Ja uglavnom nemam problem s temperaturom u ovo doba godine kad dani postaju sve kraći i kraći. I hladniji, a gospoja je zimogrozna i uglavnom joj je hladno.
Pokušaj prebacivanja krivice jer netko od nas dvoje je te poplune spremio nije urodio plodom, a i nije imao smisla.

Traženje popluna pretvorilo se u ozbiljnu potragu. Postali smo sublimat Poirota, Sherlocka, Nick Praskatona i Horatia Cainea. Čak sam stavio  i sunčane naočale pa ih skinuo u Caine maniri nasred hodnika u nadi da će se nekim čudom nešto dogoditi, ali uzalud.
Od popluna ni P.
Najmlađa je riješila sve naše dvojbe jer poplune je tijekom ljeta koristila ona. Bili su joj super podloga u njezinom tajnom skloništu / kućici / šatoru.
Mi smo potpuno smetnuli s uma da je ona sate i sate provodila u boravku, a kao tajno skrovište poslužio joj je onaj dio kutne garniture koji se može podići u zrak, a ispod je prostor za spremanje. Ili za sklonište, kućicu ili šator.
Između ostalog i za poplune. Kućom se u trenu proširila sreća i veselje.
Bilo je izuzetno ugodno ići na spavanje te večeri. Što zbog popluna, što zbog čiste posteljine jer nema ljepšeg osjećaja kad navečer, umoran od napornog radnog dana, friško istuširan legneš u krevet na kojem je čista posteljina. Uživaš u mirisu omekšivača koji se širo oko tebe dok te polako preuzima san. Ni ne slutiš kakva ti sve iznenađenja donosi novi dan.

Donio je novi dan ne samo iznenađenja već i pravu dramu, a sve to zbog odjeće jer jedna od kćeri nije imala što za obući. Odjenuti, ako ćemo biti gramatički korektni, ali tko se od nas odijeva. Svi se oblačimo.
Tog dana ona nije imala hlača za obući. Tako je tvrdila, a ja sam milijun posto siguran kako to nije istina jer naša djece odjeće imaju dovoljno. Možda i previše. Odmah da se ogradim, svjestan sam kako je pojam „previše odjeće“ vrlo diskutabilan, a muška i ženska perspektiva u tom smislu vrlo su različite i u potpunom nesuglasju.
Promjena vremena u smislu pada temperatura ponovno je aktualizirala vječiti problem u našoj kući jer žene nemaju što za obući. Ovo je bila ne znam koja po redu epizoda na ovu temu i svaki put isto. Repriza reprize.
Gledam te svoje žene kako svaki put muče same sebe.
Stoje ispred širom otvorenog ormara, zamišljenog pogled u daljinu i osjećaju se nemoćno jer nemaju „kaj za obuć'“.
Prebace težinu s jedne noge na drugu u nekom trenu, ubrzano dišu, ali onaj uzdah olakšanja i dalje ne čujem.
Brinem se u pojedinim trenucima i za njihov tlak, a čini mi se kako se količina nervoze povećava svakom dodatnom minutom stajanja pred ormarom.

Kad postanem svjedokom ovakvih situacija, nastojim biti maksimalno miran. Mirniji sam čak i od one gospođe iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koja se povremeno pojavljuje u televizijskim vijestima i daje izjave. Čovječe, kako je ta žena smirena, usporena i potpuno cool. Nevjerojatno. Divim se toj mirnoći.  
Teško je dostići taj stupanj mirnoće, ali da ne pogoršam cijelu situaciju jako se trudim biti mirna teta s televizije.
U mladim danima, kad sam bio nadobudan, neiskusan i naivan čak sam i pokušao pomoći. Barem sam mislio da pomažem, ali daleko je to bilo od pomoći.
Moje tvrdnje kako je nemoguće da nemaju „kaj za obuć'“ nije prošla. Naprotiv, samo je zakomplicirala situaciju, a ja sam shvatio da vatru ne valja gasiti benzinom.
Opcija kad sam predložio da uzme dva komada odjeće i riješi problem bila je potpuni fijasko. Dobio sam pogled od kojeg bi se i Meduza skamenila.
Da je pred ormarom uz njih stajao Raulph Lauren, Versace ili Chanel, vjerojatno ni oni ne bi bili od koristi.
Zaključak svih zaključaka – ja to ne kužim.
Niti kako je to kad nemaš što s čim iskombinirati niti kako je to kad nemaš kaj za obuć'.
Istina, ne kužim. Ne mogu kužiti.

