Četvrtak, 23 Prosinac 2021 17:46

GODINA JE NA IZMAKU, PO ČEMU ĆETE JE PAMTITI, NA ČEMU STE ZAHVALNI? #202

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
GODINA JE NA IZMAKU, PO ČEMU ĆETE JE PAMTITI, NA ČEMU STE ZAHVALNI?  #202 foto: Vedran Tolić

Dovoljan je samo jedan pogled na kalendar i sve je jasno - 2021. godina je na izmaku. U subotu ćemo se probuditi u novoj, 2022. godini.
Još jedna čudna godina je iza nas. Pod čudna, mislim na koronu i sve ono što je sa sobom donijela, a nije donijela ništa dobro. Oko toga se možemo svi složiti.
Manje se družimo, manje se ljubimo, rukujemo i grlimo.
Održavanje fizičke distance jedna je od ključnih preporuka stožera. Umorni smo od preporuka, ali...
U nekim slučajevima oglušio sam se na tu preporuku. Zadnji put prošlog vikenda kad sam sreo kolegu i prijatelja kojeg nisam vidio gotovo pa pune dvije godine. Fakat mu ne mogu samo pružiti lakat. To se kosi sa svim mojim uvjerenjima.
Još je jedna korona godina iza nas.
Živimo u čudnom vremenu na koji se nitko od nas ne može lako priviknuti.


Način na koji živimo je potpuno drugačiji od onog na koji smo navikli prije nego što je došla boleština. Tako je kako je…prihvatili smo situaciju jer izbora baš i nemamo.

Siguran sam kako ste vi, isto kao i ja, očekivali i priželjkivali da će 2021. barem po pitanju epidemije biti lakša, jednostavnija, slobodnija i da će cijela situacija ulaskom u novu godinu jednostavno nestati.
Nažalost to se nije dogodilo. Čitava je bila u brojkama. Iz dana u dan, od vijesti do vijesti… zaraženi, na respiratoru, cijepljeni i umrli.
Ljudi sve više rade od svojih kuća, a sve manje sjede u uredu. Brojne zajedničke kave, brunchevi i ručkovi ostali su nekonzumirani jer imamo Zoom, Meet i ostala tehnička dostignuća koje nas u ovo nepovezano vrijeme pokušavaju povezati.
Ma daj me nemojte…
Ja sam i dalje od onih koji slavi svaki susret uživo.
Oči u oči, za istim stolom. Uz čašu vode, kavu, brunch, gablec, rakiju…
Ipak, godina na izmaku bila je za par nijansi bolja od 2020.
Dok smo još te 2020. jako bili u strahu zbog bolesti i nitko ništa nije znao, ove godine smo se ipak malo opustili.

Razveselilo me i prošlotjedno inzistiranje jednog od budućih poslovnih suradnika da se nađemo uživo. Makar na kavi.
Na moj prvi mail u kojem sam mu ukratko opisao o čemu se radi u novom projektu, samo je napisao „daj da se nađemo na kavi idući tjedan“. Izazov prihvaćen.
I dalje postoje ljudi koji bez obzira na čudno vrijeme u kojem smo se našli i unatoč digitalnim tehnologijama, oni su i dalje retro. Analogni. Nikica i ja smo analogni.
Našli smo se prošli tjedan, popili kavu i bez obzira što smo se vidjeli po prvi put, kao da se znamo već sto godina.
Nije on jedini, ima ljudi koji baš inzistiraju. Jedna gospođa također je rekla da se moramo naći u siječnju. Čim prođu blagdani. Nadodala je kako je ona „old school“ po tom pitanju i voli se s ljudima s kojima će surađivati naći uživo. Upoznati, osjetiti.
Pa kak' da ju odbijem. I tom sastanku se jako veselim.
Veselim se i novoj godini.

