„Kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici?“
Izjaviti ovako nešto u zemlji koja već nažalost ima povijest mučnih slučajeva obiteljskog naselja i koja vapi za ozbiljnim promjenama u sustavu je istovremeno skandalozna, zabrinjavajuća, poražavajuća i sramotna.
„Kud bismo došli…?“ pitaju se u sustavu.
Zaista?
I jedan jedini spriječeni slučaj obiteljskog nasilja bio bi dovoljan, a sigurno bi ih bilo mnogo više jer statistika nasilja u obitelji i dalje nije dobra, a količina prekršaja i kaznenih prijava za vrijeme pandemije dodatno je porasla.

Pitajte žrtve obiteljskog nasilja, što one misle o tome i koji je odgovor na pitanje – kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici
Neke od njih nikad neće moći dati odgovor na to pitanje jer od četrnaest ubijenih žena prošle godine, njih jedanaest ubile su njima bliske osobe (njihovi tadašnji ili bivši partneri).
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova u prvih pet mjeseci ove godine, ubijeno je devet žena od čega su njih tri usmrtili partneri (tadašnji ili bivši).
Dodajmo ovim tužnim brojkama i istraživanja koja pokazuju da jedan prijavljeni slučaj obiteljskog nasilja dolazi deset neprijavljenih.
Na jedan prijavljeni slučaj silovanja dolazi petanest-dvadeset neprijavljenih, a procjene pokazuju kako svaka treća žena tijekom života doživi neki oblik nasilja.
Institucije se pitaju „Kud bismo došli…?“

Živimo tu gdje živimo. U trenutku i vremenu u kojem živimo, a da nam je lako – nije. Svakodnevno nam taj trenutak otežavaju oni koji vode državu. Svi oni koji su na funkcijama i imaju moć odlučivanja. Vijesti svaki dan dodatno utrljaju sol u ranu.
Vjerujem da se svi mi prosječni građani s pravom ponekad pitamo „Kud bismo došli'?“

Kud bismo došli kad bi moćnici na funkcijama končano prestali krasti?
Kud bismo došli kad se za muljanja s plinom ne bi isplaćivala nagrada u iznosu od 100 milijuna kuna?
Hej…
Je*ote…
Sto milijuna kuna nagrade nekome za pogodovanje…kemijanje, muljanje…
Pa koliko je taj netko zaradio kad za nagradu može izdvojiti sto milijuna kuna.

Kud bismo došli da u ovom posljednjem „plinskom“ slučaju nije uhićen i predsjednik Hrvatske odvjetničke komore?
Hej…
U (sto)milijunskoj aferi uhićen je predsjednik Hrvatske odvjetničke komore…
Kako? Zašto?
U Kodeksu etike objavljenom na stranicama Hrvatske odvjetničke komore u Općim načelima jasno piše kako se „Odvjetnik ne smije prihvatiti poslova koji nisu spojivi s njegovim pozivom i koji bi mogli štetiti njegovoj nezavisnosti i dobrom glasu te časti i ugledu odvjetništva“.
Isti taj Kodeks potpisao je 2007. tadašnji vršitelj dužnosti, u međuvremenu preminuli Marijan Hanžeković koji se našao pod povećalom Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa jer je ured imao ugovore s brojnim tvrtkama u vlasništvu grada Zagreba.

Poslovi su vrijedili oko 25 milijuna kuna godišnje, a Hanžeković je za pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Bandića uplatio 15 milijuna kuna jamčevina za izlazak iz pritvora.
Kud bismo došli kad odvjetnici ne bi bili predmet istrage Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa?
U najnovijoj plinskoj aferi ne zaboravimo na presumpciju nevinosti i kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali po meni je nedopustivo da dođe do situacije u kojoj se mora uhititi predsjednika Hrvatske odvjetničke komore.
Odvjetnici su ti koji bi trebali bez dvojbe poštivati slovo zakona.
Kud bismo došli da se ne uhićuje predsjednik Hrvatske odvjetničke komore?

Nema mjeseca da se u Hrvatskoj ne otkrije neka nova afera. Uglavnom vrlo skupa i koju na koncu izravno ili neizravno plaćamo mi.
Marx je davnih dana izjavio „kako narod ima vlast kakvu zaslužuje“.
To je sranje jer nitko u Hrvatskoj ne zaslužuje ovakvu vlast kakvu imamo proteklih o ho ho godina. Ne mislim samo na premijera i predsjednika već ukupno na sve one koji u svojim rukama imaju moć i utjecaj i čije pa i najmanje moguće odluke direktno utječu na svakog od nas.
Kad sam već spomenuo dvije čelne osobe u državi, kud bismo došli kad bi njih dvojica prestali s verbalnim šamaranjima i ponekad infantilnim nadmudrivanjima putem medija.

Kud bismo došli kad se trenutna vlast ne bi busala o prsa o hvalevrijednom i u maniri „mi smo super heroji“ uspjeha i na sva zvona najavljivala „rekordno povećanje mirovina“ u rujnu?
U prosjeku će svaki penzioner dobiti veću mirovinu za nekih 160 kuna.
160 kuna?
Kud bismo došli kad bi ta povišica bila sasvim dovoljna i mogla pratiti stopu inflacije koja je prešla 12%?
Kud bismo došli kad bi oni koji donose mjere vidjeli taj nesrazmjer?
Kud bismo došli kad na jednog umirovljenika ne bi dolazilo 1,29 radnika i broj radnika bi bio mnogo veći?
Kud bismo došli kad bi umirovljenici mogli od svoje mirovine koliko toliko živjeti normalno, a ne kopati po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama?

