Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević

Ponedjeljak je. I to ne bilo koji ponedjeljak. Crveni ponedjeljak, zaljubljeni ponedjeljak. Ljubavni ponedjeljak. Valentinovski ponedjeljak.
Kako bi se reklo – sretno Valentinovo svima koji slave.
Hoćeš/nećeš, Valentinovo ne možeš izbjeći, ignorirati. Ne možeš ga propustiti. Prije svega zahvaljujući trgovcima. Tjedan uoči Valentinova sve je u znaku srca.
Listam uz jutarnju kavu prošli tjedan kataloge koje je netko donio iz poštanskog sandučića. Čovječe, čega tu sve ima.
Pizza u obliku srca, njoki (svježi) u obliku srca, praline – obične i belgijske u obliku srca, gumeni bomboni u obliku srca. Čak su i slani pereci u obliku srca.
Da se ne svodi sve na hranu, tu su i birana crna i rose vina, pjenušci, parfemi, toaletne vode i lakovi za nokte.
Oni koji Valentinovo vide kroz botaničarsku prizmu tu su ruže, tulipani, orhideje, ginseng fikusi, zumbuli, begonije, kalanhoe, kale i mini sukulenti…

Početkom prosinca prošle godine u moru pristiglih mailova našao se i jedan kojem sam posvetio malo više pažnje nego što to uobičajeno činim sa svim spam mailovima.
Na spam mailove nitko nije imun i oni se nekom nepoznatom dinamikom pojavljuju i dolaze.
Isto tako i prestanu dolaziti. Do nekog novog trenutka kad samo opet počnu dolaziti.
Što je uzrok tome i kako se naša mail adresa nađe na nekom popisu meni je potpuno nepoznato. Netko tko se bavi informatikom i kuži cijelu priču vrlo vjerojatno zna zašto i u moru informatičkih nula i jedinica sigurno leži neko logično objašnjenje, ali čak iako u nekom trenutku znamo zašto se to događa, neće nekim Ctrl+A Delete sve nestati.
I dalje smo osuđeni na poneke spam mailove u našem inboksu.
Ili „ulaznoj pošti“ ako vam je tako draže.

Ljudi su društvena bića i to je jednostavno tako. Nema tu pretjerane filozofije niti su potrebne bilo kakve dodatne rasprave. Neovisno o tome jeste li više ekstrovert ili introvert, čovjek si. Živiš, radiš, boriš se sa svakodnevicom, ali i komuniciraš.
Komunikacija je nešto od čega ne možeš pobjeći. Koliko god da se trudio izbjeći, jednostavno ne možeš jer komunikacija je nešto što nam je svakodnevno i neminovno.
I to je ok.
Ja sam po prirodi brbljav tip, volim se družiti, razgovarati, razmjenjivati iskustva, nešto novo naučiti. Uz sve to sam i vječno znatiželjan jer sve me interesira.
Ne znatiželjan u smislu da moram znati sve nove tračeve iz ulice i je li susjeda iz ulice do moje bila na nekom novom estetskom zahvatu već znatiželjan u smislu nekih novih znanja, iskustava. Znatiželjan na način da će me neko novo sa(znanje) ili vještina oplemeniti na ovaj ili onaj način.

Svakog dana većina nas odlazi na posao. Iz dana u dan, iz godine u godinu.
Od ponedjeljka do petka, a neki i vikendom. Sve ovisi o vrsti posla koju radimo.
Budimo se, popijemo kavu, spremimo se i odemo na posao.  
Autom, vlakom, autobusom, tramvajem, pješice, biciklom…
Odlazimo na mjesto na kojem ćemo u većini slučajeva provesti osam sati i tamo ćemo raditi. Putujući na svoj posao mnogi od nas razmišljaju što ih sve čeka u novom radnom danu. Ima li kakvih zaostataka od jučer, s čim prvo započeti novi radni dan?
Što je hitno, a što može pričekati još koji dan.
Raditi se mora i oko toga nema rasprave jer živimo u vremenu u kojem je za život i egzistenciju potreban novac, a novac dobivamo svojim radom.
Čast izuzecima koji ne trebaju raditi ništa, ali ti su u manjini.
Većina nas je ipak prosječna, radno aktivna. Sa svim plusevima i minusima posla koji radimo.

