U subotu smo bili na vjenčanju. Cijeli dan i gotovo cijelu noć. Negdje oko pola četiri najmlađa je zaspala na stolcu pa smo odlučili otići doma. Bezuspješno je pokušavala pronaći odgovarajući položaj. Stolac je stolac, a krevet je krevet.
Tko god je s malom djecom bio na vjenčanju, zna o čemu pišem.
Vjenčanja su na neki način vremeplov. Pravi pravcati svjedok kako vrijeme neumoljivo ide.
Iz dana u dan, mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Koliko god mi to sebi ponekad možda i ne željeli priznati, ali vrijeme ide. Godine idu.
Da, mi smo i dalje mladi i oko tog nema nikakve rasprave, ali na scenu stupaju neki novi mladi. Htjeli mi to ili ne.
Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.