Kud bismo došli kad bi konačno prestali imati vladu/vlade s instant ministrima?
Vlaho Orepić, Ante Šprlje, Slaven Dobrović, Ivan Kovačić, Pave Barišić, Davor Ivo Stier, Martina Dalić, Lovro Kušćević, Goran Marić, Gabrijela Žalac, Tomislav Tolušić, Nada Murganić, Marija Pejčinović Burić, Milan Kujundžić, Damir Krstičević, Darko Horvat, Zdravko Marić…nekog sam možda i omaškom preskočio.
Neki od njih su smijenjeni, neki otišli samoinicijativno, a neki od njih prestali sjediti u ministarskoj fotelji jer su se njihova imena povezivala uz afere.
Opet skupe jer ministri za jeftine afere valjda ne znaju.
Kud bismo došli kad ministri ne bi trebali odstupati zbog afera i USKOK-ova kucanja na vrata?

Kud bismo došli kad se čelnici pojedinih gradova i općina ne bi našli kao akteri raznih manjih i većih afera?
Na Dražena Barišića, Vinka Grgića, Zlatka Babića, Javora Bojana Leša već smo zaboravili.
Kud bismo došli kad pojedini načelnici ne bi po austrijskim bordelima peglali službene kartice?
Kud bismo došli kad se lokalni moćnici ne bi politički pokušali korumpirati uz rečenicu „Kaj bi ti štel biti?“
Kud bismo došli kad ne bi imali situacije da se na izvanrednim izborima zbog župana koji je dao ostavku zbog primanja mita ponovno izabere ista ta osoba?
Kud bismo došli kad ne bi znali za situacije u kojima bivši ravnatelj, a sada savjetnik ravnatelja Županijskih cesta krade armaturno željezo s gradilišta obilaznice? I neće snositi sankcije jer je krao „izvan radnog vremena“.

Kud bismo došli kad bi i brojke Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bile drugačije?
Imamo 110 337 nezaposlenih osoba, a istovremeno uvozimo radnike. I još ih nedostaje.
Prema procjenama Ministarstva unutarnjih poslova ove godine bit će izdano više od sto tisuća dozvola za rad i boravak u Hrvatskoj. Ne razumijem. ???

Kud bismo došli kad roditelji ne bi trebali strepiti hoće li im dijete na jesen biti upisano u vrtić? I dok svaka nova vladajuća garnitura stavlja demografsku i populacijsku politiku visoko na listu prioriteta, u Zagrebu svake jeseni nekoliko tisuća djece ne krene u vrtić jer nema dovoljno mjesta. Njihova imena ne nalaze se na listi.

Kud bismo došli kad bi i u zdravstvu funkcioniralo sve onako kako treba? Na neke se specijalističke preglede čeka preko deset mjeseci.
Osobno, sa zdravstvom imam samo dobra iskustva. Ne bi bilo fer tvrditi drugačije ali znam da neki nisu imali. Ionako klimav sustav dodatno je iz ravnoteže izbacila i pandemija.
Kud bismo došli kad bi baš svi (i liječnici i pacijenti) bili zadovoljni?

Kud bismo došli kad prve dame ne bi intervenirale u obrazovni sustav i za vlastito dijete isposlovalo bolji prosjek?
Kud bismo došli kad roditelji ne bi vršili toliki pritisak na sve one uključene u obrazovni proces i samo dozvolili da učitelji rade svoj posao, a da djeca budu smo djeca. Bez obzira koji prosjek imali na kraju nastavne godine.

Kud bismo došli kad bi prestali sipati mržnju putem interneta i društvenih mreža? Količina negativnosti, ružnih i neprimjerenih riječi tužna je. Stručnjaci bi rekli i zabrinjavajuća.
Kud bismo došli kad bi prestali biti toliko licemjerni i dvostrukih kriterija?
Svijet bi bio puno ljepši kad pojedinci ne bi odmah na prvu osudili, iskritizirali, nimalo ne birajući riječi, nekog ili nešto komentirali. Pometimo prvo pred svojim vratima.
Kud bismo došli kad bi konačno naučili čitati s razumijevanjem?
Neki ne odu dalje od naslova, ali su zato jako glasni u svojim stavovima i količini negativnosti.

Kud bismo došli kad bi manje pažnje pridavali pozadini Nives Celzijus i bikiniju Lidije Bačić, a više fantastičnim uspjesima srednjoškolcima koji su na informatičkoj olimpijadi osvojili dvije zlatne i jednu brončanu medalju? Imena ovih mladih genijalaca su Dorijan Lendvaj, Patrick Pavić i Matej Vojvodić.

Nadajmo se da će sa svim svojim stečenim znanjima ostati u Hrvatskoj.
Kud bismo došli kad bi prestao val iseljavanja (uglavnom mladih) iz Hrvatske. Samo prošle godine otišlo ih je preko četrdeset tisuća. U posljednjih osam godina ukupno ih se odselilo gotovo 400 tisuća.
Kud bismo došli kad bi vladajuće ovaj trend ozbiljno zabrinuo i kad bi se neke stvari zapitali?

Kud bismo došli kad bi pravosuđe u Hrvatskoj uistinu funkcioniralo, a ne opetovano dokazivalo apsurdnosti sustava?
Kud bismo došli kad bjegunac od hrvatskog pravosuđa iz susjedne države ne prokazuje korumpirane hrvatske suce?

Kud bismo došli?
Kud bismo došli kad bi manje „brinuli tuđu brigu“ i izigravali moralne vertikale, a više se posvetili samima sebi i dragim ljudima u bliskom okruženju?

Kud bismo došli kad bi ovaj popis pitanja mogao doći do svog kraja?

Kud bismo došli…i gdje bismo mogli biti?