Nebitno je radimo li za sebe i sami smo svoj šef ili radimo za nekog drugog. Nebitno je za kontekst u nastavku teksta radimo li na poslu i pritom uživamo ili na posao odlazimo s grčem u želucu. Nevažno je i jesmo li zadovoljni plaćom, šefom, kolegama i radnim uvjetima.
Raditi se mora jer život košta. Računi za režije, rate stambenog kredita, uplatnice za školsku kuhinju i izvannastavne aktivnosti, obročna otplata tehničkog za auto… sve to stiže svaki mjesec na naplatu.
Uz sve to treba još i jesti, napuniti rezervoar, kupiti higijenske potrepštine i djeci možda koju majicu ili hlače.
Rastežemo, kemijamo, izvodimo financijske manevre ne bi li još jedan mjesec uspješno ostavili iza sebe.
Uz sve to planira se i mjesec unaprijed, razmišlja se o tome koliko će i hoće li išta ostati od iduće plaće koja će sjesti do petnaestog u mjesecu.

Svakodnevica je to koja nam je svima dobro poznata i s kojom se ponekad s više, a ponekad s manje uspjeha moramo nositi.
Dio te svakodnevice, kakva god ona bila, odlazi upravo na posao jer trećinu dana provodimo na poslu. Zbog novca, zbog egzistencije. Zbog novih tenisica koje trebaju djetetu za trening.
Htjeli-ne htjeli, posao je neizostavni dio naših života.
Upravo zbog tog začaranog kruga u kojem moramo raditi da bismo živjeli, prema poslu se moramo odnositi i na poslu se moramo ponašati onako kako se od nas očekuje. Profesionalno, odgovorno, moralno, etički, pošteno, pristojno…
Raditi dobro ne bi li firma u kojoj smo zaposleni radila dobro i kako bi svaki mjesec na naš račun stigla plaća.
Kao što sam ranije napisao, nebitno jesmo li tom plaćom zadovoljni ili ne. Na nju kao i sve ostale uvjete pristali smo mi sami.
Potpisali smo s poslodavcem neki ugovor, a u svakom ugovornom odnosu pa i u radnom, postoji dio koji se odnosi na prava i obveze.

Obveza nas kao radnika je da svoj posao radimo na najbolji mogući način i većina nas poslu pristupa odgovorno i ispravno, ali što ako radimo potpuno suprotno.
Zapitajte se koliko puta bi vam na poslu tolerirali da napravite neku glupost ili štetu. Koliko puta bi vam vaš šef progledao kroz prste jer ste napravili nešto loše ili pogrešno. U nekim slučajevima bi to prošlo, ali što kad razmjer vašeg nerada postane mjerljiv. I to mjerljiv u kunama. U privatnom sektoru to ne prolazi. Možda jednom ili nijednom jer profit je misao vodilja svakom poduzetniku i to je potpuno razumljivo i ispravno.
Ukoliko zbog svog rada i svojih postupaka taj profit poslodavcu umanjujemo ne možemo očekivati povratnu reakciju s filantropskim predznakom.
Za svoje odluke i poteze na poslu snosimo odgovornost, a ponekad je ona financijska.
U to sam se nekoliko puta uvjerio i na svojoj koži. Nevoljko i nerado, ali jesam. Greška je bila isključivo moja.

Tko radi taj i griješi, a tko griješi taj i plaća. Pogriješiš pri izradi kalkulacije, vratiš nekom više novca nego što je trebalo… jednostavno ti se dogode takve situacije i sve to ide u radni staž. Odgovornost je na tebi i posljedicu za svoju (ne)odgovornost snosiš sam.
U pojedinim slučajevima zbog tvog nedovoljno dobrog pristupa radu poslodavac će ti se jednostavno zahvaliti i preko noći ćeš ostati bez posla.
Srušit će se svi tvoji planovi, a dijete će na nove tenisice morati pričekati.
Kako god da okreneš, imaš odgovornost. Prema sebi, obitelji, poslu, poslodavcu i upravo te ta odgovornost tjera da daješ najbolje od sebe. Tjera te da budeš maksimalno fokusiran, produktivan, dobar. U konačnici i zadovoljan i bez straha da ćeš morati trpjeti posljedice.
Kako u svemu u životu moramo biti spremni snositi određene posljedice, tako je i na poslu. Imamo odgovornost koja nas ponekad može koštati radnog mjesta.

