Je li taj godišnji zasluženi ili nije, ostavljam vama na izbor. Neki će reći da je, neki će reći da nije.
Po meni se i nisu baš i naradili jer sabornica je većinom bila prazna.
Sramotno prazna. Poražavajuće prazna.
Toliko o tijelu koje predstavlja građane.
Možemo mi biti zgroženi koliko god nam granica zgražavanja to dozvoljava i ako pojedinci nisu naš osobni izbor, izbor su većine.
Činjenica je to od koje ne možemo pobjeći i koju je teško probaviti.

Da kojim slučajem preostali članovi Letećeg cirkusa Montya Pythona žele ponovno snimati, Hrvatska bi bila idealno mjesto. Nepresušno vrelo najapsurdnijih i najneobičnijih političkih egzibicija, a kad bi upoznali određene visoko istaknute političke pojedince jer ako nešto zastupnici Hrvatskog sabora – predstavničkog tijela građana jesu, jesu visoko istaknuti politički pojedinci - raspametili bi se.
Zbunili bi se više i od Urše Raukar Gamulin.
Aa… hm…..m…… nm….. a… ajoj...….. m…. hhhhh…. hm… cc… da…. hm…
Nema sumnje kako je politička situacija posljednjih dana dinamična i u Velikoj Britaniji, ali britanski političari, bili oni laburisti ili konzervativci teško se mogu nositi s našim političkim teškašima i onime što nam iz tjedna u tjedan donose.
Po broju optužnica i afera – mnogi od njih i odnose. Sezona je godišnjih počela pa će valjda biti malo mira.
Valjda.

Protekli tjedan zvijezde hrvatskog političkog neba kao da su dale sve od sebe. Slučajni promatrač mogao bi pomisliti da se u hrvatskoj politici radi na normu ili da hrvatski politički akteri imaju neki cilj koji moraju dosegnuti prije ljetne stanke.
Svojski su se potrudili. Kao da im regres ovisi o tome.
Cilj je diskutabilan, a sredstva se ne biraju.
Način na koji se pojedinci razgovaraju nije više ni za zgroziti se. Postao je zabrinjavajući.
Kad smo pomislili da se politički diskurs na političkoj sceni ne može više srozati, pojave se oni koji nas razuvjere i uvjere da se može još i gore.
Međusobno su to uvijek uvaženi zastupniče, cijenjeni predsjedniče, poštovani kolege…, ali prošlog tjedna u Saboru su se pojavile i nakaze.
Može li tužnije?
Pitam se što bi na sve ovo rekao Kukuljević Sakcinski?

Jasno mi je da rasprave kod nekih izazovu neku reakciju. Uzburkaju se političke strasti, prorade emocije. Sve je to u redu jer nismo strojevi, ali postoje neke granice koje ne smiju prijeći, a prelaze se u posljednje vrijeme sve više i više.
Razumijem i da dvije stavovima sukobljene strane neće uvijek pronaći zajednički jezik, ali taj jezik je nešto na što bi trebalo pripaziti, a neki više ne paze. Niti paze niti biraju riječi.
Od zastupnika pa do čelnih ljudi koji vode državu. Očekuje se da takvi ljudi budu pristojni, kulturni, profinjeni, paze što govore.
Sve je manje pristojnosti, kulture, profinjenosti…
Većina glasača svoje je rekla bilo to nama pravo ili krivo.
Mi možemo i dalje samo taj politički cirkus gledati i plaćati.
Ne zaboravimo da sve njih plaćamo mi. Na neki način oni su naši zaposlenici i trebali bi raditi za nas. Narod.
O produktivnosti i uspješnosti „naših zaposlenika“ – možemo raspredati danima.

Kakav tjedan je iza nas.
Nije dinamično bilo samo u sabornici.
Ne zaboravimo ni na prvu damu, kraj školske godine i jedan poslani mail koji je uzburkao javnost.
O ocjenama i tome kako je odličan uspjeh nekima vrlo bitan pisao sam prije nekoliko tjedana, a odličan uspjeh svog sina priželjkivala je i prva dama.
U ovoj „aferi“ svakog dana izlaze neki novi detalji i teško je imati mišljenje ili donijeti zaključak na temelju parcijalnih informacija.
Nemam ništa protiv da roditelj ukaže na nepravilnosti u radu određenog profesora i pokuša napraviti nešto kako bi se neka situacija popravila. Dapače. Ishod u kojoj će obje strane biti zadovoljne je idealno rješenje i svaki roditelj za svoje dijete želi najbolje, ali…
Jedni su gospođu Milanović osudili odmah, drugi su je podržali.
Treći su se pak okomili na ravnateljicu i školu.

