Kroz godinu se uspiješ i nekako prošvercati. Najdraže su mi one opcije kad netko skuplja lovu za nekog pa mu se kupi zajednički poklon. Participiraš, sakriješ se i izbjegavaš bilo kakav daljnji razgovor na temu odabira poklona. Ne razmišljaš, ne savjetuješ, ne angažiraš se ni na koji način. Breme je to koje je ponekad teško podnijeti.
Uostalom, kad je riječ o grupnom poklonu, uvijek postoji netko ili čak više njih koji će negodovati i kritizirati tvoj odabir. „Oni bi bolje“, ali kad je trebalo preuzeti organizaciju, izgovor je bio kako baš ne mogu ovih dana jer su u gužvi.
Presađuju orhideje, brišu prašinu s polica, spremaju zimnicu, slažu kolekciju salveta…uvijek nešto. Kritizirati znaju, odraditi ne znaju.
Zato postoje oni koji se vole prihvatiti tih stvari. Nije im apsolutno nikakav problem skupiti novac od svih i odabrati najbolji mogući poklon na svijetu. Onaj koji kod slavljenika pobudi emocije i zbog čega mu zasuzi oko.
Rekao bih kako ti posebni ljudi imaju poseban dar. Imaju dar za darove. Hvala vam divni ljudi.

Ja se s poklonima uglavnom mučim, a prosinac je mjesec kad te odabir poklona stigne.
Po leđima te tapša ono kasnije od „prije ili kasnije“.
Već početkom mjeseca na nejakim plećima osjetim pritisak jer početkom mjeseca godišnjica je braka. Nešto što se ni u kom slučaju ne smije zaboraviti.
Bilo je godina kad me potraga za idealnim poklonom za godišnjicu baš iscrpila. Jednostavno nemaš ideje. Prošlu godinu odabrao si fantastično dobar poklon, ali time si si više odmogao nego pomogao jer si ljestvicu podigao visoko.
Ne znam što je to u ljudskoj prirodi, ali tako je kako je. Uvijek nastojiš biti bolji pa se to nastojanje prelije i u odabir poklona. Želiš da bude još originalniji nego što je bio godinu prije. I to je super opcija ako imaš kristalno jasnu viziju i ideju što kupiti. Problem nastane u onom trenutku kad nemaš niti vizije niti ideja. Imaš samo dobru volju, a ona ponekad nije dovoljna.

Gospoja i ja zajedno smo već dugo, a to dugo upravo to i znači. Dvadeset i jedna godina prošla je otkad smo postali par, bračnog staža nešto je manje. Mnogo je to godišnjica, rođendana i zajedničkih blagdana. Isto toliko traženja za idealnim poklonom. Ponekad je ta potraga bila jednostavna da jednostavnija ne može biti. Ponekad je bila muka.
Bilo je i potpunih promašaja. Ono što sam kroz metode pokušaja i pogrešaka naučio jest to kako posljednjih desetak godina odjeću ne kupujem. Kad bolje razmislim, pokušavam se sjetiti jesam li uopće ikad pogodio s odjećom.
Čitava priča oko odjeće završila je po jednom povratku s puta. Ne sjećam se više gdje sam bio - negdje daleko, ali sjećam se kako sam bio potpuno siguran da sam odabrao najsavršeniju moguću odjevnu kombinaciju. Ja sam nju u tomu nečemu baš vidio. Ono – za naslovnicu.
Stilist u meni umro je u trenutku kad sam stigao doma i pobjedonosno iz kofera izvukao to što sam kupio. Nije trebala izustiti ni slovo jer pogled je bio sasvim dovoljan.

Darovni izbor nakon ovog debakla jako mi se suzio, ali na muci se poznaju junaci. Kako koje godine. Kao što sam i napisao, ponekad to ide glatko, ponekad baš i ne.
Ove godine sam odluku donio mnogo ranije. Poklon za godišnjicu došao je nekako po inerciji jer sam jednom prilikom zajedničkog shoppinga skužio u što je gledala s više zanimanja, a u što s manje. Koliko god izbjegavam odlaske u shopping, ja taj put nisam bio u pratnji. Ja sam bio na zadatku. Bio sam u inspekciji koja se pokazala kao vrlo pametna i mudra odluka. Izostao je faktor iznenađenja jer je poklon pronašla prije godišnjice u mom stolu tražeći nešto, ali ok. Izbor je bio dobar. D o b a r. Juhuuuuu.
Sretan sam ove godine više no ikad jer znam što ću joj pokloniti za Božić. I to je došlo samo po sebi. U nekom neobaveznom razgovoru rekla je kako bi baš voljela…
Ne da sam memorirao ovu informaciju nego sam je i zapisao. Pametan piše, bedast pamti.
Kako me već dobro krenulo, uvjeren sam da će i ovaj poklon biti pun pogodak. Kakva sreća.

Ove godine me baš išlo i sretan sam sam zbog toga. Svjestan sam bolne činjenice da ne može svaka godina biti kao ova i već sad se psihički pripremam da će iduća biti čista suprotnost ovoj, ali ok. Tako je kako je. Ne ide u životu baš sve k'o po loju. Preuzet ću taj teret pa kud puklo da puklo.
Prosinac je mjesec u kojem trošimo mnogo više za poklone nego što trošimo kroz godinu. Božić je, vrijeme darivanja. Slažem se ja s tim kako bit Božića nije u poklonima i darivanju, ali ne vidim ništa loše u tome da dragim ljudima stavimo nešto pod bor.
Zaključimo tu zajedničku godinu druženja, novih uspomena koje smo zajednički stvorili, izmamimo nekom osmijeh na lice. Pa zar to nije lijepo?
Ti pokloni ne moraju uopće biti skupi. Nije bit u tome da potrošiš hrpu love jer vrijednost poklona ne pokazuje koliko ti je do određene osobe stalo.
Manje je ponekad više i mnogo je važnija gesta nego iznos potrošenih kuna.

