A znam da sve imaju mobitel - gospoja se ne javlja, najstarija se ne javlja, srednja se ne javlja. Ova najmanja nema mobitel, ali vjerojatno se ni ona ne bi javila. Ne d'o bog da sam dobio na lotu ili da me snašla neka nesreća – pa ti nemaš kome javiti.
A klinci k'o klinci u tim godinama, ne puštaju mobitel iz ruku jer face, instagram, snapchat ili neka stota social izmišljotina neprekidno obavještava o novoj poruci, fotkici, nečemu. I stalno ih opominjem da ne siluju te mobitele toliko, neka odmore malo, neka žive malo, ali to je borba protiv vjetrenjača. Uvijek drljaju po tim mobitelima, ali ga ne koriste za ono što mu je izvorna namjena - ne razgovaraju putem njega. I ne javljaju se. Zovem i punicu, ali niti ona se ne javlja. Postotak neuspjeha u dobivanju nekog na mobitel je 100 %. Genijalna, 4 od 4. Pa da se suicidiraš. I onda se jave poslije svi, a ti si već ne znam gdje. Ili u bolnici ili na tropskom otoku. I kreću isprike – učila sam (najstarija), čitala sam lektiru (srednja), uređivala sam šimšir u vrtu (punica). Bla, bla…ok. Sad je gotovo.
I vozim se prema nekom sastanku znajući da je situacija eskalirala i da moramo pošto poto donijeti neki plan, moramo se dogovoriti, uskladiti priču i pokušati spasiti situaciju koliko je to god moguće, ali zalud sva moja htijenja kad se ona ne javlja, a situacija je ozbiljna. Krajnje.

Dalićka i ja u istom loncu
Tek nekoliko sati nakon gomiletine neodgovorenih poziva, eto nje vesele i prpošne: „Joj, ostao mi je stišan – reci.“
A kaj da ti kažem zlato? To se ne može u par riječi izgovoriti, moramo sjesti i odlučiti što ćemo. Čekaj dok ne dođem doma pa ćemo onda u miru o svemu - mislim si, ali moram joj barem nešto natuknuti jer ona mora znati, sa mnom je u tome do grla. Drug i suučesnik.
„Milo, kompromitirani smo. Pronašle su poruke, račune, papiriće. Sve. One sve znaju i sad očekuju neka objašnjenja.“
I u tom trenu sam počeo suosjećati s Dalićkom. Nju i njezinu ekipu su razotkrili, došli do mailova i ulovili ih s prstima u pekmezu. Samo ovi nisu ulovljeni s prstima u pekmezu. U pekmezu su bili do ramena. I suza mi krenula niz desno oko kad sam se sjetio koliko će sirotoj Martini trebati da se čuje sa svima.  Ako ja ne mogu dobiti svoje babe na mobitel, pa kako će Dalićeva obavijestiti sve svoje iz famozne skupine. Koliko vremena će potrošiti da dobije Borisa, Antu, Tomislava, Branimira, Marka, Tončija, Matka, Tonija i Zdravka. Pa to bi moglo potrajati zaista dugo. Što ako Ante čita lektiru, Branimir uči, a Zdravko je baš otišao kresati šimšir. Pa ne mogu oni biti uvijek dostupni. Odrasli su to ljudi, imaju obveza. Uz sve to, baš i kad čuju da zvoni mobitel, ne mogu se odmah niti javiti jer „di će“ s prstima od pekmeza prčkati po mobitelu. Sofisticirana je to tehnologija i ti pametni mobiteli ne vole baš da im se prljavim i ljepljivim prstima klizi po zaslonu. I eto, do jedne trećine ne može nikako.
A gdje su ostali?
Marka je baš žena poslala do Konzuma po prezle jer mora pohati piletinu, a on smotan ostavio mobitel kod kuće. Zvoni pa zvoni na šanku u kuhinji. Gleda Markova žena tko zove, ne da vrag mira znatiželjnoj babi, ali na mobitelu piše da zove Borg pa se boji javiti jer gledala je ona par puta te Zvjezdane staze u nekoj reprizi prošlo ljeto na godišnjem pa zna da Borg sluti na neku pizdariju i boji se javiti. Bravo gospođo. Ne dirajte mobitel – uzet će i vas. Otpor je uzaludan.
