Još sam sretniji ako ću ta neka nova znanja moći i iskoristiti u svojoj svakodnevici, za obavljanje nekog posla i bit će mi u nekom trenu korisna. Takva znanja volim. Isto tako, svoja znanja volim podijeliti dalje.
Sve to ide u radni i životni staž i sve je to dio komunikacije s kojom se susrećemo na dnevnoj bazi. Kod kuće, na poslu, u društvu.
Volim ljude s kojima brzo nađem zajednički jezik i s kojima kliknem na prvu. S takvim ljudima pravo je zadovoljstvo dijeliti svakodnevicu i zajedničke interese.
U posljednjih godinu dana upoznao sam zaista mnogo novih ljudi. S nekima od njih započeo i suradnju. Radimo na nekim novim projektima i ono što me veseli u čitavom tom novom trenutku je činjenica kako su svi ti ljudi komunikacijski vrlo „friendly“.
Ako nešto volim, onda su to komunikacijski „friendly“ ljudi. I na poslovnom planu, a i u privatnom životu.

Ti ljudi su jednostavni, otvoreni, jasni, duhoviti, pozitivni.
Ljudi s kojima ti je gušt razgovarati, raditi, surađivati. Siguran sam kako svatko od vas ima neke svoje komunikacijski „friendly“ ljude.
Sretan sam što sam trenutno većinom okružen upravo takvim ljudima. Ljudima s kojima mi je izuzetno ugodno. Družiti se, razgovarati, raditi.
Volim ljude koji ne glume, koji se ne trude biti nešto nisu, koji su jednostavno svoji i upravo zato ih iznimno cijeniš i voliš.
Budući da imam već nešto godina iza sebe mada se ne smatram starim, imam i dovoljno iskustva. Poslovnog, životnog, svakodnevnog…kako god okreneš, imam utakmica u nogama.
U svojih četrdeset i kusur godina, kroz život mi je prošao velik broj ljudi. Uostalom, kao i svakome od nas. Sve je to život.
I dok su me uvijek veselili komunikacijski „friendly“ ljudi, ponekad su pojavljivali i oni drugi – oni zbog kojih se nisi osjećao pretjerano loše kad su nestali iz tvog vidokruga i koji su se spletom okolnosti prestali pojavljivati u tvojoj svakodnevici.

Pogotovo na poslu. U nekom trenutku jednostavno si osuđen raditi ili surađivati s nekim ljudima, a kategorija onih koji su mi uvijek bili neshvatljivi pa čak pomalo i išli na živce su bili oni koji nikad nisu pogriješili.
Ne da nisu pogriješili nego tu svoju grešku nikad nisu željeli priznati.
Bili su toliko čvrsto uvjereni u svoju bezgrješnost da je to bilo ponekad mučno za gledati i slušati.
Ne volim ljude koji nisu u stanju priznati pogrešku. Ljudi smo. Od krvi i mesa. S manama i vrlinama. Svim dobrim i lošim postupcima koje napravimo.
Ne razumijem u čemu je problem priznati da si pogriješio. Ne odnosi se priznanje pogreške samo na posao. I u privatnom životu ponekad također pogriješimo. Napravimo nešto što utječe na druge.
Uglavnom nenamjerno, ali tvoj postupak više ili manje izravno utječe na nekog.
Snosi posljedice za svoje postupke.
Ne kužim gdje je problem priznati da si pogriješio?

Osobno, nemam nikakav problem priznati kad nešto pogriješim.
Posipaš se pepelom, ispričaš i pokušaš ispraviti stvar. Umanjiti štetu ako je učinjena.
Ljude koji nisu spremni priznati pogrešku stavljam u posebnu kategoriju. Isti ti, osim što ne žele priznati da su pogriješili vrlo često idu i korak dalje. Vode se za onom kako je „napad najbolja obrana“.
Ne uvijek i ne pod bilo kojim uvjetima.
U borbi za svoju nevinost postaju neugodni, dodatno pogoršavaju čitavu stvar, svađaju se i samo još više produbljuju nastali jaz.
Susretao sam takve i na poslu, a i u privatnom životu. Nikad, ali nikad krivi. Ne žele priznati.
Rekao bih za takve da nisu „svjesni svoje nesvijesti“.  
S takvima nastojim imati što manje dodirnih točaka i izbjegavam ih koliko god je to moguće. Nažalost nije moguće uvijek distancirati se od takvih individua, ali ako ništa drugo, znaš s kim imaš posla i nastojiš ga imati što manje.
Zbog vlastitog mentalnog zdravlja prije svega.

