Subota, 18 Lipanj 2022 12:24

HRVATSKE TRAGEDIJE - DIJETE NIJE PROŠLO S PET, DA, I? #227

Napisao
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)
HRVATSKE TRAGEDIJE - DIJETE NIJE PROŠLO S PET, DA, I? #227 foto: Vedran Tolić

Danas je predzadnji dan tekuće nastavne godine. Već sutra će u školama po posljednji put zazvoniti školsko zvono, a učenici će konačno na zasluženi odmor. Knjige i torbe će s veseljem staviti u neki kut sobe i zaboraviti na njih.
Dugo toplo ljeto je pred njima u kompletu sa svim što donose školski praznici, a donose samo lijepe stvari.
Priznajem, malo sam ljubomoran.


Vjerujem da se i vi rado sjetite školskih dana i onog osjećaja zadnjeg dana škole. Čovječe, kako je to bio dobar osjećaj.
Sve je konačno gotovo i nema više školskog stresa, usmenog ispitivanja, kontrolnih, nultih sati dok je nastava ujutro, nekoliko neopravdanih koji čekaju opravdanje…
Ljeto je za svakog učenika najljepši dio godine, a školski praznici za neke i najljepši dio školovanja.

I dok će većina učenika s posljednjim školskim zvonom postati opušteni, dio roditelja ipak neće. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da se situacija iz godine u godinu ponavlja i po svemu sudeći tako će biti dokle god djeca idu u školu. Zašto? Ne znam. I dalje se čudim.
Već početkom lipnja kod određenog broja roditelja kreće stres zbog škole. Nisam krivo napisao. Stres kreće ne kod djece već kod roditelja.
Ocjene se intenzivno kontroliraju ocjene putem aplikacije.
Kad smo već kod napredne tehnologije, današnje generacije više ne mogu obrlatiti roditelje i odgađati priopćenje roditeljima o nekoliko negativnih ocjena.
Taj stres i radost učeničkog muljanja naprasno je prekinula jedna jedina aplikacija, a roditelji imaju puni uvid u ocjene uz samo par klikova.
Današnje generacije ne znaju kako je gutati knedle i čekati da se mama vrati s informacija.
Pa daj ti reci… ?!

Vratimo se roditeljskom stresu s početka lipnja.
Već par tjedana slušam roditelje kako kukaju zbog škole, profesora, ocjena, obrazovnog sustava…
U tramvaju, u kafiću, u nekom neobaveznom razgovoru s poznanicima koje slučajno sretnem. Većina njih je zaista u ozbiljnom stresu. Podjednako u stresu i roditelji osnovnoškolaca i srednjoškolaca.
Dijete neće proć' s pet.
Zamisli ti tragedije i problema. Dijete neće proći s pet.
Rade se strategije, planiraju revni roditelji koje predmete njihovo dijete još stigne popraviti. Podići prosjek. Vrlo često su te želje i nerealne, ali vrijedi pokušati.
Poslat će mail razrednici, otići na informacije kod određenog profesora.
Ona (mama) će nju (profesoricu) pitati zašto je mala iz plakata dobila četiri, a ne pet. Plakat je za čistu peticu. Mater zna jer sama je izrezivala valoviti rub na toniranom šeles hameru do kasno u noć dok je dijete bezbrižno spavalo.

Petica je mnogim roditeljima postala imperativ. Kao da je uspjeh u školi jedino bitan.
Zašto bi dijete uopće moralo proći s pet?
Ne mogu i ne moraju sva djeca proći s pet.
Ima i drugih ocjena, a ocjene su još od mog vremena i prilično sam siguran da se nije ništa mnogo promijenilo – mjerilo rada i znanja svakog učenika.
Postojali su stroži i zahtjevniji profesori kao i oni kod kojih se moglo „švercati“, ali znaš tko što traži i koja količina (ne)znanja ima svoju vrijednost u obliku ocjene.
Nije mi namjera kritizirati one roditelje koji jako „grizu“ na ocjene svoje djece. Svatko radi za svoje dijete ono što misli da treba. Sve je stvar izbora, ali čemu toliki stres i nervoza. Koju uredno prenose na djecu i na profesore.
U našem roditeljskom habitusu je da svojoj djeci želimo sve najbolje i pokušavamo im pomoći koliko god i kad god možemo, ali. Postoji ali.

