Pitam se, a posljednjih tjedana sve više i više – kad će ovom korona ludilu doći kraj. Može li nam itko reći kad će to zaista biti.
Siječanj iduće godine, travanj 2023., listopad 2024., veljača 2025. godine. Ikad? Nikad? (ne daj Bože…)
Ova situacija baš umara i iscrpljuje. Psihički, fizički, međuljudski, financijski…
Mislim da bi nam bilo lakše kad bi netko imao odgovor na to pitanje. Dokad će ovo trajati?
Znali bi na čemu smo, znali bi da moramo još ovako abnormalno živjeti mjesec, dva ili godinu, ali da će onda doći kraj i da možemo nastaviti normalno živjeti dalje.
Imali bi se za „nešto uhvatiti“ pa bi bilo barem malo lakše podnijeti cjelokupnu situaciju.
Odbrojavali bi dane do povratka na način života koji nam toliko nedostaje.
Onako kako smo živjeli do ožujka prošle godine.

Bez virusa, bez maski, bez mjera, fizičke distance i sveg ostalog što je došlo u kompletu s epidemijom.
Veselim se razdoblju kad će vijesti biti drugačije. Ne ovakve kakve su sada.
Mi već godinu i osam mjeseci slušamo, čitamo i gledamo isto.
Svaki dan bombardirani smo gomilom informacija. Uvijek ista priča, samo se brojevi mijenjaju. Broj zaraženih, broj onih koji su završili na respiratoru, broj umrlih.
U gotovo svim vijestima tijekom cijelog dana. I tako u krug. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec. Uskoro će biti i iz godine u godinu.
Dokad?
Sastanci stožera, press konferencije, objave, priopćenja, odluke – ista lica koja mjesecima ne silaze s malih ekrana i koja ponavljaju gotovo identične rečenice.
Koliko dana ćemo još morati slušati ovakve vijesti, a ne neke druge. Drugačije. One koje s epidemijom nemaju apsolutno nikakve veze.

Bio sam uvjeren kako situacija mora krenuti u nekom boljem smjeru. Da će korona polako osta(ja)ti iza nas, ali situacija umjesto da bude bolja, ona je sve gora i gora.
Prošli tjedan oboreni su novi rekordi po pitanju broja novozaraženih i umrlih, dio učenika ne vraća se u školske klupe nego će nastavu pratiti online. Po meni najmanje učinkovit način obrazovanja. Razumijem da je trebalo pronaći neko rješenje, ali djeci je mjesto u školi. Sa svojim vršnjacima i učiteljima. Ne pred zaslonima tableta ili računala.
Veselim se danima kad više nećemo morati brojati dane izolacije i samoizolacije jer malo-malo pa je netko od djece u samoizolaciji. I moje dvije kćeri su bile pozitivne. Pokupile su virus negdje jer teško je mladima zabraniti da izlaze i druže se. Bilo je pitanje dana kad će se to dogoditi, ali kad će ako neće sad – za vrijeme srednje škole, izlaziti i družiti se.
Zadnju „koronu“ u kući smo imali prije nekoliko tjedana. Ok, i to je iza nas.

Situacija i dalje ne ide na bolje jer glavna tema posljednjih dana su covid propusnice. Bez njih se gotovo više nigdje neće moći. Ako sam dobro shvatio, od idućeg ponedjeljka bez propusnice neće se moći ući niti u jedan ured neke državne ili javne službe.
Pitanje je dana kad će propusnica biti uvjet za odlazak u kafić, restoran, teretanu, kino ili kazalište. O tome se razmišlja, kažu u stožeru.
Isto kao i o ideji da od iduće godine uvjet za dobivanje propusnice bude isključivo preboljenje ili cijepljenje. Negativni test više neće biti dovoljan. I ta opcija je moguća, kažu u stožeru.
Ne znam u kojem smjeru to sve skupa ide, ali ne čini mi se da ide u smjeru koji bi me razveselio, a to je na onaj na čijem kraju je što raniji povratak u normalu. Onu staru normalu koja nam toliko nedostaje.