Ako baš i nisi pri lovi, možeš i sam nešto napraviti. Internet je krcat DIY videima koji te korak po korak vode to toga da postaneš fantastičan kreativac i tvojim rukotvorinama divit će se osobe kojima ćeš pokloniti svojih ruku djelo.
Neki će možda čak i biti malo razočarani jer nisu dobili tako cool poklon.
Moj naklon do poda i izrazi najdubljeg poštovanja svima onima koji u sebi imaju tu kreativnu crtu i iz ničega mogu napraviti nešto. Daj im par nekih svakodnevnih stvari i napravit će čudo. Jednostavno su takvi. Respect, respect i respect.
Ja nisam ta osoba.
Prosječan sam u mnogo stvari, dobar u njih nekoliko, ali tu kreativnu „homemade/DIY/amazing gifts“ crtu nemam.
Bio sam zadnji u redu kad se dijelila, a još sam i promašio red.
Ja se mučim kad moram nešto lijepo upakirati, a kamoli da stvorim nešto takvo.
Moji pokloni djeluju ponekad šlampavo i pomalo zgužvano, ali su od srca.
Ponekad situaciju spašavaju ljubazne prodavačice. Nema mi ljepše rečenice nego kad platim račun i čujem „Treba li vam zapakirati?“

Ponuda je to koja se ne odbija i još uvijek se ne mogu dovoljno načuditi kad spretne ruke zapakiraju poklon u svega par poteza. Svaka čast.
Računam na pomoć prodavačica i u ovogodišnjim darovnim pohodima samo neka ne izostane ideja za poklon.
Vjerujem da ste se i vi barem jednom našli u situaciji kad ste imali problem oko biranja poklona. Nebitno je li riječ o rođendanu, godišnjici ili nekoj drugoj prigodi.
Ta blokada ponekad jednostavno dođe. Meni i više puta, ali takav sam.
Kad se sjetim jedne priče kako poklon mora ispričati priču i mora imati određenu težinu, još mi je gore.
Težinu ne na način koliko poklon ima grama ili kilograma već poklonom moraš dati do znanja koliko dobro poznaješ tu osobu, prepoznaješ li njezin karakter, njezine interese i hobije. Govori li taj poklon nešto o vašem odnosu nebitno bio on prijateljski, partnerski, kolegijalni…  Slušaš li pažljivo osobu kojoj kupuješ poklon.
Sve ove teorije čuo sam jednom prilikom dok sam čekao frenda da dođe na pivo, a za susjednim stolom su o poklonima raspravljale dvije žene.

Usta su mi bila suha samo od slušanja i popio sam malo pivo prije nego je došao frend, a ako sam dobro shvatio, njih dvije su preuzele organizaciju poklona za neku kolegicu iz firme. Čovječe…kupnju poklona su uzdigle na zavidnu razinu. U jednoj rečenici se pojavilo i nešto s duhovnosti. Ne u smislu vjere već energije, skrivenih značenja i poruka…?!?
O funkcionalnosti i elementu estetike da ne govorim. Tu ni njih dvije nisu bile suglasne.
Slušao sam ih sa strahopoštovanjem, a nisam se usudio ni pogledati ih.
Siguran sam kako bi u meni odmah prepoznale osobu koja se prema kupnji poklona ne odnosi ni desetinu požrtvovano kao njih dvije.
Zašto da me gledaju poprijeko. Kriv sam.
Ja polazim od one kako se poklonjenom konju ne gleda u zube. Mene sve veseli.
Čarape, hudice, rum kokos kuglice, dezići (ali u sticku, molim lijepo), parfemi, razni gadgeti (njih jako volim), neki alat, rokovnik, rum pločice, dobra knjiga, poklon bon u nekom dućanu… ma sve mi je super. Ne mo'š fulat' pa baš i da 'oćeš.

Ja mogu. Već jesam i sigurno ću s odabirom poklona zastraniti opet. Zato kupnju poklona kad god je to moguće delegiram na gospoju. Ona to odrađuje s guštom ili to barem tako prezentira. Za sad se ne žali. Niti ona niti ja.
No, ne može uvijek ona kupiti baš sve poklone. Ponekad to moram i ja i kad god je ta zadaća na meni, odgađam to do posljednjeg trenutka. Nerado priznajem, ali u dva navrata sam poklone za neke ljude kupovao na benzinskoj. Nije bilo 5 do 12 nego 12 i 5.
Prije nego što pomislite bilo što loše, neke benzinske imaju zaista super ponudu. Slavljenici su bili zadovoljni, ali ta opcija neka vam bude ne zadnja…nego „najzadnjija“ moguća.
Ona kad iscrpite sve mogućnosti. Želim vam da se ne dovedete to toga.
Neka vam ova prosinačka potraga za poklonom protekne smooth. Neka vam legne kao fino izbalansirani gin-tonic. Sretno.
Ukoliko u nekoj od potraga slučajno pronađete način kako odabrati idealan poklon – javite mi. Ja još uvijek to nisam otkrio, a želim znati. Hvala unaprijed, bilježim se.