ministarske obitelji sretne na isti način, a svaka prosječna hrvatska, nesretna je na svoj.“.
I zadržat ću se ovdje…da ne krenem u smjeru cjelokupne situacije, politike…
Vratit ću se na početak kolumne, na početak ljeta…duge dane i hladni gin tonic u smiraj dana.
Uz hladni gin tonic i godišnji se lakše planira.

Bez obzira kupali se „u moru ili lavoru“, boravili hotelu ili apartmanu, na Mrežnici ili Babinom Kuku – odmorite se i uživajte.
I pripazite na cijene, postoje kafići u kojima limunada košta 45 kuna. Pa daj ti reci?!
Da se ne čudite poslije.