Kažu da čovjek uči dok je živ i to je istina. I ja sam nešto naučio taj dan. Naučio sam da „ne kužim“ i da vrlo vjerojatno neću naučiti kužiti do kraja života. Ok sam s tim. Samo sam ponovio lekciju kako znam da ne znam.
Život s četiri žene me po pitanju poimanja odjeće, boja, nosivosti, mode, kombinacija i trendova zaobišao. Ne u najširem mogućem luku, ali dovoljno širokom.
„Nesam školovala“ i mogu živjeti s tim.
Mi muški smo po pitanju odjeće jednostavniji. Ne bih želio reći neodgovorniji već jednostavniji. Ne znam što je tomu razlog. Možda i taj što „nismo školovani“.
Možda zato što ne mislimo da moramo odjećom nekog zadiviti. Imam osjećaj, a možda me osjećaj vara - da se žene više sređuju zbog drugih žena nego zbog samih sebe. Jer žene gledaju druge žene, preispituju i prešutno ocjenjuju modne kombinacije.
Gledaju jedna drugu na poslu, nekom tulumu ili vjenčanju i diskretno ocjenjuju. Nemaju problem jedan drugoj reći kako su se super sredile i izgledaju mrak, a misle potpuno suprotno. I poslije međusobno komentiraju dok ove „super mrak sređene“ nema u blizini. „Jesi vid'la kak' se obukla?“.

Kod nas muških situacija je jednostavnija. Ne odmjeravamo jedni druge od glave do pete i ne ocjenjujemo se. Odabir odjeće sasvim je nebitna stvar.
Pokušavam se sjetiti koliko puta sam sa svojim frendovima pričao o odjeći, obući i modi. Ako me sjećanje ne vara, a mislim da me ne vara, bile su dvije situacije u posljednjih xy godina.
Prva je bila kad sam pitao frenda gdje je kupio jaknu jer kupio je baš fora jaknu pa sam kupio identičnu jaknu. Nije apsolutno nikakav bed ako imamo iste jakne. Pa čak da se i u isto vrijeme u istim jaknama pojavimo na istom mjestu. Taj „problem“ u muškom svijetu ne postoji.
Ne samo da nije imao ništa protiv toga nego je čak i išao provjeriti u dućan ima li još jakni. Da ne idem bez veze, a njemu je bilo usput.
Druga situacija dogodila se neki dan. Frend je skužio da je kupio iste tenisice kakve imam i ja. Osim onog - super su udobne, jedino što ga je zanimalo je informacija da li mi se u tenisicama usmrde noge jer njemu da.
Budući da meni ne, zaključili smo da je problem vjerojatno u čarapama i nazdravili smo ovom prosvjetiteljskom trenutku viljamovkom. Dvaput.

Svježa mi je i jedna nedavna situacija koja je ukazala na razlike između muškog i ženskog pogleda na odjeću. Bila je nedjelja navečer, a u ponedjeljak smo trebali na put. Ona na trodnevni seminar, a ja na četverodnevni put s grupom.
Pristup pakiranju bio je čudesan. Pravo zadovoljstvo za promatrati jer dok sam se ja spakirao u roku od pet minuta, gospoji je trebalo duže. Puno puno duže.
Jedna kombinacija, druga kombinacija, treća kombinacija… Zatim kombinacije kombinacija.
Trenutak odustajanja od svega pa ponovni početak kombiniranja.
I nije moja gospoja jedina takva. I kćeri mnogo kombiniraju.
Meni su dovoljne dvije informacije - broj dana i vremenska prognoza. Ništa više mi nije potrebno.
Ne želim si dodatno komplicirati život i trošiti nepotrebno mnogo vremena na pakiranje odjeće. Ili biranje odjeće.
Složiš što ti treba i to je to. Ne isprobavam odjeću prije nego što je stavim u kofer.
Bitno je da je odjeća čista i uredna.
Žene po pitanju odjeće očito funkcioniraju na potpuno drugačiji način. Nama muškarcima ne baš u potpunosti razumljiv, ali to tako mora biti. Različitosti nas čine posebnima.