Poruka koja me dočekala na mobitelu bila je „Poštovani oče, bit ću iskrena da ne prokužiš sam….Uglavnom, ogrebla sam auto…“
Ovo „poštovani oče“ je interna zafrkancija. Da ne bi kojim slučajem pomislili kako mi se vlastita kćer mora obraćati na ovakav način. Ili mi govoriti „vi“. Tako su s roditeljima razgovarali naši djedovi i bake, a vremena se mijenjaju. I promijenila su se.  
Moja kćer razgovara se s nama onako kao što se s roditeljima razgovara i svaka druga osamnaestogodišnjakinja.
Ton razgovora ovisi o tisuću i jednom faktoru. Raspoloženju, hormonima, dijelu dana, satima sna, „ocjenovnoj“ situaciji u školi, činjenici je li izabrana odjevna kombinacija za večernji izlazak, bioprognozi, atmosferskim prilikama, stanju sitosti, razini šećera u krvi, odnosima s prijateljima, statusu dostave paketa iz nekog dućana…
Mogao bih navesti i preostalih 988 razloga, ali za ovaj put dosta.
Isti taj ton mijenja se ovisno o prilici i potrebi. Od prkosnog, bahatog, ponekad i rubno bezobraznog do nježnog, umilnog, skrušenog, prepunog razumijevanja...

Ukoliko ste u kategoriji onih koji rade od ponedjeljka do petka i trenutno niste na godišnjem, dobro došli u prvi radni tjedan u novoj godini.
Sretan vam prvi radni dan nove godine.
Slažem se kako je pomalo teško pokrenuti se i natjerati sam sebe danas na bilo kakvu aktivnost. Teško je. Umorni smo, kapci su teški i jedino o čemu možemo razmišljati s dozom entuzijazma je odmor i kauč u dnevnom boravku na koji ćemo se strovaliti nakon današnjeg teškog radnog dana.
Ovaj radni dio nikako da dođe do svog kraja, a sat na zidu ureda kao da stoji.
Sekunde traju satima. I kazaljke se muče jer i njima je teško.

Dovoljan je samo jedan pogled na kalendar i sve je jasno - 2021. godina je na izmaku. U subotu ćemo se probuditi u novoj, 2022. godini.
Još jedna čudna godina je iza nas. Pod čudna, mislim na koronu i sve ono što je sa sobom donijela, a nije donijela ništa dobro. Oko toga se možemo svi složiti.
Manje se družimo, manje se ljubimo, rukujemo i grlimo.
Održavanje fizičke distance jedna je od ključnih preporuka stožera. Umorni smo od preporuka, ali...
U nekim slučajevima oglušio sam se na tu preporuku. Zadnji put prošlog vikenda kad sam sreo kolegu i prijatelja kojeg nisam vidio gotovo pa pune dvije godine. Fakat mu ne mogu samo pružiti lakat. To se kosi sa svim mojim uvjerenjima.
Još je jedna korona godina iza nas.
Živimo u čudnom vremenu na koji se nitko od nas ne može lako priviknuti.

Ne znam odbrojavate li već dane, ali ja sam počeo već odbrojavati i sate. U subotu je Božić.
I baš se iskreno veselim Božiću. Općenito me taj cijeli prosinački ugođaj baš ponese. Volim kraj godine i blagdansko ozračje. Nema tu mnogo filozofije jer osjećaš se jednostavno – dobro.
Stiže nam Božić.
Kako bi rekla moja najmlađa kćer, moramo još samo pet dana spavati do Božića. Ona se Božiću veseli sigurno više od mene, ali tako to mora biti. Klinci se u blagdanske dane doslovno raspamete. Guštaju oni, a i mi roditelji zajedno s njima.
Osim što za pet spavanja dolazi Božić, ušli smo i u najizazovniji tjedan u godini. Kud god se okreneš, čega god da se primiš – užurbanost i stres.

Prosinac volim zbog najmanje tisuću i jednog razloga jer teško je ne voljeti najljepši mjesec u godini. Mjesec koji donosi toliko mnogo lijepog i koji je rezerviran uglavnom za opuštanje i hedonizam.
I dok posljednji mjesec u godini volim zbog tisuću i jednog razloga, postoji i taj jedan razlog zbog kojeg ga ne volim.
Da, postoji nešto što mi svakog prosinca povećava stres, nervozu i dovodi me ponekad i u bezizlazne situacije. Prosinac ne volim zbog poklona i to ne zato što ne volim primati poklone jer svi volimo na dar dobiti neki poklon već zato jer neke poklone moram odabrati ja.
Odabir poklona za mene je apsolutni stres i tlaka. Nema to veze sa škrtosti nego u samom proces odabira što pokloniti određenoj osobi. Taj dio mi teško pada jer toliko je kriterija koje pri odabiru poklona treba zadovoljiti. Volim kad mi netko kaže što bi htio. Takve pojedince obožavam, ali…

Ne znam jeste li već čuli za kampanju #JutrosSamStala. Siguran sam kako je većina žena za kampanju čula.
Možda i pokoji muškarac.
Žene u Hrvatskoj žive na način koji je potpuno suprotan ovoj kampanji, odnosno #OdJutraNisamStala.
Pokazuju to i podatci istraživanja provedenih u Hrvatskoj, a koje je predstavila prof. Ksenija Klasnić.
Čak 83% žena u Hrvatskoj u svom domu obavlja većinu kućanskih poslova.
U 58% slučajeva o djeci brine isključivo žena.
Žene potroše 15 sati svaki tjedan obavljajući rutinske kućanske poslove.