Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević

Novi je tjedan. Odmah na početku – sorry. Dugujem ispriku.
Dobio sam nekoliko upita prošli tjedan što se dogodilo i zašto nije bilo nove kolumne. Iako sam odgovoran i redovit po pitanju obveza, prošli tjedan bio je slavljenički. Gospoja i ja slavili smo prvih dvadeset godina braka, a tu okruglu brojku odlučili smo proslaviti putovanjem.
Otišli smo na četiri dana i jednostavno nije bilo vremena za pisanje. Nas dvoje, bez klinaca…bez svakodnevnih poslovnih obveza...gomile mailova i brojnih telefonskih razgovora. Bilo je opušteno, a čovjek se vrlo lako prepusti tom osjećaju. Potrebno je samo spakirati kofer i otići negdje. Čim se promijeni okolina, promijeni se „state of mind“. Sve je drugačije, opuštenije, ljepše.
Zahvaljujem na razumijevanju.

Čovječe. Dvadeset godina braka. Ta brojka mi je potpuno nestvarna, a istovremeno sam toliko sretan zbog toga. Ruku na srce, nije dvadeset godina bračnog staža mala stvar. Kako god okrenuli, respektabilna je to brojka koja i kod mene izaziva poštovanje.
U srijedu, 07.12. bit će točno dvadeset godina otkad smo gospoja i ja pred prijateljima, kumovima izrekli svoje „sudbonosno da“.
Ovo „sudbonosno da“ možda zvuči kao neki klišej i otrcana faza, ali u mom slučaju zaista je sudbonosno. Da.
Da mi je netko kao klincu s osamnaest, devetnaest godina rekao da ću sa svojih dvadeset godina upoznati ženu svog života i vrlo brzo se oženiti, rekao bih mu da nije normalan.
Bio sam klinac, kako priliči tim godinama – s nekim sasvim drugim stvarima na pameti, prgav.
Fakin.
Brak je nešto o čemu nisam uopće razmišljao, ali…

Ne znam gledate li ili ne Supertalent. Mišljenja oko Supertalenta i svih emisija sličnog formata u javnosti su vrlo podijeljena. Neki su veliki fanovi, a nekima ovakve emisije nikad nisu bile privlačne.
Raspravljalo se dosta i o kandidatima kao i o izboru  istih.
U potpunosti se slažem s mišljenjem kako neki kandidati nisu trebali niti doći do pozornice. Ne znam tko i po kojem ključu radi predselekciju kandidata, ali za pojedince, reflektori Supertalenta nisu pravo mjesto.
Shvaćam kako televizija treba u emisiji imati i pomalo osebujne natjecatelje.
Specifične i drugačije.
Show must go on, a show košta. I to mnogo.
Sve na televiziji košta.
U borbi za svakog gledatelja pojedine televizijske kuće u sveopćoj poplavi talent i reality emisija gotovo uvijek opasno hodaju po rubu.
Pojedine televizije tu granicu i pređu, ali ne želim upirati prstom i prozivati.

Nije Straussu lako. Neki će reći kako se nemirno u grobu okreće, ali nije u njegovo vrijeme bilo mobitela. Bilo je to vrijeme uglađenosti, finih manira i uživanja u vrhunskoj glazbi, a glazba je zvonka radost.
Osim ako je ne prekine zvonjava mobitela.
Uopće me ne čudi što je nedavno šef Zagrebačke filharmonije, mladi poljski dirigent, Dawid Runtz na samom početku izvođenja Alpske simfonije prekinuo izvedbu.
Nekome je u publici zazvonio mobitel.
Sasvim dovoljno da tridesetogodišnja dirigentska zvijezda u usponu poludi. S pravom.
Red se mora znati.

Nadam se da ste imali priliku posjetiti Interliber. Nakon prošlogodišnjeg, relativno mlakog i slabo posjećenog, ovogodišnji je zasjao u punom sjaju.
Bilo je lijepo vidjeti prepune paviljone svih onih koji su krenuli u potragu za dobrom knjigom.
Ako pak niste bili u mogućnosti i Zagreb vam proteklog tjedna nije bio usput, siguran sam kako ste iskoristili brojne popuste koje su nakladnici osigurali za kupnju putem web shopa.
Interliber je manifestacija koji će privući pozornost svakog onog koji voli uzeti knjigu u ruku i čitati.