Tomislav je otišao nećakinju odvesti na karate jer eto nema tko drugi pa mora on, pomalo i ljut jer gdje baš njega nađu sad još i malu vozit', a dan u uredu je bio izuzetno težak i dug. I umoran je i nije stigao ništa pojesti i baš je u bedu. Stišao mobitel da posveti malo vremena nećakinji koja sjedi u kimonu na zadnjem sjedalu i nezainteresirano bleji kroz prozor. Gleda Tomislav malu u retrovizoru, pričaju o školi i ne čuje da ga Martina zove.
Ma zvat će ona Borisa, Boris se uvijek javlja, ali opet bez uspjeha. Nakon trećeg poziva sjetila se Dalićeva da je spomenuo Boris da popodne mora kod vulkanizera. Treba promijeniti gume na autu. Zimske dolje, a ljetne gore i kako to obično bude u radionama, uvijek je glasno, lupa se, buče strojevi razni, majstori viču…ne čuje Boris mobitel. Fakat sranje. O shit.
Mora da je bila strahovito frustrirana kada ih nije mogla dobiti. Ja bih bio. Lud k'o šiba. I fakat ju kužim. To te baš izbaci iz takta. Do boli.

500 000 000 razloga za sreću
Negdje sam naletio na informaciju kako ova famozna vruća mail skupina košta petsto milijuna kuna. Ej buraz, 500 000 000 kuna. Ako ti petsto milijuna kuna zvuči mnogo, probajmo onda s pola milijarde kuna. Pola milijarde kuna. Break – razmisli malo.
Je*ote, i to je puno. Kako god da okreneš je puno i to je more love. Nameće se i pitanje koga u konačnici to košta te silne pare. Tko to more(a) platit'?
Bez obzira tko god da to platio, pa gdje će se namaknut ta silna lova. Ako te silne savjetnike iz raznih konzalting/savjetodavnih/ekonomskopravno/klinacpalac firmi plaća Agrokor – pa tko je tu lud? Pa Agrokor je na koljenima, grca u blatu rastrošnosti bivšeg šefa i za nekih 60 000  zaposlenih budućnost je i te kako neizvjesna. I dok si savjetnici guguću putem elektronske pošte, lova curi. Ok, k'o da nije dovoljno što je firma u banani nego treba još iz iste iscicati pola milijarde kuna za savjetnike. Super, ajmo vatru gasiti tako da ćemo na nju baciti kantu benzina. Bravo. Zakucajte još koji čavao u lijes preminulog. Amen.
S druge pak strane, upravljanje Agrokorom je preuzela država pa je moguć i scenarij da će tih  petsto milja kuna platiti država. Znamo kako se država financira, odrasli smo; pa ako zbrojimo milju i milju dolazimo do rezultata da to plaćaju građani. Građani smo ti, ja, moja susjeda Ivanka, tvoj šogor i svi ostali. Pametnome dosta. E pa ja ne bih ako me se pita, a ne pita me se pa u tom slučaju ispada da ću ipak morati. Fu*k.
Ako ćemo se malo baviti brojkama, u europskoj valuti ovih pola milijarde kuna je nekih 67 milijuna eura. Uzmemo li u obzir prosječnu hrvatsku plaću od 820 eura i da prosječan čovjek u svom životu radi 45 godina ispada da za tu lovu ja, moja gospoja, moje tri kćeri, njihovi muževi i šestero za sada nerođene djece (pod pretpostavkom da svaka od kćeri ima po dvoje) moramo raditi cijeli svoj radni vijek da bi dostigli taj iznos. A ovi će to okrenuti za godinu/dvije. O jesus.
Neki od gore navedenih navodno su potpisali „savjetničke“ ugovore za iznos od 250 000 kuna tjedno, a ako se radi 40 sati tjedno što je neki hrvatski prosjek to je onda 6250 kn po satu. Ako napravimo konverziju u eure, onda je to nekih 830 eura što je pak gle vraga prosječna hrvatska plaća za mjesec dana. Mlatimudani su tu lovu zaradili za sat vremena, a jednostavnim računskim operacijama dolazim do prokleto bolne činjenice da su u jednom danu zaradili osam prosječnih hrvatskih plaća. I to za konzalting/savjetodavne/ekonomskopravne/klinacpalac usluge. Prodaju pamet. Pa da se suicidiraš još jednom. Sad bih mogao beskrajno mnogo psovati. Please, daj mi minutu…

Eto me. Lakše mi je, a mislim da bih mogao na ispovijed. A pokora će biti brutalna.