Ponekad se u životu susretneš i sa zločestim ljudima. Koliko god nastojim pozitivno i optimistično gledati na svijet oko sebe i dalje sam mišljenja kako su ljudi jednostavno dobri.
Bez figa u džepu, bez kalkulacija i bez loših namjera.
Nažalost, to nije uvijek tako.
Ljudskoj neljudskosti svjedočio sam nekoliko puta na vlastitoj koži. Na jednom od poslova na kojem sam radio imali smo jednog kolegu koji je bio zločest. Vječito je nešto spletkario, muljao, tračao… Sve to ne bi li nas ostale posramio, a sebe stavio u bolji položaj. Srećom pa su i tadašnji nadređeni znali o čemu je i kakvoj osobi riječ.
Ja sam pukao u trenu kad sam se ni kriv ni dužan našao u njegovoj mreži laži i lažnih optužbi. Mogu tolerirati tuđe komplekse, probleme s egom i gomilu drugih stvari, ali kad me se lažno optuži za nešto s čim nisam imao apsolutno nikakve veze – tolerancija nestaje u trenutku.

Odlučio sam raščistiti stvari jer takve situacije me muče i čine nemirnim, a svoj mir cijenim i volim. Suočio sam sve tada „umiješane“, dokazao tko, ali ne i zašto laže. To mi ionako nije bilo bitno.
Očuvao sam čistoću svog obraza, a čist obraz nema cijenu. Do tog držim.
Nisam nikad uspio saznati koji je bio razlog njegova takvog ponašanja i što je točno htio time postići. Nisam bio jedini koji se našao na meti takvog ponašanja pa bih rekao da je to ponašanje koje možda iziskuje i stručnu pomoć, ali ok…prošlo je.
Sretnem ga u prolazu ponekad, pozdravimo se i to je to. On je za mene aorist.
Nastojim da takvi ljudi u mom životu odigraju samo prolaznu ulogu.
Bilo je još tih „prolaznika“. Neki ljudi nemaju skrupula i čovječnosti. Zabiju ti nož u leđa bez imalo problema. U neke ljude za koje sam vjerovao da su ljudi s velikim LJ i u koje sam imao beskrajno mnogo povjerenja baš sam se razočarao.

Svjestan sam kako njihovi postupci mnogo više govore o njima samima nego o tebi, ali ne možeš ignorirati razočaranje, bijes, tugu, emocije.
Pitam se kako neki ljudi mirno spavaju? To su ljudi kojima higijena vlastitog obraza nije bitna. Đon obraz. Moralna prljavština dio je njihova odraza u ogledalu i nimalo ih ne smeta ono što vide.
Bez obzira na sve, moj pogled kroz roze naočale i dalje je ostao nepromijenjen jer nema razloga gubiti vjeru u ljude.
I dalje prema svima pristupam jednako iskreno i otvoreno. Hoće li me to još koji put koštati razočaranja? Hoće li to netko iskoristiti?
Vjerojatno hoće, ali ne znam i ne želim drugačije.
Uz sve to i godine čine svoje. Postaješ komotan i sve više biraš ljude kojima ćeš se okružiti. Kako privatno tako i poslovno.
Razumijevanja, strpljenja i živaca za one druge ljude jednostavno nemaš. Vrijeme prebrzo ide da bi ga gubio na nebitne ljude. Prolaznike. Aoriste.
Za potpunost, smisao i ugodu svakodnevice, bitni su ti tvoji ljudi.
Komunikacijski „friendly“ ljudi.
Koji su svoji, a istovremeno i tvoji. S kojima znaš na čemu si i s kojima si jednostavno svoj.