Ukoliko ste u kategoriji onih koji rade od ponedjeljka do petka i trenutno niste na godišnjem, dobro došli u prvi radni tjedan u novoj godini.
Sretan vam prvi radni dan nove godine.
Slažem se kako je pomalo teško pokrenuti se i natjerati sam sebe danas na bilo kakvu aktivnost. Teško je. Umorni smo, kapci su teški i jedino o čemu možemo razmišljati s dozom entuzijazma je odmor i kauč u dnevnom boravku na koji ćemo se strovaliti nakon današnjeg teškog radnog dana.
Ovaj radni dio nikako da dođe do svog kraja, a sat na zidu ureda kao da stoji.
Sekunde traju satima. I kazaljke se muče jer i njima je teško.

Dovoljan je samo jedan pogled na kalendar i sve je jasno - 2021. godina je na izmaku. U subotu ćemo se probuditi u novoj, 2022. godini.
Još jedna čudna godina je iza nas. Pod čudna, mislim na koronu i sve ono što je sa sobom donijela, a nije donijela ništa dobro. Oko toga se možemo svi složiti.
Manje se družimo, manje se ljubimo, rukujemo i grlimo.
Održavanje fizičke distance jedna je od ključnih preporuka stožera. Umorni smo od preporuka, ali...
U nekim slučajevima oglušio sam se na tu preporuku. Zadnji put prošlog vikenda kad sam sreo kolegu i prijatelja kojeg nisam vidio gotovo pa pune dvije godine. Fakat mu ne mogu samo pružiti lakat. To se kosi sa svim mojim uvjerenjima.
Još je jedna korona godina iza nas.
Živimo u čudnom vremenu na koji se nitko od nas ne može lako priviknuti.

Ne znam odbrojavate li već dane, ali ja sam počeo već odbrojavati i sate. U subotu je Božić.
I baš se iskreno veselim Božiću. Općenito me taj cijeli prosinački ugođaj baš ponese. Volim kraj godine i blagdansko ozračje. Nema tu mnogo filozofije jer osjećaš se jednostavno – dobro.
Stiže nam Božić.
Kako bi rekla moja najmlađa kćer, moramo još samo pet dana spavati do Božića. Ona se Božiću veseli sigurno više od mene, ali tako to mora biti. Klinci se u blagdanske dane doslovno raspamete. Guštaju oni, a i mi roditelji zajedno s njima.
Osim što za pet spavanja dolazi Božić, ušli smo i u najizazovniji tjedan u godini. Kud god se okreneš, čega god da se primiš – užurbanost i stres.

Prosinac volim zbog najmanje tisuću i jednog razloga jer teško je ne voljeti najljepši mjesec u godini. Mjesec koji donosi toliko mnogo lijepog i koji je rezerviran uglavnom za opuštanje i hedonizam.
I dok posljednji mjesec u godini volim zbog tisuću i jednog razloga, postoji i taj jedan razlog zbog kojeg ga ne volim.
Da, postoji nešto što mi svakog prosinca povećava stres, nervozu i dovodi me ponekad i u bezizlazne situacije. Prosinac ne volim zbog poklona i to ne zato što ne volim primati poklone jer svi volimo na dar dobiti neki poklon već zato jer neke poklone moram odabrati ja.
Odabir poklona za mene je apsolutni stres i tlaka. Nema to veze sa škrtosti nego u samom proces odabira što pokloniti određenoj osobi. Taj dio mi teško pada jer toliko je kriterija koje pri odabiru poklona treba zadovoljiti. Volim kad mi netko kaže što bi htio. Takve pojedince obožavam, ali…

Ne znam jeste li već čuli za kampanju #JutrosSamStala. Siguran sam kako je većina žena za kampanju čula.
Možda i pokoji muškarac.
Žene u Hrvatskoj žive na način koji je potpuno suprotan ovoj kampanji, odnosno #OdJutraNisamStala.
Pokazuju to i podatci istraživanja provedenih u Hrvatskoj, a koje je predstavila prof. Ksenija Klasnić.
Čak 83% žena u Hrvatskoj u svom domu obavlja većinu kućanskih poslova.
U 58% slučajeva o djeci brine isključivo žena.
Žene potroše 15 sati svaki tjedan obavljajući rutinske kućanske poslove.

Petak, 26 Studeni 2021 16:59

DJED BOŽIĆNJAK NE POSTOJI, ALI… #198

Manje od mjesec dana do Božića. Jeste li čuli već neku božićnu pjesmu na radiju?
Ja sam svoju prvu ovogodišnju čuo prije tri tjedna. I to moju najdražu Chris Rea i Driving Home for Christmas.
Sigurno i vi imate neku svoju božićnu pjesmu. Onu koja u vama izaziva osjećaj ugode, mira i sreće.
Neki će reći kako iz godine u godine sve vezano uz Božić i blagdane stiže sve ranije i ranije. Tek što prođe blagdan Svih Svetih, mijenja se asortiman na policama dućana.
Neprodani lampaši i plastični cvjetni aranžmani odlaze u skladište i čekaju nove Sisvete.

