Nedjelja, 04 Rujan 2022 10:08

LJETO JE GOTOVO – ZVONILO JE #236

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
LJETO JE GOTOVO – ZVONILO JE #236 foto: Vedran Tolić

Sretan vam ponedjeljak - 05.09.2022.
Ujedno, sretan vam i prvi dan nastave i nove nastavne godine.
Svi mi koji smo roditelji školaraca znamo što znači prvi dan nastave i siguran sam kako se prvom danu nastave više veselimo mi roditelji nego djeca.
Otvorimo šampanjac i nazdravimo. Djeca se vraćaju u školu.
Ljeta znaju biti duga i vrlo izazovna.
Prije svega jer su djeca cijelo vrijeme kod kuće. Roditeljima koji rade i ne mogu si priuštiti više od dva tjedna godišnjeg tijekom ljeta, a djeca su još uvijek mala – ljeto zna biti uzrok velikog stresa.
Oni sretnici koji imaju bake i djedove na moru ili na selu, djecu pošalju na ljetne praznike odmah nakon zadnjeg zvona pa djeca imaju dugo toplo, a roditelji bezbrižno ljeto.



To je kombinacija u kojoj su svi na dobitku. Bake i djedovi jer im dolaze unuci za koje ionako često prigovaraju da ih premalo viđaju, unuci koji jedva čekaju uživati u bakinom i djedovom tetošenju jer kod bake i djeda sve se može, a uživaju i roditelji jer nemaju brige što s djecom preko ljeta. Pogotovo s onim najmanjim školarcima.
Oni koji taj benefit nemaju, moraju kombinirati, a pojedinim roditeljima to uzrokuje stres
Stoji kako su generacije i generacije djece bila sama kod kuće jer roditelji su radili i nisu mogli uvijek djeci biti pri ruci i djeci ništa nije bilo.
Živi su, zdravi su, samostalni su, normalni su.
Jedan sam od tih. Ključ oko vrata i to je to. Snalazi se kako znaš i zabavljaj se kako znaš jer izbora nemaš.

S radošću se prisjećam svojih bezbrižnih ljeta. Bilo nas je dosta koji smo ostajali većinu ljeta na kontinentu i bilo nam je super.
Da su vremena tada bila drugačija – definitivno jesu i oko toga nema rasprave.
Bila su to vremena u kojima nam nikad nije bilo dosadno. Nismo imali mobitele, laptope, tablete, internet, playstatione, televizore s tisuće programa i gomilu drugih stvari koje bi nas trebale zabavljati.
Unatoč svim novotarijama koje je klincima donijelo novo vrijeme, njima je vrlo često dosadno. I to baš jako dosadno i ne znaju što bi radili sami sa sobom.
Nama unatoč nedostatku sveg onog što današnji klinci imaju, a mi nismo imali – nikad nije bilo dosadno.
Takva su bila vremena i ne bih ih mijenjao ni za što. Bilo nam je top.

Ne mislim da bi se današnji klinci trebali ponašati onako kako smo se ponašali mi jer vremena su drugačija i nema smisla očekivati da žive na onaj način kako smo živjeli mi.
Bez obzira na sve, ne znači da moramo zaboraviti na njihovom osamostaljivanju.
Neki roditelji ponašaju se previše zaštitnički i taj „nek' klinci budu samostalni“ segment potpuno zaboravljaju.
Svaki roditelj zna što je za njegovo dijete najbolje. Nisam i nikad neću nekome držati lekcije kako odgajati vlastito dijete, ali stojim kod toga da bi dijete koje ide u prvi ili drugi razred osnovne škole trebalo biti u stanju otići samo u školu i vratiti se i ne bi im trebao biti problem biti nekoliko sati samo kod kuće. Uzeti si nešto za pojesti, napisati zadaću, zabaviti se nekako.

Bez obzira što su mali i to privikavanje njima dođe naglo podjednako kao i nama – brzo to oni prihvate i u kratkom roku iako su mali – postanu veliki.
Roditeljima čija djeca to što prije polove lakše je svakog dana, a pogotovo preko ljeta kad djeca jednostavno moraju ostati sama kod kuće. Sve je to dio odrastanja, a vrijeme brzo ide.
Što smo stariji, sve brže i brže.
Realno, prošlo je i ljeto. Kud prije – mnogi od nas se pitaju.
Kao da je jučer bila nova godina, a sad je već i ljeto došlo svom kraju.
Stigao je i prvi dan nastave, a s prvim danom nastave i nama roditeljima je laknulo jer sve se vraća u neku kolotečinu.
Bit će sve onako kako je i veći dio godine. Starci na poslu, klinci u školi.
Kuća – pos'o. Pos'o – kuća.
Kuća – škola. Škola – kuća.

