Koristimo svi nekoliko mailova. Privatni mail, poslovni mail ili više njih… Dopisivanje putem mailova sastavni je dio naše svakodnevice. Kao i spam mailovi.
Ne znam što se od spam mailova nalazi u nekom od vaših inboksa, ali uglavnom svi imaju istu temu. Jedno vrijeme na službeni mail u uredu dolazio je mail u kojem je pisalo kako mi je netko hakirao računalo i snimio me kako gledam „adult-content websites“.
Isti taj netko ima pristup svim mojim kontaktima, društvenim mrežama i ako mu u roku od 48 sati ne uplatim iznos od 1370 USD na bitcoin račun, moju „eksplicitnu“ snimku kako gledam „eksplicitne“ sadržaje poslat će svim mojim prijateljima, kolegama i članovima obitelji.
Na kraju maila prijateljski me savjetuje kako je ovo najbolja moguća ponuda da izbjegnem javnu sramotu, a i preporuča mi da na svim svojim računima zamijenim lozinke.
Yeah right.
Delete, delete, delete.
U jednom trenutku „netko“ s mojim eksplicitnim snimkama jednostavno je odustao. Nit' objavljenih eksplicitnih snimaka, nit' love.
Od ostalih spam bisera redovito stižu ponude o fantastičnim proizvodima za rješavanje čukljeva, gljivica na noktima i povećanju penisa.
Srećom, nemam problem s čukljevima. Niti s gljivicama na noktima, a što se veličine tiče, takva je kakva je.
Delete, delete, delete u nadi da će ponuda čudotvornih rješenja za razne tegobe jednostavno prestati dolaziti.
Uobičajeno kad upalim računalo u uredu, prvo obrišem sve spam mailove, a onda se krenem baviti mailovima koji su vezani uz posao. Iščitavajući mailove jedan me zaokupio jer je započeo s „Dragi voljeni prijatelju…bio sam šokiran što ste prestali komunicirati sa mnom…“
Dao sam si truda i pročitao pažljivo sve što piše. Ma mail je čudo. Sve lijepo objašnjeno.



Pa zar nije divno dobiti informaciju kako ćeš uskoro biti bogatiji za 500.000 američkih dolara. Lia Ahil (još uvijek ne znam je li Lia ona ili on) i francuska poslovna žena koja se pobrinula za logistiku iz samo njima poznatih razloga, a meni potpuno nepoznatih, odlučili su upravo meni dati tu lovu. Osjećao sam se baš posebno.
Čovječe, pa to je divna vijest. Petsto tisuća razloga za sreću i dobar početak dana. Konvertirano u kune, to je 3 285 000 kuna. Skoro 3,3 milijuna razloga za sreću. Bjutiful.
Hvala vam moji nepoznati prijatelji, mecene i dobročinitelji.
U mislima sam već trošio lovu. Vidio sam sebe i gospoju kako ulazimo u banku kojoj još moramo platiti 244 rate stambenog kredita. Stavljamo kofer love na stol i našoj osobnoj bankarki pomalo bahato govorimo kako bi željeli zatvoriti kredit. Brojimo lovu, čekamo brisovno očitovanje, sretni smo.

Nakon toga odlazimo u prvi auto salon i kupujemo novi auto. Imamo love, ponašamo se k'o pijani milijarderi. Ne moram ja više voziti auto star četrnaest godina. Ima se, može se.
Dolazi ljeto, vrtim film kako ćemo ove godine na more konačno u nešto svoje. Dosta je bilo zivkanja i potrage za apartmanima. Nema više zbrajanja i kombinatorike hoćemo li na more sedam, deset ili četrnaest dana. Idemo u naš apartman. Ostat ćemo koliko god nam godišnji to bude dozvolio. Za klince je ionako dobro da budu puno na moru. I ove godine, i iduće godine. Zauvijek. Već pregledavam oglase za apartmane. Okolica Zadra ili Šibenika. Idealno.
Gospoja je spomenula kako će u nekom trenutku trebati početi razmišljati o adaptaciji kupaonice. Trebalo bi je osvježiti, napraviti neki makeover.
Ne da ćemo je osvježiti, nego ćemo je potpuno promijeniti. Pločice, instalacije… sve ćemo staviti novo. Majstora zovem već u ponedjeljak.