Debelo smo već u jeseni, pomaknuli smo kazaljke na satu, dani su kraći, vremenske prilike takve kakve jesu. Htjeli, ne htjeli – sve više ostajemo unutar kuće. To valjda ide po inerciji pa nam je draže ostati unutar naša četiri zida. Uostalom doma je uvijek i najugodnije.
Lijepo je izaći, prošetati, družiti se, ali ima nešto u trenutcima koji se provode unutar kuće. Ima tih dana kad ti je kod kuće najljepše. Toplo je, znaš da ništa ne moraš, a introvert u tebi beskrajno uživa.
Može li ljepše i bolje? Opušten si, radiš ono što te veseli.
Pikaš goblen, provjeravaš kolekciju znački, pleteš, igraš plejku, heklaš, odradiš dizajn orezivanje bonsaia jer kasna jesen idealno je vrijeme, guštaš u nekoj dobroj knjizi ili seriji…
Meni je „neka serija“ uvijek dobra opcija, a srećom postoje streaming servisi koji kućne trenutke čine još zanimljivijima.

Pitam se kad, a istovremeno i zašto to „kad“ je ustvari nikad - ćemo prestati biti svjedoci aferama. Političke garniture kao da se natječu koja će ih imati više. Hvatanje norme pojedinim političkim opcijama polazi od ruke bolje. Fantastično dobro.
Nekim drugima malo lošije.
Trenutno vladajuća stranka pretendira oboriti rekord, ako već i nije (?!) i debelim slovima upisati se u spomenar hrvatskog pravosuđa.
Ok, ne možda baš stranka kao takva već pojedinci, mada i tu već imamo presedan budući da su postali prva stranka koja će morati platiti kaznu zbog izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki.
I to je nešto novo s čime se hrvatska javnost morala suočiti. I to su nam priuštili.

Ne znam kako vi, ali ja sam već toliko umoran od čitave situacije.
Posljednjih tjedana obišao sam gotovo sve dijelove Hrvatske jer sam promovirao knjigu. Susretao sam se s raznim ljudima. Ženama, muškarcima, mladima, starijima, zaposlenima, nezaposlenima, umirovljenicima…
Svi su složni, a i ja im se pridružujem, kako smo već svi umorni od epidemije, korone…
Neki bi rekli, to nam je „novo normalno“. Taj pojam novog normalnog ne želim i neću prihvatiti jer nema apsolutno ništa normalno u čitavoj ovoj situaciji s koronom. Jedino s čim se mogu složiti kako je nam je ova situacija nova. Normalna zasigurno nije.
Poslovi kojima se bavim su nažalost takvi da ih je globalna epidemija baš jako zahvatila i epidemiju sam u tom poslovnom smislu osjetio baš jako, ali ok. Tako je kako je. Pomirio sam se s tim, prilagodio se novonastaloj situaciji koliko je moguće i idemo. Dan po dan.
Dokad?

Prvi je dan studenog. Osim što je prvi dan novog mjeseca, danas je i blagdan Svih svetih. Većina će iskoristiti današnji ili sutrašnji, Dušni dan za odlazak na groblje. Obići će grobove onih koji više nisu s nama, zapaliti svijeću i na hladni mramor staviti cvjetni aranžman.
Neki će ostati kod kuće i odlazak na groblje odgoditi za neki drugi dan.
Poznajem neke koji će otići na putovanje. Iskoristili su produženi vikend, uplatili trodnevno putovanje i otišli. I time su izazvali čuđenje.
Bio sam u nekom društvu prije desetak dana i prijatelj se pohvalio kako sa ženom za Sisvete ide na put. Uspio je kupiti jeftine avio karte i za produženi vikend lete u Rim. Hotel na nekoliko koraka od Piazza Navone, hladni Aperol, rimske njoke, carbonara i artičoke – baš se vesele.
Netko ga je nakon što je to rekao, pitao – „Idete na put za Sisvete?“

Bez obzira što smo kalendarski i dalje u jeseni, temperature su drastično pale i gotovo su zimske, a ne jesenske. Pogotovo ove večernje, noćne i jutarnje.
U kontinentalnom dijelu postalo je hladno, a da su temperature pale uvjerili smo se u kući prije nekoliko dana. Bez obzira što smo tek grijanje stavili u pogon kuća se još nije zagrijala.
Navečer je bilo hladno. Onak' fajn friško. Taman toliko da ti za pokrivanje nije više dovoljna deka nego bi dobro došao i poplun.
Sve bi bilo pod kontrolom i ne bi bilo panike da smo se sjetili gdje smo ih proljetos pospremili.
Nije bio onaj od dana kad ti sve ide k'o podmazano jer - mi se nismo sjetili.
Jedino čega sam se sjetio je bio trenutak kad smo ih s guštom negdje zbuksali jer stiglo je ljeto, bili smo sretni zbog toga i ništa drugo tada nije bilo važno. Ljeto…
Nostalgija za ljetom još uvijek ne grije, a popluna još uvijek nema. Tugica.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.