Srijeda, 08 Lipanj 2022 17:19

SMIJU LI „STARCI“ IZLAZITI – U KOJIM GODINAMA SU VAM IZLASCI BILI NAJBOLJI? #226

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
SMIJU LI „STARCI“ IZLAZITI – U KOJIM GODINAMA SU VAM IZLASCI BILI NAJBOLJI? #226 foto: Vedran Tolić

Prije par tjedana na Miss7 party-u konačno sam upoznao neke ljude koji su mi do sada bili skriveni iza imena i prezimena, mail adrese te ponekog telefonskog razgovora.
Radimo, surađujemo, ali nismo imali prilike upoznati se i to sve zahvaljujući koroni koja je susrete i kontakte uživo svela na minimum.
Moram priznati kako nisam sretan kad ne znam kako izgleda osoba „s druge strane“.
Ok, postoje iznimke kad zbog opravdanih razloga neke ljude ne možeš upoznati uživo.
Ti u Hrvatskoj, osoba s druge strane u Americi, Tajlandu ili Kanadi.


Ljude koji su tu, u Hrvatskoj, regiji, a s kojima surađujem nastojim upoznati.
Lakše je kad znaš kako netko izgleda. Kad spojiš glas i lice i imaš punu sliku.
Kako god okreneš, ljepše je.

Bilo je kako je bilo. Nismo se družili, nismo izlazili, nismo se upoznavali.
No, konačno je sve krenulo i pokrenulo se.
Ponovno radimo u uredima, pijemo kave, družimo se, izlazimo.
Izlazimo…
Izlasci su nešto je većini nedostajala jer izlasci su nešto što nam svima treba. Osjećamo se dobro, okruženi smo dragim ljudima, opušteni smo.
Prekid te neke svakodnevice, rutine… vole svi. Pa i najzagriženiji introverti vole ponekad izaći i opustiti se.
Sasvim nebitno je li riječ o koncertu, party-u, putovanju, neplaniranoj kratkoj kavi ili gin tonicu koji se pretvori u super provod.
Ono što je svojstveno svim izlascima je činjenica kako se njima vesele apsolutno sve generacije.

U izlasku, na party-u upoznao sam i Andreu, svoju urednicu. Jednostavno nije ranije bilo prilike, a nije da nismo imali u planu. Jesmo, ali…
Moram priznati da nisam sasvim siguran kako ovo sročiti na način da budem jasan, a opet da bude dovoljno diplomatski jer žene ne vole kad se spominju godine. Hm?!
Uglavnom, Andrea i ja smo generacijski bliski. Imamo dovoljno godina da i naša djeca već imaju dovoljno godina.
Dovoljno godina da i mi roditelji ponekad tračamo vlastitu djecu. Da me se krivo ne razumije,  ne u negativnom kontekstu, ali raspravljamo o klincima, čudimo se nekim njihovim postupcima, razmišljanjima kao što se i oni čude našima.
To ide u kompletu kad imaš dovoljno godina pa ti i vlastita djeca imaju dovoljno godina, a generacijske razlike nisu mit.
 
Andrea i ja smo se kratko dotakli i toga kako se naši klinci čude što mi „starci“ idemo van. Izlazimo. Dođemo ponekad u sitne noćne sate. Oni se tome baš čude.
Ne razumijem čemu čuđenje. Šimić je još prije stotinu godina napisao da su „pjesnici čuđenje u svijetu“, a ne mi roditelji.
Naša djeca čude se tome što mi odrasli idemo van, zabavljamo se. Živimo.
Na kavi s frendovima neki dan isto smo pričali o tome. I njihovi klinci se čude što oni idu van.
Ispada kako mi „starci“ ne bi trebali izlaziti. Ili im nije jasno zašto mi izlazimo. Ne mogu oni shvatiti nas, a niti mi možemo shvatiti kako oni ne shvaćaju nas.
Ne kužim, što bi trebali? Sjediti doma, izrađivati goblene, čekati večernje vijesti pa na spavanje. I tako iz dana u dan. Pos'o – kuća. Kuća-pos'o.
Ma da ne bi.