Posebno izazovni su i upisu u srednju školu. Srećom to smo već prošli – dvaput. Sad smo jedno vrijeme mirni jer najmlađa tek završava prvi osnovne. S matematikom nije na ti. Šteka joj. Pomoći ćemo ako možemo i nastojati da joj u drugom razredu bude lakše, ali ako ne ide ne ide. Nije ni meni išla matematika. Nekako smo se obiteljski više orijentirali prema društvenom smjeru. Kumovi i njihovi klinci razvaljuju fiziku, tehnički, matematiku i to baš respektiram, ali svako od nas u nečem je dobar, u nečem malo manje dobar.
Kako u životu, tako i u školi. Nešto nam je išlo lakše od ruke, a oko nečeg smo se morali dobrano pomučiti i raditi.
I našim klincima je isto tako, ali neki roditelji su na to očito zaboravili pa su svakog lipnja u stresu jer dijete neće proći s pet.

Ne znači da se ne moramo brinuti oko obrazovanja naše djece i pustiti da se stvari događaju same po sebi. Ne.
Naša ulogu, pogotovo kad krenu u srednju školu, opisao bih kao lagano kontrolnu i usmjeravateljsku.
Ne znam što moja djeca rade i uče u školi. Dovoljno su odrasli da sami znaju koje su im obveze. Kako stoje stvari po pitanju obrazovanja i koje mogućnosti im pruža bolji školski uspjeh objasnili smo im još davno.
Bolje ocjene u osnovnoj omogućuju ležerniji izbor srednje škole. Bolje ocjene i dobro napisana državna matura nudi ti mnogo veće mogućnosti odabira fakulteta. Ukoliko će ići na fakultet.
Završeni fakultet ti nudi bolje startne pozicije na tržištu rada danas-sutra. Stvari su relativno jasne po tom pitanju i kao takve su ih prihvatile.

Što će i kako će – na njima je. Ponekad se stvari u životu uz malo sreće jednostavno poklope pa nevezano uz završenu školu i stečena znanja…naletiš na dobro plaćen posao i super uvjete, ali nisu sreća, položaj planeta i ostale stvari dovoljno čvrst temelj za planiranje budućnosti. Takav scenarij se i ne mora dogoditi pa je bolje imati „backup“.
Iz godine u godinu se krajem nastavne godine ponavlja ista priča. Neki roditelji su uzrujani, ljuti, razočarani zato jer njihovo dijete nije polučio uspjeh kakav su roditelji očekivali.
Zasta nije kraj svijeta.
Usmjeravati klince da uče i budu dobri u školi – pozdravljam, ali da pod svaku cijenu moraju proći s pet – ne.

Djecu treba pustiti da prate neki svoj put. Ne moraju svi biti doktori, menadžeri, pravnici ni arhitekti.
Ne moraju svi ni završiti fakultet. I to što neće završiti fakultet te na taj način možda ostvariti neke neostvarene snove roditelja pojedinca ne znači da će im u životu biti loše. Naprotiv.
Treba nam i automehaničara, frizera, pedikera, vodoinstalatera, električara, dimnjačara, keramičara, prodavača, građevinaca, kozmetičara.
Kako stvari stoje, a stoje tako da svi znamo kako u današnje vrijeme „majstora ni za lijek“. Sva obrtnička i majstorska zanimanja plaćat ćemo suhim zlatom kroz par godina.
Vrlo vjerojatno će naći posao odmah nakon završene škole, a od svog posla živjeti vrlo lijepo i kvalitetno.

Ne mogu shvatiti zašto si neki priušte ovakav stres. Bit će onako kako će mora biti. Treba ponekad pustiti i klince da pogriješe i snose posljedice. Nije lako s roditeljske strane to gledati i dozvoliti, ali život ih uglavnom neće maziti i prave borbe tek slijede.
Na vlastitim greškama se najbolje uči. Pritom mislim na nas prosječne jer znam da postoje i ona djeca koja od djetinjstva jedu zlatnom žlicom, žive pod staklenim zvonom i zaštitom dobro stojećih roditelja. Postoje neki koji se neće trebati (po)mučiti, ali…
Bit će onako kako treba biti.
Kraj je nastavne godine. Ocjene su takve kakve jesu i kao takve ih treba prihvatiti. Ukoliko djeci škola trenutno nije visoko na listi prioriteta, nema mjesta panici. Sve se stigne i kasnije.
Dodatno se mogu prekvalificirati pa i upisati fakultet s dvadeset pet ili trideset godina jer gdje ima volje ima i načina.
Samo bez nepotrebnog stresa…jer tako je lakše.

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.