Subota, 30 Listopad 2021 15:32

ONIH KOJIH NEMA NA NEKI NAČIN I DALJE SU S NAMA – ZATO POSTOJE USPOMENE #194

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
ONIH KOJIH NEMA NA NEKI NAČIN I DALJE SU S NAMA – ZATO POSTOJE USPOMENE  #194 foto: Vedran Tolić

Prvi je dan studenog. Osim što je prvi dan novog mjeseca, danas je i blagdan Svih svetih. Većina će iskoristiti današnji ili sutrašnji, Dušni dan za odlazak na groblje. Obići će grobove onih koji više nisu s nama, zapaliti svijeću i na hladni mramor staviti cvjetni aranžman.
Neki će ostati kod kuće i odlazak na groblje odgoditi za neki drugi dan.
Poznajem neke koji će otići na putovanje. Iskoristili su produženi vikend, uplatili trodnevno putovanje i otišli. I time su izazvali čuđenje.
Bio sam u nekom društvu prije desetak dana i prijatelj se pohvalio kako sa ženom za Sisvete ide na put. Uspio je kupiti jeftine avio karte i za produženi vikend lete u Rim. Hotel na nekoliko koraka od Piazza Navone, hladni Aperol, rimske njoke, carbonara i artičoke – baš se vesele.
Netko ga je nakon što je to rekao, pitao – „Idete na put za Sisvete?“



Nije to bilo ono kurtoazno pitanje koje bi samo potvrdilo da je dobro čuo ono što je frend rekao. Ne, to je bilo pitanje koje je u sebi sadržavalo dozu čuđenja, šoka, prijezira i osude jer na dan Svih svetih neće ići na groblje.
Nisam mogao šutjeti pa sam ja umjesto prijatelja odgovorio pitanjem „Da, i?“.
Malo sam se čak i naljutio jer ne treba mi mnogo kad netko nekog osuđuje zbog tako nebitnih stvari.
U ovom slučaju jer je netko za Sisvete umjesto posjeta groblju odlučio posjetiti Rim.
Pokrenula se zatim rasprava je li u redu na blagdan Svih svetih otići na putovanje ili ne.
Smije li se to, je li ispravno, moralno, kršćanski?
Koliko ljudi, toliko stavova.
Meni su ovo prvi blagdani Svih svetih da sam kod kuće odnosno nisam na putu. Putovao sam svih prijašnjih blagdana za Sisvete ne zato što sam želio, nego zato što mi je to posao. Posao u turizmu podrazumijeva i rad „petkom i svetkom“.

Dok su svi drugi opušteni i veseli, ja radim i za taj svoj posao sam plaćen. Nije mi to nikakav problem jer to je moj izbor, a raditi se mora.
Znam da je upravo za blagdan Svih svetih bilo mnogo grupa jer ljudi su putovali.
Niti u jednom trenutku nisam pomislio „zašto svi ovi ljudi putuju na Sisvete?“. Ne pada mi na pamet niti razmišljati o tome, a niti mi je u primisli tu njihovu odluku osuđivati.
Odgovor na pitanje je li ispravno, moralno i kršćanski otići na putovanje, a ne obići grobove svojih najbližih na dan Svih svetih svatko zna za sebe. I svaki odgovor je ispravan.
Izbor je na nama samima što ćemo i kako ćemo.
Nema potrebe da netko drugi analizira, preispituje i/ili osuđuje kako ćemo se mi ponašati i što je (ne)poželjno raditi za Sisvete.

Ljudi sklonih osuđivanju bilo je i bit će ih. I unutar obitelji postoje oni koji nemaju problem primijetiti koliko ste skupi cvjetni aranžman stavili na grob. U stanju su prebrojati sve vaše ruže, krizanteme, margarete i lizijantuse.
Njihov je bolji. Skuplji. Veći. Kao da žele pokazati da su oni pokojnika voljeli više.
To su jedni od onih kojima se odlazak u Rim, Zadar, Fužine ili Motovun za Sisvete ne može dogoditi jer „to se ne radi“.
I to je u redu jer sve je stvar izbora. Ponašaš se onako kako želiš i misliš da treba. Po osjećaju.
Ako su ispunjeni i sretni zbog toga što su upravo na dan Svih svetih bili na groblju – to je ok.
I ako niti jedan drugi dan u godini neće otići na groblje – i to je ok. Njihova stvar.
Sve je stvar izbora, ali isto tako možeš izabrati ne osuđivati nešto što drugi rade na drugačiji način. Bez obzira što nije u skladu s tradicijom i običajima.

Ne možeš osuđivati nekog jer je odlučio ne otići na groblje na Sisvete. To ni na koji način ne umanjuje tvoje poštovanje, ljubav i tugu prema dragim ljudima koji više nisu s nama.
Jednom sam pisao o tome kako nikad ne znaš kad nekog vidiš po posljednji put.
To je ona tužna životna istina koja nas prije ili kasnije uvijek sustigne.
Uvjerio sam se u to prošli tjedan kad sam čuo da je umro čovjek kojeg sam površno poznavao. Površno u smislu da sam zaboravio njegovo ime, ali smo se sretali. Djeca su nam išla zajedno  u vrtić. Ne u istu grupu, ali su bili grupa do grupe. Uvijek smo se pozdravili i razmijenili par rečenica.
Kad je počela škola i kad su naši klinci krenuli u prvi razred, išli smo s njima onih prvih tjedan-dva autobusom do škole. Pokušali naše prvašiće što prije osamostaliti.