Želim vjerovati da će biti bolja nego što je bila ova. Kako god da okreneš, mora biti bolja. Kad usporedim ovu godinu s prošlom, 2020.-om koja je bila izuzetno teška, stresna i prepuna izazova, 2021. bila je mnogo bolja.
Iskreno, daleko je to od 2019., ali ova je bila bolja. Bilo je nekoliko trenutaka kad sam imao priliku osjećati se baš kao nekad.
Na poslu se nakon gotovo godinu dana nešto pomaklo s mrtve točke jer se preko godinu dana nije događalo apsolutno ništa. Ove godine nešto se ipak radilo.
Ovog ljeta nisu me smetale ni gužve u prometu, ni gužve na plaži…ma kakvi. Sve je super i nema apsolutno nikakvog razloga za stres. Uostalom, dvije kuglice sladoleda s preljevom  poprave svaku moguću stresnu situaciju.
Ljeto i bezbrižni osjećaj brzo je prošao, ali i nastavak godine protekao je relativno dobro.

Prije svega, ove godine bilo je i nešto koncerata na koje sam uspio otići.
Bez obzira što izvođači nisu bili moj prvi izbor, ali u ovo vrijeme ne biraš mnogo i uzimaš ono za ono što imaš priliku.
Na koncu, bilo je super. Gužva, red za hladno pivo, poznanici i prijatelji koje susrećeš čekajući. Pa kako ne biti sretan zbog toga.
Koncerti su nešto što mi zbog trenutka u kojem živimo baš nedostaju. Pogotovo oni veliki. Masovni, dvoranski.
U proteklih dvadesetak i nešto godina što zbog posla što zbog osobnih interesa, bio sam na desecima i desecima koncerata. Podjednako domaćih i stranih izvođača. Guštao u svakom pojedinačno i taj osjećaj mi nedostaje, ali vjerujem, odnosno želim vjerovati da će koncerata u novoj godini biti mnogo mnogo više jer ljudi su željni.
Ne samo koncerata već i svih onih drugih stvari bez kojih smo preko noći ostali.

Ostali smo i bez putovanja. Ne u potpunosti, ali putuje se manje no ikad. To znam iz prve ruke jer jedan od poslova kojima se bavim odnosi se upravo na putovanja i vođenje grupa po raznim europskim destinacijama.
Ove godine, tek sam u prosincu s grupom prešao granicu. Do prosinca se nije putovalo jer takva je godina. Neke zemlje bile su u potpunom ili djelomičnom lockdown-u, tisuću i jedna formalnost za prelazak granice, nedovoljno jasne upute za odlazak i povratak…
Promjena uvjeta i okolnosti u zadnji tren.
Razumljivo je kako se nikome ne putuje u ovakvim uvjetima, a svi smo željni putovanja. Skoknuti malo do Beča, Graza, Trsta, Budimpešte… Bilo gdje, samo da se promijeni okolina i otputuje negdje pa makar i na par dana.
U posljednjih par mjeseci pokrenulo se nešto i u tom smjeru jer počelo se putovati. Zadnji adventski vikend za ulazak u Mađarsku čekali smo skoro pa dva sata. U bilo kojoj drugoj situaciji to bi me smetalo. Ovaj put nije. Ma kakav stres.

Pomisao na šalicu kuhanog vina sa štanda na Vorosmarty trgu u trenu briše bilo kakvu nervozu i daje nadu da će biti bolje. Mora biti bolje.
I dok razmišljam o tome kakva sve iznenađenja donosi godina pred nama, ne mogu se ne osvrnuti na godinu koja sam što nije završila.
Bilo je i stvari koje su me rastužile.
Nekih ljudi nažalost više nema i zauvijek su otišli. Iznenada i bez najave. Još uvijek mi je teško pomiriti se s činjenicom kako više nemamo mogućnosti za stvaranje novih zajedničkih uspomena. I smrt je dio života, pokazuje koliko smo u biti krhki i teško je pomiriti se s time da nekog više nema.
Neki drugi i meni dragi ljudi iz mog bliskog kruga odlučili su iz tog kruga izaći sami. Više ih nema, ali to je njihov izbor. Zbog nekih svojih razloga i zbog nekih svojih tereta tako su odlučili. Stojim kod toga kako su prijatelji ovdje jedni za druge i kad je dobro i kad je loše.
I nije mi teško podnijeti dio tuđeg tereta. Zato smo ovdje, ali na neke stvari jednostavno ne možeš utjecati…