Ono što mene brine u čitavoj ovoj priči i za što mislim da je jedino sporno (ako sam dobro „ubrao“ sve što se dogodilo) je činjenica da je škola izmijenila i ispravila ocjenu nakon što su ocjene zaključene. Ako su to u školi napravili zbog jednog maila i činjenice da je mail poslala predsjednikova supruga pa su se uplašili – to je žalosno.
Medalja uvijek ima dvije strane, a što je sve pošlo u krivo (ako je) ne znamo i vrlo vjerojatno nećemo saznati. Kakva god da istina bila.
Istina je ustvari možda u vinu.
Da je „In vino veritas“ svom silom priželjkuje Tomislav Tolušić koji će srpanj umjesto u vinogradu ili na plaži provesti u pritvoru. Još jedan od bivših ministara koji je postao meta istrage. Ovaj put zbog primljenih 2,5 milijuna kuna iz tzv. „Vinske omotnice“.

Svatko je nedužan dok mu se ne dokaže krivnja, a to pravo ima i Tolušić. Kako će ovaj spor završiti i tko će na kraju biti zadovoljan – ne znamo.
Možda Justicija, a možda Tolušić. Uz čašu vina pored roštilja od 150 kvadrata koje je omaškom zaboravio spomenuti u imovinskoj kartici.
Živjeli.
Svako dobro i ministru na odlasku. Na svoj zahtjev odlazi ministar financija, jedan od rijetkih ministara koje sam volio poslušati.
Na prijestolje još nije zasjeo njegov zamjenik, a na svjetlo dana izlaze svi detalji koji se vežu uz njegovo ime i prezime.
Da je poslovno sposoban nema dvojbe jer uz dvije tvrtke u vlasništvu, nekretnine i pokretnine tu je i ušteđevina od 600 tisuća kuna, 35 tisuća eura, 16 tisuća švicarskih franaka i 14 tisuća američkih dolara.

Zaista respektabilno i to mislim bez trunke ljubomore jer uvijek pozdravljam sposobne ljude koji znaju i mogu zaraditi – sve dok je to na pošten i legalan način.
Jedino na što sam malo ljubomoran je kamatna stopa na kredit.
Eh da je meni kamata 1,13 posto.
Postoji li korelacija između kamatne stope na kredit i funkcije/stranačke pripadnosti – ne znam, ali znam da ću već ovaj tjedan otići u banku provjeriti mogu li i ja za svoj stambeni kredit dobiti ovako popularnu i zavodljivu kamatnu stopu.
Budući da stambeni kredit moram otplaćivati do 2042. godine, bilo kakvo umanjenje kamatne stope podjednako će razveseliti mene, gospoju i djecu jer novi kreditni trenutak itekako će se reflektirati na našu svakodnevicu.
Znam da je ovaj kreditni scenarij za moju obitelj čisti SF, ali valja pokušati.

Do onda ona stara „uzdaj se u se i u svoje kljuse“ na najpošteniji mogući način. Onaj koji donosi miran san.
Hoće li spavati mirno neki članovi HDZ-a, pitanje je jer situacija u vladajućoj stranci očito nije dobra.
Kako drugačije objasniti da su HDZ-ovi prisiljeni krasti. Ništa novo rekli bi neki, ali ovo je krađa „par excellence“.
Nije više dovoljno muljanje s natječajima, fondovima…
Sada su na red su došle i sekundarne sirovine.
Potvrđuju to tata i sin Turković. Stjepan Turković, sada već bivši član HDZ-a sa svojim je sinom prošli tjedan uhvaćen kako krade armaturno željezo s gradilišta obilaznice u Turnju.
Da čitava ova priča koja opisuje hrvatsku realnost bude tragičnija jer komično ne postoji, gospodin Turković savjetnik je ravnatelja Županijske uprave cesta.
Ne znam kako vi, ali ja u pozadini čujem „Vršimo odvoz otpada, starog željeza, starih veš mašina, starih televizora, starih akumulatora. Stare kompjutere kupimo. Kupimo stari otpad.“

Prema napisima u medijima, Turkoviću posao u Županijskoj upravi za ceste nije upitan i ne mora se brinuti čeka li ga radno mjesto u ponedjeljak jer se sve dogodilo „izvan radnog vremena“.
Državna tvrtka ne vidi ništa sporno što je savjetnik ravnatelja krao jer krao je u svoje slobodno vrijeme.
Može li apsurdnije, jadnije i tužnije od ovog?
Kakva su to vremena došla kad bivši gradski i županijski vijećnik, bivši direktor gradskog poduzeća, bivši ravnatelj, a sada savjetnik ravnatelja Županijske uprave za ceste mora
krasti željezo.
Kakav tjedan?!
Sreća u nesreći - u ovoj tuzi, čemeru i jadu, je ta što je počeo ljeto.
Sezona godišnjih odmora.
Za saborske zastupnike, članove vlade, premijera, predsjednika, čitavu nisku bivših ministara (od kojih su neki i u pritvoru), političke aktere, a ujedno optuženike i osumnjičenike, sakupljače sekundarnih sirovina… - za sve one koji su u službi svojih građana.
Sramota.
Kakav crescendo na političkoj sceni. Sve to prije godišnjih odmora.
Sve u tjedan dana.
Kakav tjedan?!
Ne ponovio se. Da ne bilo – du, du, du, nema nam pomoći.