I odlasci u shopping ističu razlike. Odlazak u shopping centar nama muškima prilično je jednostavan. Moram kupiti hlače. Ok, odem u neki centar, pogledam u jednom, drugom i eventualno trećem dućanu. Kupim hlače, odem doma. Ponosan na sebe što sam obavio sve u dvadeset i devet minuta.
Moje ženske kad odu u shopping imaju sasvim drugačiji pristup. Nema veze što idu po jednu stvar – npr. jaknu jer zahladilo je. Osim jakni gledaju se hlače, majice, tenisice, veste, košulje, tajice, bluze, trenirke, cipele, torbe, čizme, novčanici, kozmetika… Nema veze što će se na koncu kupiti jakna i možda još koja sitnica. Gleda se. To ih veseli i to je ok. Mene ne.
Par puta sam nasjeo na foru i otišao s njima u shopping. I požalio. Nama muškima zaista nije nikakvo zadovoljstvo pratiti žene u shopping osvajanjima. Mene lutanje od dućana do dućana ne veseli. Pogotovo ako ne moram tražiti ništa za sebe.
Cilj je kupnju obaviti u što kraćem roku i otići van. Zašto da gledam ono što mi ne treba.

Ne želim generalizirati i tvrditi da su apsolutno sve žene i muškarci ovakvi ili onakvi. Vjerujem da ima žena koje ne vole shopping i kojima razgledavanje dućana ne predstavlja ugodu. Kao i da postoje muški koji vole vrijeme provoditi po dućanima. Kombinirati po bojama, dezenima i materijalima.
No, i dalje sam mišljenja da većina žena voli shoppingirati kao što većina muškaraca kupnju odjeće ili obuće želi obaviti što prije.
Da ne bi ispalo kako smo mi muški vrlo jednostavni i da svemu pristupamo na takav način – nismo. Postoje stvari i koje mi ne obavljamo baš tako jednostavno. Kupnja alata na primjer.
U Bauhausu mogu biti satima. To je jedno divno mjesto u kojem je uvijek ugodno. Nema veze što sam došao samo po jednu stvar. Uživam šetati i razgledavati, a moj DIY nerv se raspameti od sreće.
Volim i dućane s tehnikom jer tamo ima toliko divnih i zanimljivih stvari.
I razumijem tu muško-žensku razliku jer i gospoja je išla par puta sa mnom. Ona u „mojim dućanima“ ne dijeli moje zadovoljstvo i ushit.

Ne kuži da je broj amper sati kod aku bušilice ključan. Kao i broj bitova koji se dobiju u kompletu. I kako nije svejedno ima li novi televizor samo dva HDMI ulaza ili četiri. Ni metlice brisača ne kupuju se nesmotreno. Raspravljali smo i o soundbaru jednom. Što se mene tiče nema dvojbe kako nam je zaista bio potreban.
Divne su te razlike i činjenica kako mi muškarci i žene u međusobnom odnosu ponekad kužimo da se ne kužimo. Sve je ok i sve je legitimno.
Ne moramo se u potpunosti i uvijek razumjeti. Nema smisla ni forsirati neke stvari, a ni mijenjati. Svatko ima neki svoj trenutak sreće i zadovoljstva.
Netko u shopping centru, netko tražeći razlike u specifikacijama televizora. I sve je ok dok ne opterećujemo jedni druge.
Uostalom, ovako jedni drugima dajemo prostora. I vremena za sebe.
One trenutno u shoppingu jer kupuju se hlače s početka priče i gledaju se sve ostale stvari. Guštaju.
Ja u svom filmu. Šalica kave, laptop. Iz soundbara dopiru zvuci neke chill out kompilacije. Dovršavam kolumnu za novi tjedan. Kužimo da se ne kužimo, ali svi sretni.