Pa ti reci da ovi savjetnici nisu imali razloga za sreću. Pa što nisam studirao ekonomiju?!? Najnovija kletva ovih dana je: „Dabogda te Martina Dalić stavila u cc.“ Ej Martina, please stavi me. Na gmailu sam, ali ako treba otvoriti ću hotmail – još danas. Što želiš biti kad narasteš? Želim biti u sukobu interesa i ubirati osam prosječnih plaća dnevno. Neka institucije pravne države rade svoj posao. Aha.

Nikad više lisnato s pekan orasima
Da se vratim na početak priče. Borg skupina pala je pred svima nama zbog mailova i još nisu poznati razmjeri štete. Dalićka je sada već pluskvamperfekt, Andreju se trese fotelja, opozicija zaziva nove izbore i nešto će se već dogoditi, a kako smo „pali“ gospoja i ja. Amaterski i to pred vlastitim klincima. I mi smo unutar kuće mala država sa svim internim pravilnicima, nepisanim zakonima i propisima. Prije nekih mjesec dana smo imali obiteljski sastanak ili kako se sad to moderno kaže „oluju mozgova“ - brainstorming. Tema je bio kućni budžet. Znali smo da nam uskoro slijede neki izdatci te da već ionako nategnuti kućni proračun treba obuzdati i držati ga pod kontrolom. Svatko je odlučio podnijeti dio tereta kako ne bi trebali u skorije vrijeme raditi rebalans. Složili smo se oko svega, „verificirali zapisnik“ i razišli se sretni postignutim dogovorom.
Bez špecaraja ništa jer jesti se mora. Koji put u nabavku ode gospoja, koji put odem ja, koji put zajedno. Kupimo što treba, donesemo doma, složimo te stvari gdje treba – u kratkom roku to se sve pojede i 'ajmo ispočetka. I tako u krug. Kako kod svih tako i kod nas.
U duhu štednje svatko se trebao nečeg odreći. I mi smo – trebali, ali nismo. Ostavili smo neke račune na stolu i klinci, špijunčine – sunce im njihovo, naletjeli na gomilu računa. I na mnogim računima se pojavila i ta jedna izdajnička stavka. Lisnato s pekan orasima. Ponekad između Poli salame i kiselih krastavaca, ponekad između brokule, mladog krumpira i povrća za juhu. Jednom čak i između vreća za smeće i omekšivača za rublje, a poslije destilirane vode i gela za kosu. Ta mala stavka, tih sitnih 2,99 kad je bio na akciji u Lidlu koštao nas je vjerodostojnosti i boniteta. A to lisnato, taj mali grijeh, ta fantazija okusa, to čudo koje doslovno vodi ljubav s tvojim jezičnim okusnim pupoljcima je tako prokleto dobro. I to zadovoljstvo košta samo 2,99. Pa daj se odupri ako možeš.
Kap koja je prelila čašu je bila prazna kutija Kraš čokoladnih napolitanki. I ne bi razmjer problema bio velik da je bila ona mala kutija od 250 g, nego su pronašli onu kutiju od pola kile. I da, pojeli smo sve sami gospoja i ja. Ne mislim da smo grozni roditelji zbog toga – priuštimo si ponekad neko malo zadovoljstvo, a da ne prijavimo klincima. Pa tko to ne radi – ponekad. Naglašavam ponekad.
I otišlo je sve u Honduras, okupilo se povjerenstvo, nabilo nam na nos dokaze protiv kojih nismo mogli apsolutno ništa. Gospoja je pokušala prodati istu foru kao i Dalićka koja je izjavila da je lex Agrokor napisala samo ona. U našoj situaciji pokušala je uvjeriti povjerenstvo  da je sva lisnata s pekan orasima za 2,99 pojela samo ona, ali nije prošlo.
Sad smo pod povećalom, čak su i punicu pokušali uključiti u proces u smislu da bude povjerenik za financije i na čelu nadzornog odbora za kontrolu, ali smo uspjeli taj prijedlog odbaciti jer punica ne bi to radila pro bono. I ona bi neku naknadu jer penzije su male. Mi to ne možemo financirati.
I tako smo gospoja i ja na uvjetnoj zbog lisnatog i baš smo pod stresom. Iscrpljeni, umorni. Sanjamo odmor. Uzeli bi break, otišli bi negdje na put da se malo odmaknemo od svega i ponovno dokažemo. Možda i u Rim. 62 puta.