Teško je više i „poloviti“ što se smije, a što ne jer odluke, ponekad i vrlo diskutabilne, vrlo često se mijenjaju. Ono što je vrijedilo do nedavno, više ne vrijedi. Koliko ljudi i pod kojim uvjetima se smije okupiti na jednom mjestu. Jedna pravila za zatvorene prostore, druga za otvorene prostore… U toj kakofoniji informacija teško je razabrati onu pravu.
I dok se pokušava razumjeti novodonesene odluke, društvo nam se sve više dijeli i polarizira.
U posljednje vrijeme uglavnom na one cijepljene i one necijepljene.
I jedni i drugi pokušavaju što glasnije uvjeriti „one druge“ da je upravo njihov izbor jedini ispravan, a to nadglasavanje odavno je prešlo granicu pristojnosti i sve manje se biraju riječi.

Cijepljenje je tema oko koje se baš jako lome koplja. Tema je to koja čak uzrokuje i sukobe unutar obitelji. Na nekim proširenim obiteljskim okupljanjima uvijek ima onih koju su zagovornici cjepiva kao i onih koji su oštri protivnici.
Ne treba mnogo da rasprava vrlo brzo postane žustra i glasna. Obje strane misle da je njihova istina istinitija, a uzburkane strasti smiruju se ispred kuće uz cigaretu. Ili više njih.
I unutar vlastite obitelji, prijateljskog i poslovnog kruga imam one koji su cijepili, one koji će cijepiti kad ne bude drugog izbora kao i one koji se neće cijepiti ni pod koju cijenu. Nikad.
Koliko god mogu, a mogu i trudim se, pokušavam se distancirati od ovakvih rasprava jer takve strastvene rasprave nikad ne završe dobro.
Ljudi se često i ozbiljno sukobe, izgovore neke teške riječi. Ta podjela, ili si „naš“ ili si „njihov“ pojedincima je zaista bitna.

Nisam ničiji. Svoj sam. Odrasli smo ljudi i znamo razabrati što je u ovoj situaciji za nas najbolje. Ili se cijepiti ili se ne cijepiti.
Svatko ponaosob odabrat će onu opciju za koju misli da je ispravna.
Podjednako su mi isti i ništa manje dragi i moji cijepljeni i necijepljeni prijatelji, kolege, članovi obitelji.
Imam svoj stav i mišljenje, ali nemam namjeru nikog uvjeravati u ispravnost svoje odluke niti u neispravnost njihove odluke. Niti bi bilo tko to trebao raditi, a sve je više onih koji misle da im je to dužnost. Postoje opcije, postoje izbori. Postoje odluke koje ćeš na ovu temu morati donijeti. Ili si možda već i donio. Tvoj legitiman izbor, a svaka odluka sa sobom donosi i posljedice s kojima ćeš se morati nositi. Po meni tu sva priča oko cijepljenja počinje i završava. Imaš odluku, imaš posljedicu. Točka.

Posljednjih dvadeset mjeseci kao da živimo u nekom distopijskom romanu ili filmu. Siguran sam kako nikome od nas ni u primisli nije bio ovakav scenarij, ali nažalost ovdje je.
Živimo ga. Da me se krivo ne razumije, niti posebno braniti niti napadam stožer.
Legalist sam. Poštujem pravila iako se ponekad ne slažem s njima.
Ne negiram postojanje virusa jer mnogi koje poznajem razboljeli su se. Neki su završili u bolnici. Nekih nažalost više nema.
I sam sam, kao i svi mi ponekad zbunjen od količine različitih informacija koje nam se serviraju. Ono što mene dalje i jedino interesira, a ne pronalazim odgovor jest – dokad ćemo živjeti ovako?
Umorni smo. Umoran sam.
Od situacije. Od na tisuće smjerova u kojoj svaka rasprava oko korone zna otići i količine negativnosti koje iste te rasprave akumuliraju. Od tenzija, podjela...  
Kao i svi, samo želim što prije natrag normalan život. Bez maski, bez ograničenja, bez odluka, bez korona vijesti, bez potvrda. O tome sve češće i sve više razmišljam.
Što vi mislite, kad će ovoj korona situaciji doći kraj? Kad ćemo početi živjeti normalno?