Život negdje uzme, a negdje vrati. Tako to valjda mora biti zbog neke nevidljive ravnoteže.
Godinu ću pamtiti i po svim divnim ljudima koje sam imao prilike upoznati. S knjigom koja je nastala za vrijeme korone proputovao sam gotovo čitavu Hrvatsku.
Od Korčule do Rijeke, od Slavonije do Međimurje i na promocijama susreo različite ljude još različitijih osobnosti.
Bili su to na neki način isti susreti, a opet svaki za sebe potpuno drugačiji. Uspomene su to koje ću trajno nositi sa sobom. U to sam potpuno siguran.
Pojavili su se i neki novi ljudi u mom životu za koje sam uvjeren kako će sa mnom ostati još jako jako dugo.
Koliko god po pitanju posla bilo izazovno, a ponekad i teško u proteklom razdoblju, sve je nekako sjelo na svoje mjesto sredinom prošlog mjeseca. Otvorile su neke nove mogućnosti i čitava situacija konačno je sjela na svoje mjesto. Veselim se svim poslovnim izazovima koje donosi nova godina. Još jedan razlog zašto vjerujem da nova godina mora biti bolja.

2021., godina koja me ponovno podsjetila na neke stvari. Za početak poniznosti i skromnosti. U siječnju sam s Crvenim križem proveo dva tjedna na potresom pogođenom području. Prvo u Petrinji, a potom u Sisku. Razdoblje je to koje je na mene ostavilo trag, a moje emocije dovodilo do krajnjih granica. Guraš nekako preko dana, a navečer se sve u tebi u trenutku sruši jer pritisak je bio velik.
Jednostavno se resetiraš ne bi li drugi dan funkcionirao kako treba zbog onih koji te trebaju.
I tako iz dana u dan.
Godina na izmaku podsjetila me i zahvalnosti. I to upravo za one stvari koje vrlo često uzimamo zdravo za gotovo.
Iako se smatram osobom koja s dvije noge čvrsto stoji na zemlji sve više uhvatim sam sebe kako se moj popis stvari koje su mi bitne, a koje nebitne - mijenja. Kao i lista prioriteta u životu.

Najmanje pritom mislim na materijalne stvari jer materijalno je nešto što mi nikad nije bilo visoko na listi prioriteta ili bitnih stvari u životu. Bitne su na neki način jer živimo u materijalnom svijetu, ali ne toliko da bih se u bilo kojem trenu zbog njih osjećao loše.
To je nešto što nije mnogo utjecalo na mene ni prije, a sigurno neće ni u budućnosti.
Godina je na zalasku. Pokazala je svoje dobre i loše strane, ali zahvalan sam na svim onim lijepim stvarima koje mi je donijela.
Prije svega mnogo lijepih uspomena s obitelji jer još uvijek dosta vremena provodim kod kuće. Živi smo, zdravi smo, kompaktni, dobro se slažemo, smijemo se, posvađamo ponekad, planiramo… Može li ljepše od toga?  
Imamo posao, krov nad glavom, bavimo se poslovima koje volimo. Što ti više treba?
Zahvalan sam i na divnim ljudima s kojima radim ili surađujem. Onim starima i ovim novima. Siguran sam da nam nova godina donosi mnogo uzbuđenja.
Prijatelji su i dalje tu. U ovoj godini stvorili smo toliko mnogo zajedničkih uspomena, a novih 365 dana pred nama taj spomenar još će dodatno obogatiti.
Skromnost, zahvalnost – nešto što je obilježilo moju godinu i nešto na što ponekad zaboravljamo, a ne bismo trebali.
2021. bila je dobra, a nova će biti još bolja. Kako god okreneš, mora biti bolja.
Sretna vam nova, još bolja 2022. godina.

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.