Mogao bi čovjek tako sanjariti još dugo. Preciznije, točno onoliko koliko novaca ima na raspolaganju, a ruku na srce, pola milijuna dolara nije mali iznos.
Riješio bi taj novac mnoge stvari, ali…
Od druge rečenice ljubaznog maila u kojem postajem bogatiji za pola milje dolara, svjestan sam kako je ipak riječ o još jednom spam mailu. Jedino što me u cijeloj priči tješi je činjenica kako je ovaj ipak malo bolji od onih prethodnih. Umjesto eksplicitnih snimki i ucjena u kojima se traži da ja nekome nešto platim, povećanja spolovila, rješavanje čukljeva i gljivica na noktima – konačno da meni netko nešto da. Ni više ni manje nego pola milijuna dolara.
Znam da je ovaj mail fejk i navlakuša, ali odlučio sam postupiti prema uputama. Ne znam zašto sam tako odlučio. Višak slobodnog vremena, znatiželja… Ne znam.
Želio sam saznati kako stvar s internet prevarama funkcionira.

Otvorio sam mail adresu na Dominik Petković. Razgovarali smo u kući dan prije za vrijeme ručka nešto o imenima na krštenju i krizmi. Moje krizmano ime je Dominik, a bio je petak kad sam otvarao mail pa je tako nastao Dominik Petković. Osoba koja iščekuje svoje novac, a koji će biti u dostavljen u obliku bankovne kartice.
Ista ta kartica omogućuje podizanje gotovine u bilo kojoj zemlji s dnevnim limitom od 6000 dolara.
Lia Ahil odlazi u Bangladeš nastaviti s naftnim poslovima, a moja kartica predana je velečasnom ocu Andrewu Edwardsu Koneu.
Sretan put, draga/dragi Lia i sretno s tvojim naftnim poslovima. Hvala ti od srca na pomoći. Ja ću se javiti velečasnom, odgovorio sam.
Ne znam kako objasniti zašto je moja kartica s pola milijuna predana baš velečasnom. Prevaranti na taj način žele valjda cijeloj priči dati neku dozu sigurnosti i ozbiljnosti jer ne očekuje se od svećenika da se bavi muljanjem, sitnim kokošarenjima i međunarodnim prevarama.

Poslao sam velečasnom ocu mail i on se javio vrlo brzo. Kako bi mi dostavio karticu, trebali su mu moji dodatni podaci (ime i prezime, adresa, kontakt broj mobitela….)
Poslao sam mu tražene podatke, a on se javio već drugi dan te me uz „mir gospodnji“ informira kako se upravo vratio iz tvrtke koja će mi poslati bankovnu karticu te mi daje kontakt od gospođe Kate Tere iz Alpha Transporta kojoj se moram javiti kako bi dodatno provjerili točno adresu za dostavu kartice.
U prilogu maila šalje mi fotografiju bankovne kartice koja glasi na moje.
Fotografija koju mi je poslao cijeloj priči ipak daje određenu težinu. Gotovo pa je osjećam u svojim u rukama.

Uz fotografije kartice, poslao mi je i potvrdu kako je on predao karticu dostavljačkoj službi pa čak i platio depozit.
Divan čovjek je taj velečasni Andrew.



U međuvremenu sam malo proguglao ljude i institucije koji će me učiniti novopečenim milijunašem.
U Togu postoji katolička crkva Sv. Josipa, ali se velečasni Andrew Edward Kones ne spominje nigdje.
Pod Alpha Transport Inc., internet nudi jedino stranicu poduzeća iz američkog Salt Lake City-a, a oni se pak bave prijevozom goriva u SAD-u. I to već preko šezdeset godina na zadovoljstvo svih svojih klijenata.
Jedina sličnost Alphe i Alphe je logo koji koriste. Tu postoje neka podudaranja, ali to je to. Alphu Transport kao tvrtku koja se bavi dostavom pošte, paketa…nisam pronašao.
Jedino što postoji je Coris banka (Coris Bank International).
Banka iz zapadne Afrike s poslovnicama samo u afričkim zemljama. Togo, Nigerija, Obala Bjelokosti, Burkina Faso, Senegal, Mali…
Sudeći prema svim informacijama koje (ni)sam uspio pronaći, banka je jedina stvarna. Sve ostalo je lažno.