Ja bih se čak usudio reći, a znam da se moje tinejdžerke s time neće složiti, kako su izlasci potrebniji nama odraslima nego njima.
U usporedbi s nama, naši klinci imaju mnogo manje briga i koliko god to njima iluzorno djelovalo kad im to pokušamo objasniti – fakat im je super, ali poštujmo i onu staru kako su svakom njegove brige najveće.
Realno, toliko toga je na našim odraslim roditeljskim plećima. Prije svega tu je briga o djeci i svemu što ide u kompletu – odgoj i sve faze odgoja, škola i školske obveze, izvannastavne aktivnosti, odjeća, obuća, klopa, izlasci, džeparac…
Ne cvilim jer djeca su naše najveće bogatstvo, naš izbor i sve te stvari sastavni su dio roditeljstva.
Nadalje, tu su i briga o kući, kreditima, režijama, financijama, špeceraju, inflaciji, starim roditeljima, auto servisima, javljaju se već i neke zdravstvene boljke…

Posao da ne spominjem. Moramo raditi da bismo živjeli. Svi imamo kolege, šefove, suradnike, klijente, partnere…
Netko ima sreću da mu je na poslu super. Netko drugi nema, ali kako god da okreneš posao nas isto na jedan način troši.
Svakodnevica nas troši. Život nas troši.
Povremeni izlasci kad se možemo opustiti, potpuno otpustiti kočnice i zaboraviti na sve nešto je što je nama starcima itekako potrebno.
Pogotovo iz razloga što to nije uvijek već se ti izlasci događaju s vremena na vrijeme. Ne izlazimo onoliko često koliko bi htjeli.
Nitko nam ne brani, ali dok nekima jutro donosi kraj, nama odraslima jutro donosi - početak. Uglavnom novog radnog dana ako je riječ o izlasku u tjednu.

Pričali smo nešto „mi odrasli“ kad su izlasci bili bolji. Jesu li bili bolji dok smo bili u srednjoj školi, na faksu ili sad dok smo odrasli i imamo dovoljno veliku djecu pa i mi možemo ponekad bezbrižno zatulumariti.
S frendovima smo se dotakli i za sada još uvijek neponovljivog dočeka nove godine 2022. točno u podne u Samoboru.
Svaka čast Fužinama koji ovu tradiciju furaju već dugo, ali moram biti lokal patriot jer atmosfera u Samoboru je iz godine u godine sve bolja i bolja. Složili smo se kako je prošlogodišnji doček bio apsolutni hit.
Odmah smo se dogovorili gdje ćemo dočekati novu 2023.
Ti dobri izlasci jednostavno se dogode i takve trenutke jednostavno treba iskoristiti.

Jesu li izlasci bili bolji dok sam išao u srednju školu ili su bolji sad, u nešto odraslijoj dobi? Rekao bih da su sada bolji.
U srednjoj su izlasci sastavni dio svakog mladog čovjeka. Petak, subota, ponekad i neki dan u tjednu. Škola i izlasci.
Realno, u tim godinama nismo imali nekih drugih briga jer su roditelji bili tu i brinuli oko svih drugih stvari. U srednjoj se izlazilo često, tulumarilo se dobro, a neki izlasci pamte se i dan danas. S odmakom od dvadeset i kusur godina.
Izlasci u četrdesetima su također fantastični. Ne toliko česti, ali neprocjenjivi.
Bez obzira o kakvom izlasku se radi, ali u svakom se podjednako gušta.

U godinama si već da možeš birati društvo jer ne želiš vrijeme provoditi s nekim tko odašilje negativnu energiju.
Ima tih ljudi koji su uvijek nešto smrknuti, non stop nešto njurgaju, prigovaraju, ništa im ne odgovara… U godinama smo kad nemamo vremena za takve ljude.
Nastojim takve pojedince izbjegavati u širokom luku.
Jedino ispravno je okružiti se dragim ljudima u čijem društvu si potpuno opušten, gdje nitko ne glumata, smiješ se. Jednostavno se osjećaš – d o b r o.
Možda godine iza tebe donesu mudrost, zrelost, iskustvo pa u svemu nastojiš guštati što je više moguće. Samim time i u izlascima.

Sasvim je nebitno što te izlazak i neprospavana noć u četrdesetima prate još nekoliko dana i jednostavno ti treba da se „dobiješ“ jer nemaš više dvadeset. Na jedan način te isprazne, ali s druge strane izlasci napune neke druge baterije. Zaboraviš na sve svakodnevne brige i probleme, a ponekad je to u našim godinama itekako potrebno. Godi nam.
Što se naših klinaca tiče koji se čude zašto mi starci idemo van – samo nek' se i dalje čude. Iskreno, fora je vidjeti poruku na mobitelu „Kad ćete ti i mama doći doma?“
Kad dođemo – dođemo.
Doći će i oni u naše godine. Godine kad izlasci otkrivaju neke nove dimenzije i koji su čisti gušt.
Svaka generacija u izlascima uživa na svoj način. Tinejdžeri na svoj, ljudi u tridesetima na svoj, a mi u četrdesetima na svoj.
Pitam se što tek donose pedesete?

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.