Otprilike tako nekako su postavljene stvari u svijetu nas prosječnih građana Hrvatske. U nekom drugom svijetu iste te Hrvatske stvari su postavljene potpuno drugačije.
Već nekoliko dana se pitam tko će i hoće li uopće itko snositi odgovornost oko vijesti za koju smo svi čuli i o kojoj se mnogo priča posljednjih dana.
Hrvatska je nakon zagrebačkog potresa dobila 5,1 milijardi kuna za sanaciju štete uzrokovane potresom.
Po svemu sudeći taj novac nećemo iskoristiti u zadanom roku i morat ćemo ga vratiti.
Sramota, sramota, sramota.
Pet milijardi kuna ogroman je iznos. U projekcijama troškova minimalne obnove spominjan je iznos oko 42 milijardi kuna, a svjetska banka procijenila je kako bi taj trošak mogao iznositi oko 86 milijardi kuna.
Europska komisija odriješila je kesu i odobrila nam pet milijardi kuna. Dio smo europske obitelji i ovako velika financijska pomoć za svaku je pohvalu.

Svaka pristigla kuna pomoći dobro je došla jer živimo u Hrvatskoj i znamo da financijski ne stojimo dobro. Ovaj put stigle su milijarde.
Milijarda u svom brojčanom obliku ima devet nula, a iznos koji je dobila Hrvatska osim silnih nula ima jednu peticu i jednu jedinicu.
Hrvatska je imala upravo toliko razloga za sreću. 5,1 milijardi razloga za sreću, a vjerojatno ćemo imati gotovo isti broj razloga za tugu kroz par mjeseci.
Uz pristigli novac stigli su i uvjeti, a jedan od uvjeta je bio da se taj novac mora potrošiti u roku od osamnaest mjeseci.
Europska komisija dala nam je godinu i pol dana da potrošimo 5,1 milijardi kuna za sanaciju štete. Obnova je nužna i hitna. Ne može čekati i ne trpi odgodu. Ljudi ne mogu čekati.
Mi ni to nismo bili u stanju učiniti. Sramota.
U godinu dana potrošeno je samo 119 milijuna kuna što je nekih 2,3 % ukupnih sredstava. Ukoliko se trošenje nastavi ovom dinamikom, novac će biti potrošen sredinom 2065. godine.

Rok koji je dobila Hrvatska istječe sredinom lipnja. Ove godine. 2022.
Premijer nije uspio dobiti odgodu i produženja roka neće biti jer tako su odlučili oni koji su nam novac poslali. Na to imaju pravo. Kao i pravo na povrat neutrošenih sredstava.  
Je ne mogu razumjeti kako se Vlada uspjela dovesti u ovako sramotnu situaciju.
Činjenica je to koja osim što je sramotna je istovremeno poražavajuća i zabrinjavajuća. Razmišljam o ovoj sramoti vladajućih kroz kontekst ranije napisanog.
U smislu odgovornosti prema poslu i davanju sebe na poslu. Stremljenju prema postizanju maksimalnih rezultata. Učinkovitosti.
Ne znam koja je služba na sebe preuzela zaduženje oko trošenje ovih poklonjenih 5,1 milijardi kuna.
Koje ministarstvo, koji državni ured, koji Fond…?
Nebitno tko, ali taj netko nije odradio svoj posao.
Učinkovitost „tog nekog“, a koji je pod patronatom hrvatske Vlade je poražavajuća.