Kad sam već započeo cijelu priču, nastavljam igru dalje i šaljem mail spomenutoj Kate Tere želeći saznati koliko daleko sve ovo ide?
Koliko su dobro sinkronizirani akteri s druge strane mail adresa s kojima se dopisujem i u kojem točno trenutku ću postati svjestan da je sve ovo jedna velika prevara.
Da se razumijemo, svjestan sam ja da od mojih pola milijuna ništa. Ne nadam si ne centu, ali zanima me.
Znam da će se jednom morati sve prelomiti jer nitko nikome ne daje 3,3 milijuna kuna na lijepe oči, ali sad sam već jako znatiželjan. Znam da mora biti neka kvaka.
Na famozni „catch“ nisam morao dugo čekati. Karte je u svom prvom mailu otkrila Kate.

Velečasni Andrew platio je 310 dolara za troškove dostave „moje kartice“, ali nije platio policu osiguranja u iznosu od 220 eura.
Polica osiguranja služi kako bi moj paket sigurno dospio u moje ruke. Nakon što platim, dobit ću broj za praćenje pošiljke. Dobio sam i upute za plaćanje, a platiti mogu putem Western Uniona ili putem Money Grama.
Kate me moli da plaćanje riješim što prije kako bi moja pošiljka bila poslana već prvim avionom koji ide za Hrvatsku.
Aha, tu smo. Znao sam da mora biti nešto.
Kate u tom trenutku to još nije mogla znati, ali odlučio sam da joj neću poslati ni cent, a kamoli 220 eura. Pa nisam lud.
Netko bi možda i riskirao taj novac jer za 220 eura može dobiti pola milijuna dolara. Netko bi možda i nasjeo na ovu priču. Ja ne želim.
Za 220 eura mogu kupiti četiri zimske gume. I imam neke koristi. Puno veće nego slanje istog tog iznosa u Togo.
Sva daljnja komunikacija i prepiska za mene je bila zafrkancija. Odlučio sam zavlačiti i vidjeti mogu li ikako izbjeći plaćanje tih 220 eura.
Kate sam napisao kako u Hrvatskoj nemamo Money Gram ni Western Union te pitao postoji li neka druga mogućnost za plaćanje.
Dala si je truda i otvorila atlas pa mi savjetovala da odem do Slovenija (koja je blizu Hrvatske-piše Kate) jer tamo imaju Western Union.
Mailovi s njezine strane, a na temu plaćanja, dolazili su svaki drugi dan.
Ja sam se izgovarao na koronu, otežani prelazak granice, kako nemam novca za plaćanje testiranja zbog covid potvrde itd.
Savjetovala mi je da potražim nekog člana obitelji koji živi u inozemstvu te da će prihvatiti i uplatu od nekog drugog, ali da je obavijestim tko će platiti u moje ime.
Pisao sam kako nemam nikog tko živi izvan Hrvatske, kako sam trenutno u teškoj financijskoj situaciji i molio za još malo strpljenja.

Za pomoć sam se odlučio javiti velečasnom Andrewu.
Kome drugome ako ne osobi kojoj je s puno povjerenja predana moja pola milijuna dolara vrijedna kartica. On će sigurno imati puno razumijevanja za moju tešku situaciju i pomoći mi da dođem do novca.
Napisao sam mu kako nemam novca, nemam od koga posuditi i u gotovo sam bezizlaznoj situaciji po pitanju plaćanja tih 220 eura za osiguranje.