Dodajmo još i dinamiku izvannastavnih aktivnosti, treninga, provjeravanja jesu li napravljene sve školske obveze, pokojeg roditeljskog…
Ne zaboravimo ni na poneki povišeni ton i suzu. Ne zbog ocjena već zbog lijenosti.
Sve to vraća se današnjim prvim školskim zvonom.
U našoj kući jedino se najmlađa veseli početku nastave. Uzbuđenje traje već nekoliko tjedana. Od trenutka kad smo kupili novu torbu, bilježnice i sav ostali pribor.
Veseli se učiteljici i ne može dočekati vidjeti svoje prijatelje iz razreda i družiti se s njima.
Srednja se veseli početku škole kao i svaki drugi srednjoškolac. Znači - ne veseli se.
Od ove jeseni imamo i studenticu u kući. Najstarija kreće na fakultet i ne znam veseli li se ili ne? Još uvijek šljaka na sezoni pa o faksu vjerojatno ni ne razmišlja, a kako će to s faksom funkcionirati – ne znamo. Realno, nema razloga da ne funkcionira.
Punoljetna je, a pravila igre su postavljena.

Ljeto je gotovo – zvonilo je i djeca se vraćaju u školske klupe.
Veseli me što bi ovo mogla biti i prva nastavna godina bez korone, bez mjera, online nastave…
Bilo bi to zaista prekrasno jer ruku na srce, zbog korone su najviše na gubitku bili klinci. Ne toliko zbog znanja koje usput rečeno ne može biti toliko dobro preneseno putem računala kao što je na normalnoj nastavi u razredu već zbog društva, druženja, izlazaka i sveg onog što školske dane čini toliko posebnima.
Kažu kako je najljepše đačko doba. Zaista je.
Djeca možda toga nisu u potpunosti svjesna i škola im ponekad zna biti „tlaka“, ali i ta istina će im doći u nekom trenutku.

Na našim školarcima je samo da uživaju u školskim danima. I redovno izvršavaju svoje školske obveze. To im je najvažniji posao. Sve ostalo kako bude – bude. Uključujući i ocjene koje kod nas u kući nisu nikad bile prioritet.
Pristojno ponašanje prema učiteljima i kolegama u razredu jedini je prioritet, a lijenost se ne tolerira.
Ni gospoja ni ja nismo i nećemo vršiti pritisak zbog ocjena na našu djecu. Ne mogu shvatiti roditelje koji to čine.
Nemojte to raditi, pustite djecu da jednostavno budu djeca. U školu ne smiju odlaziti s grčom u želucu zbog vaših visoko postavljenih standarda i možda nekih neostvarenih ambicija. Škola im mora biti gušt, a uspomene iz školskih dana, uspomene koje će pamtiti cijeli život.
Nadam se da pojedini roditelji neće vršiti pritisak na profesore zbog ocjena. Nije primjereno ni pristojno. Pa čak ni da ste prva dama, nemojte to raditi.
Roditelji ponekad znaju biti problematičniji nego učenici. Ima i takvih, ali sam mišljenja kako je u većini slučajeva problem u učenicima, a ne u profesorima.
Ne znači da nema profesora koji su u stanju zakomplicirati pojedine situacije i baciti mrlju na struku. Ima, ali velika većina ih svoj posao ne doživljava isključivo samo kao posao. Učiteljski posao mnogo je više od toga. Beskonačno kompleksan i slojevit.
Škola je mjesto na kojem bi svi oni koji se u njoj nalaze i koji su s njom povezani trebali biti sretni i zadovoljni, a za postizanje te harmonije svi možemo i moramo dati svoj doprinos.
Makar ponekad bilo i izazovno, pokušajte se opustiti i uživati.
Dragi učenici, dragi učitelji, dragi roditelji – sretna vam nova nastavna godina.

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.