(Ne)učinkovitost je nažalost i mjerljiva jer ako su u godinu dana uspjeli potrošiti 2,3 %, samim tim su u istom postotku bili i učinkoviti.
Do isteka roka, a što je još pola godine, učinkovitost će porasti na 3,48 %.
Ne želim biti sitničav, dajem još 1,52 posto i zaokružimo na 5 %
Od mogućnosti da budu 100 % učinkoviti, neki ljudi koji sjede u nekim uredima i za svoj rad dobivaju plaću na ovom „projektu“ bit će učinkoviti 5%.
Kako bi rekao Delić – „Ljudi moji, je li to moguće?“
Što bi vama rekao vaš šef, direktor, nadređeni, poslodavac – onaj tko vam isplaćuje plaću svaki mjesec da je vaša radna učinkovitost 5%.
Koliko dugo bi uspjeli zadržati posao s ovakvim briljantnim poslovnim uspjehom?
Vjerojatno vrlo kratko jer niti jedan poslodavac ne bi imao razumijevanja. Zašto i bi?
No, očito je kako postoji poslodavac, a što je u ovom slučaju izravno ili neizravno Vlada, ima razumijevanja za ovakav neradni neuspjeh.

Vladajući već sada izgovore traže u sporosti i tromosti administracije, pravilnicima, kompliciranoj projektnoj dokumentaciji, natječajima…
U ovakvim situacijama nema izgovora - pojednostavi priču.
Ti si Vlada i ti odlučuješ koliko će nešto jednostavno ili komplicirano biti.
Ako je komplicirano, pojednostavi, ako je presporo – ubrzaj, ako nedostaje dovoljno educiranih ljudi – zaposli, ako ne znaš – pitaj, ako se rukovodeći ljudi na nekim funkcijama ne mogu nositi s izazovima – mijenjaj ljude, ako često fali jedan papir – smanji broj potrebnih papira.
Napraviš sve što je u tvojoj mogućnosti kako bi izbjegao situaciju da si na jednom projektu katastrofalno učinkovit ili besprijekorno neučinkovit.
Napraviš sve da potrošiš 5,1 milijardi dobivenih kuna.
Ne dovedeš se u situaciju da ćeš možda morati vratiti milijarde kuna.
Nema izgovora koji će opravdati ovaj potencijalni fijasko i sramotu.
Preostalo je još manje od šest mjeseci i možda će nekim čudom do isteka roka ljudi kojima je to posao i za koji su plaćeni uspjeti dostići stopostotnu učinkovitost.
Vjerujte mi kako neće biti nitko sretniji od mene i svih onih ljudi koji čekaju obnovu ako će me demantirati i potrošit ćemo sve do zadnje lipe do 17.06.2022.
Ukoliko dođe do scenarija da ćemo morati vratiti novac Europskoj komisiji – tko će preuzeti i snositi odgovornost.
Tko bi trebao dobiti otkaz zbog neučinkovitosti i izgubljenih milijardi i milijuna?
Vlada?  
Pitanje o povjerenju Vladi može se pokrenuti ako o tome odluči jedna petina saborskih zastupnika. O (ne)povjerenju Vladi pa neposredno i o (ne)učinkovitosti Vlade odlučuje većina zastupnika u Saboru.
U kojem Vlada još uvijek njeguje većinu i to je jedan začarani krug.
Iako sam po prirodi optimističan, u ovom konkretnom slučaju ne mogu se uloviti za ništa dobro. Brojke za sada ne potvrđuju optimizam, ali pričekajmo još jedno vrijeme za donošenje konačnog suda.
Gledajući na čitavu ovu situaciju iz perspektive sebe kao prosječnog Hrvata i osobe koja svaki dan odlazi na posao, osobe koja radi i maksimalno se trudi na svom poslu – jednostavno sam tužan. Baš tužan.