Sjedili smo jedan pored drugog, komentirali kako vrijeme brzo leti i kao da je jučer bilo kad su klinci krenuli u vrtić, a sad već idu u školu.
Čovjeka više nema. Više se nećemo susretati. U autobusu, na hodnicima škole…
Nikad ne znaš kad nekog vidiš po posljednji put, a život nas na to često podsjeća.
Svi smo imali priliku suočiti se s činjenicom da smo preko noći ostali bez dragih nam osoba.
Iznenada, bez najave i upozorenja. Bez mogućnosti da se barem malo pripremiš na najgore. Tada je malo lakše ili bi trebalo biti, ali nije.
I sam sam to iskusio. Bake koje su umrle jedna za drugom, dan za danom. Mlađi bratić za kojeg su mi javili da mu je pozlilo i da je iznenada umro.
Prijatelj za čiju sam smrt saznao dok sam bio gotovo dvije tisuće kilometara daleko od Zagreba i na čiju sahranu nisam mogao doći.
Pili smo kavu dan prije nego što sam otišao na put. Zafrkavali se…
Nisam znao da je to bio posljednji put kad ću ga vidjeti.

Svi imamo neku tešku životnu priču ili epizodu. Neki i više njih i teško je pomiriti se s činjenicom da nekog više nema. Tuga, bol, patnja…svi se s njom suočavamo i svatko je proživljava na svoj način.
Svjesni smo kako je smrt dio životnog ciklusa, ali ta svjesnost teško popunjava prazninu koja ostaje nakon što smo nekog izgubili.
Život bez obzira na sve ide dalje, tjera nas da nastavimo dalje.
Otišli na groblje na dan Svih svetih ili u Rim, kupili najskuplji cvjetni aranžman ili samo jedan cvijet – ništa neće promijeniti bolnu činjenicu kako neki ljudi više nisu s nama.
Niti to pokazuje koliko smo određenu osobu voljeli te koliko nam nedostaje. To se ne mjeri ni brojem upaljenih svijeća.
To je toliko osobna stvar. Koju svatko od nas nosi u sebi i s njom se mora nositi. Nekim danima lakše, nekim danima teže.

Onih koje više nema i dalje nema. Nema ih na Sisvete kao što ih nema i bilo koji drugi dan u godini. Situacije poput ovih kad netko nekog proziva i osuđuje jer ne ide na groblje onda „kad bi trebalo ići“ ne mogu shvatiti.
Poštujem i tradiciju i običaje, ali neke stvari ne bi trebalo preispitivati. Ljudi znaju zašto su odlučili tako kako su odlučili. Nije na nama da upiremo prstom u druge. Osuđujemo, kritiziramo. Vremena su takva da si to pravo uzima sve više i više ljudi. Imaju neobjašnjivu potrebu to činiti. Dijele lekcije, prozivaju, moraliziraju…
Pa i u situacijama kad imaju potrebu učiti kako poštivati one koji više nisu s nama. Nema nikakve potrebe da to čine jer svatko od nas ponaosob najbolje zna kako će se ponašati i odnositi prema onima koji nam nedostaju.
Mišljenja sam da dokle god su uspomene na drage ljude i dalje s nama, isti ti ljudi i dalje na jedan način žive. Tu su.

Nikad neću zaboraviti baku. Koja je i najjednostavniju stvar znala zakomplicirati na zabavan način. Veselo i rumeno lice koje se na nas unuke gotovo nikad nije moglo naljutiti. Što god da smo napravili, nije bila ljuta. Kao i na sve one nedjelje kad je dolazila kod nas i razvlačila tijesto za štrudlu. Okus i miris bakine štrudle i dalje su tu. Bez obzira što je prošlo dvadeset i sedam godina otkad je nema.  
Sjetim se rado i svih ljeta koje sam proveo kod bratića u Sloveniji. Bezbrižnih dana kad smo cijele dane provodili vani i bili djeca. Uživali. I gomile pudinga koje smo mogli pojesti, a koje je vrijedna strina neumorno iz dana u dan kuhala.
Prijatelja kojeg nema sjetim se skoro svaki dan. Svaki put kad vidim njegovo ime u imeniku mobitela. Pitam se zašto je moralo baš tako biti mada znam da odgovor neću pronaći, ali uspomena na njega uvijek mi izmami osmijeh na lice jer je bio esencija pozitive i dobrog humora.

Postoje ljudi kojih više nema, ali za mene su i dalje ovdje. Tast je isto otišao prerano. Bio mi je kao drugi otac, naučio me mnogim stvarima i kad god nešto napravim u kući ili oko kuće uvijek pomislim kako bi sigurno bio ponosan. Na svaki njegov rođendan poskrivećki popijem konjak ili pelin. Nazdravim u njegovo ime. Iako ga nema, tu je.
Te uspomene i mali rituali mnogo su mi bitniji od broja posjeta groblju. Dokle god je uspomena na drage ljude živa, za mene su oni i dalje ovdje.
Nekome je bitno otići na groblje na dan Svih svetih, nekom drugom bitno je rado se sjetiti svih lijepih uspomena. Netko treći ima neke svoje stvari.
Sve je stvar osjećaja i vlastitog izbora.
Ono što je izbor s kojim se ne može pogriješiti je ne osuđivati druge zbog njihovog izbora.
Umjesto preispitivanja, osuđivanja, kritiziranja…odaberi stvaranje lijepih i trajnih uspomena jer nikad ne znaš kad nekog vidiš posljednji put.

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.