Nisam kod svećenika pronašao utjehu koju sam tražio. Informirao je dostavljačku kompaniju, napisao neka dam najbolje od sebe i kako će mi Bog pomoći.
Ništa od toga. „Not gonna happen“ velečasni. Moje novce nećete vidjeti.
Umjesto plaćanja predložio sam velečasnom da uzme tu moju karticu (koja je još uvijek u njihovim rukama), otiđe do nekog bankomata, digne 220 eura i u moje ime plati dostavljačkoj službi trošak osiguranja kako bi kartica konačno krenula prema Hrvatskoj.
Napisao sam mu neka uzme i sebi proviziju za uslugu plaćanja jer cijenim njegov trud i vrijeme.
Ili druga opcija - neka Alpha Transport pošalje paket bez plaćanja osiguranja, a ja ću im, čim mi stigne kartica, odmah prebaciti novac.
Vjerujem da pretpostavljate što se dogodilo.
Nisu prihvatili niti jedan moj prijedlog. Velečasni se izgovarao kako nema vremena, a iz Alphe su javili kako ne postoji mogućnost da oni pošalju „tako vrijedan paket“ bez plaćene police osiguranja.  U jednom je mailu Kate čak napisala kako će početi naplaćivati ležarinu za pošiljku. Ma naravno…kako da ne. Što se mene tiče, možete teretiti karticu.
Ignorirao sam njihove mailove koje su redovito slali i provjeravali u kojoj sam fazi s plaćanjem.
Nisam ja u nikakvoj fazi poštovani velečasni, ne postoji „faza“, poštovana gospođo Kate.
Zaboravite na fazu, zaboravite na mene.
K'o uvrijeđena mlada poslao sam im mail da sam razočaran i tužan zbog njihovog nepovjerenja, nerazumijevanja za moju tešku životnu i financijsku situaciju.
Zaključio sam mail s rečenicom „kako su moje ruke vezane i neka otkažu sve“.
Više se nisu javili.
Provjerim taj mail svakih nekoliko dana, ali od velečasnog ni slova. Od Kate ni riječi.
Od „mojih“ pola milijuna dolara niti centa.

Pomirio sam se tim kako ništa od prijevremenog zatvaranja kredita, ništa od kupnje manjeg apartmana u okolici Zadra ili Šibenika.
Preuređenje kupaonice morat će pričekati neke bolje dane, a moj stari auto poslužit će još. Taman je napravljen veliki servis. Onaj na sto tisuća kilometara. Sad sam miran.
Šalu i maštanje na stranu…
Prevaranata na internetu sve je veći broj. Postoje ljudi kojima je posao varati druge ljude. Žive na tuđoj muci.
Ja sam mail poslao iz čiste znatiželje. Dosad sam uvijek takve mailove brisao, ali sam želio provjeriti u čemu je kvaka? Gdje je interes i matematika tih internet prevaranata?
Za zaslonima računala, ovog puta u Togu sjede neki ljudi koji od drugih ljudi žele izvući novac.
Njihov interes ima svoju cijenu. Vrijedi 220 eura.
Ne znam na koliko tisuća ili stotina tisuća mail adresa svakog dana stigne mail istog sadržaja koji je stigao i meni. U kojem ti Lia Ahil poklanja pola milijuna dolara.

Da nemaju računice, time se sigurno ne bi bavili jer dio ljudi zagrize. Progutaju udicu. Iz neznanja, lakovjernosti ili očaja pošalju tih 220 eura u nadi da će možda dobiti taj veliki novac koji će im riješiti neke životne probleme.
Realno, koeficijent je sasvim dobar. Na uloženih 220 dobiti 500 000. Kuna, dolara, nečega.
Nije loše.
Loše je što nitko neće dobiti pola milijuna dolara. Nije to tako zamišljeno. Ne vrijedi ova iluzija ni jednog, a kamoli dvije stotine i dvadeset eura.
Za svoj novac itekako se moramo pomučiti, a lako ga je potrošiti.
Internet prevaranti sakriveni iza zaslona računala u Togu sigurno nisu ti na koje ćemo potrošiti novac.
Čuvajte se internet prevara i prevaranata. Budite oprezni.
Ako ništa drugo, sada barem znamo što stoji iza ove vrste spam mailova, a varijacija na temu je bezbroj.
Stvar se rješava vrlo jednostavno.
Delete, delete, delete.