Vjerujem da ste čuli za beskrajno tužnu priču iz susjedne Bosne i Hercegovine. O mladiću koji si je nakon razgovora za posao oduzeo život.
Dečko je imao samo dvadeset i dvije godine.
Kad sam pročitao tu vijest u mene se jednostavno uvukla neka tuga.
Neka sjeta i gorčina jer se ne mogu načuditi količini ljudske gluposti.
O dežurnim dušobrižnicima da ne govorim.
„Pičkica…kukavica, neka se ubio…“ samo su neki od groznih komentara koje sam pročitao.
„Jedan Srbin manje.“ napisao je netko „hrabar“ skrivajući se iza internet nadimka.
Ne mogu shvatiti kako smo i ovakav jedan tužan slučaj uspjeli staviti pod nazivnik nacionalizma. Kako to nekome uopće padne na pamet. Zaista ne razumije.
Opsovao bi najradije jer me takve stvari baš ljute.

U subotu smo bili na vjenčanju. Cijeli dan i gotovo cijelu noć. Negdje oko pola četiri najmlađa je zaspala na stolcu pa smo odlučili otići doma. Bezuspješno je pokušavala pronaći odgovarajući položaj. Stolac je stolac, a krevet je krevet.
Tko god je s malom djecom bio na vjenčanju, zna o čemu pišem.
Vjenčanja su na neki način vremeplov. Pravi pravcati svjedok kako vrijeme neumoljivo ide.
Iz dana u dan, mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Koliko god mi to sebi ponekad možda i ne željeli priznati, ali vrijeme ide. Godine idu.
Da, mi smo i dalje mladi i oko tog nema nikakve rasprave, ali na scenu stupaju neki novi mladi. Htjeli mi to ili ne.

Nije se rodio onaj koji bi svima ugodio jer uvijek će biti onih koji će imati nešto protiv. Što god da se kaže, osmisli, napravi, izvede – netko neće biti zadovoljan.
Teško je svima udovoljiti i oko toga nema dvojbe jer to je u ljudskoj prirodi. Uvijek će postojati netko kome nešto neće odgovarati. To je jednostavno tako.
Dodajmo još i tome statistiku. Određeni postotak onih koji će biti protiv – postoji.
Na tragu nezadovoljnih, pročitao sam prošli tjedan članak u kojem se spominju roditelji učenika osmih razreda splitskih osnovnih škola.
Kako piše u članku „tako razgovaraju roditelji“ bez konkretnijih informacija.
Pomalo mi je to u rangu „anonimne dojave“ ili „zabrinutog građanina“, ali…

Zamislimo jednu malu zemlju. Možemo ju smjestiti negdje gdje god nam odgovara.
Ne mora to biti neka određena zemlja. To je jedna potpuno izmišljena zemlja s potpuno izmišljenim likovima, potpuno izmišljenim stanovnicima, izmišljenom vlašću, istim takvim pravilima i zakonima.
Možda će vas u nastavku podsjetiti na neku zemlju, ali možda. Ako vas i podsjeti, to je samo plod vaše mašte jer izmišljena zemlja ne postoji.
Ona je imaginarna. Iluzorna. Izmišljena.
U toj izmišljenoj zemlji svakodnevno se događaju stvari kao i svakoj drugoj zemlji.
Izmišljenoj i stvarnoj.
Nije ova izmišljena zemlja ni u kom slučaju lišena svakodnevice.
Niti najmanje.
U toj izmišljenoj zemlji na nama zamišljeni način događa se ono što se događa i svugdje drugdje. Događa se sve ono što možemo i želimo zamisliti. Ili izmisliti.

Na našim portalima pojavio se nedavno video u kojem se može vidjeti što je njezin sin napravio od kuće nakon što je bila izvan nje.
To nije jedan od onih videa u kojem klinci naprave neku fora glupost. Uzmu maminu šminku pa crtaju po zidu, pokušavaju sami napraviti kolače pa je cijela kuhinja puna brašna, jaja i mlijeka.
Vidio sam i jedan video u kojem je jedan mali prao kosu u WC školjci, djevojčicu koja je cijelu kosu i lice obojala u plavo jer je željela biti lik iz Avatara…
Ima tih fora videa.
Ovaj koji sam vidio nije bio fora. Bio je potpuno suprotan.
Jedna majka snimila je video što je njezin sin napravio od kuće (link na video na kraju teksta).